ANDRIJA ŠKARE: Revolucija počinje u razredu

Sve je lako kad si mlad, tako su pjevali momci iz Dubrave početkom ’80-ih, tada u svojim ranim dvadesetima, vjerojatno već osjećajući kako su ostarjeli, već pogonjeni tom opasnom nostalgijom za koju nikada nije prerano, gotovo sigurno osjećajući kako se njihova punk oštrica nepovratno otupljuje na već četvrtom albumu u svega pet godina.
__________ piše: Andrija Škare / booksa.hr 
I bili su u pravu, stvarno, možda nije sve lako kada si mlad, ali sigurno jest lakše. Uz to što svako odijelo dobro stoji i što svaka rana manje boli, mladost je, po definiciji, vrijeme ideala, hrabrosti i borbenosti. Nevolja je što se dobar komad tog vremena provodi u razredu, u školskom sustavu koji često djeluje kao da mu je jedina funkcija zatri sve te osobine mladosti i na njihovo mjesto ugraditi suhu letargiju.
Kod učenika bi trebalo razvijati kreativnost i kritičko razmišljanje, ali svatko tko je završio hrvatske škole na to se može samo slatko (ili češće, gorko) nasmijati, jer unatoč trudu pojedinaca, nastavni programi se čine kao pomno osmišljeni sustavi za pretvaranje ljudi u robote, kao polagano lobotomiziranje monotonim radnjama i gomilanjem nevažnih, iscrpljujućih činjenica.
Entuzijastični pojedinci zaista postoje, oni profesori i učitelji koji shvaćaju da nastavnička profesija nije samo posao, već je prije svega poziv, ali sustav će i takve kad-tad dotjerati do zida, natjerati ih da se prepuste sivilu kolega koji su davno odustali od borbe jer su shvatili da ona nema nikakvog smisla. Krajnje pojednostavljeno, ne možeš od učenika tražiti da razmišljaju i da artikuliraju stavove ako ti je nametnuto da ih moraš naučiti koje je boje bio prsten na Juditinoj ruci (legendarno pitanje na ispitu iz hrvatskog jezika na državnoj maturi), a propustiš li to učiniti, prijeti ti se inspekcijom, riječju od koje strepi svaki prosvjetar i koja, nemojte misliti da je slučajno, počinje istim početnim slovom kao i riječ ‘inkvizicija’.
No, nisu hrvatske škole specifične po ovom pitanju, sličnu muku muče učenici i profesori u ostalim dijelovima svijeta, samo što je kod nas, kako to već obično biva, samo još malo gore. S profesorom koji je odustao susreo se i engleski punker Frank Turner, a monolog rezigniranog profesora toliko ga je iživcirao da je s njim započeo pjesmu Love Ire & Song, citirajući ga sa zauzdanim bijesom u glasu koji je u divnom kontrastu s nježnom melodijom na akustičnoj gitari.
Well a teacher of mine once told me
That life was just a list of disappointments and defeats
And you could only do your best, 
And I said “That’s a fucking cop-out, you’re just washed up and you’re tired, and when I get to your age I won’t be such a coward”
Opravdanje za profesora dolazi već u nastavku prve strofe kada Frank shvaća da je učo možda ipak imao pravo i da kako stari, postaje sve pasivniji i ogorčeniji. Drugim riječima, shvaća da je sve lako kad si mlad, ali kako je on ipak punker i to od onih starog kova, do kraja pjesme pozivat će na revoluciju, probudit će se u njemu duh starih ideala i shvatit će da borba ne smije prestati. Referirat će se i na viktorijanskog pjesnika Alfreda Tennysona i njegovu pjesmu ‘The Charge of the Light Brigade’ (Let’s divide up the world into the damned and the saved // And then ride to the valley like the old Light Brigade) te citirati legendarni slogan studentskih nemira iz ’68. (And if only for a little while, we could insist on the impossible) i tako se kozmički povezati sa Johnnyjem Štulićem koji je još davno pjevao o sličnom osjećaju u pjesmi koja u naslovu i refrenu ima baš, eto, 1968. godinu.
 
Štulić opisuje lik razočaranog i iscrpljenog intelektualca bez volje za životom koji je profesor u srednjoj školi i “tamo predaje neka lijeva prava”, a s nostalgijom se sjeća svojih mladenačkih, studentskih dana.
Dok sam bio student ružio sam često
Čitao Praxis, polemizirao vješto
Anarhizam mi je bio u krvi
Svi na barikade
Sanjao sam kako vodim proletere mlade
I unatoč tome što Štulićev protagonist kao jedino rješenje vidi skok u Savu, pjesma ipak završava optimističnim predviđanjem povratka 1968. koje je opjevano tekstom, ali i dočarano glazbom koja nakon gotovo pet minuta lijenog i repetitivnog ritma i kremaste melodije nenadano postaje raskošan i gotovo plesni pop, sa živahnim bubnjem, probuđenim puhačima, drskim solom na gitari i melodijom koja je odjednom postala oličenje prpošnosti.
Meni je ovdje posebno interesantno što i Turner i Štulić u središte svojeg interesa stavljaju osobu koja je nekada vjerovala da se ima za što boriti, ali ju je onda život i/ili obrazovni sustav odučio od takvog razmišljanja, s tim da je kod Štulića to još izraženije jer njegov lik profesora niti ne pokušava svojim učenicima prenijeti žar. Odustao je, možda i zato što ne želi sudjelovati u procesu stvaranja novih razočaranih pojedinaca.
Kako profesori jedan po jedan odustaju, tako ovaj svijet malo po malo postaje gore mjesto. Strahovito im je teško, slabo su plaćeni i sustav je protiv njih, ali u trenutku kada oni izgube ideale, nije ih izgubio samo jedan čovjek, izgubila ih je čitava generacija koja dolazi. Žar mladosti je strašan, divlji i neuhvatljiv, može djelovati zastrašujuće, ali zadaća profesora bi, između ostaloga, trebala biti da ga shvati i prihvati, da ga usmjeri i od njega pokuša dobiti nešto pozitivno, nešto napredno i plemenito. Revolucija zaista najčešće počinje u razredu. Jedini je problem što u njemu najčešće i završava.