Mahaluša u Narodnom pozorištu

Dugogodišnja kolumnistica ženskog magazina Azra, Indira Kučuk – Sorguč, u tjednoj kolumni naziva “ Ja, mahaluša” piše o muško- ženskim odnosima, mahalušama i mahalanju sarajevske čaršije, ljubavnim tragedijama stvarnih I fiktivnih prijatelja. U tim se mahalskim analizama godinama ozbiljno bavi ženskim pitanjem – daleko od emancipatorskog i feminističkog stava, Kučuk – Sorguč promovira i potiče patrijarhalni svjetonazor, nasilje svake vrste, predrasude prema drugom i drugačijem, podlo se izruguje studenticama iz provincija, ženama iz ruralnih područja, muškarcima – mlakonjama itd…
Kučuk- Sorguč, ponosna je vlasnica nadimka “mahaluša”, tvrdi kako je takva etiketa apsolutno romantična i istinita, široj javnosti poznatija kao idejni tvorac predstave “ Ja, mahalac “ i “ Ja, mahaluša”.
Autorica je kroz desetak godina pisanja za Azru, objavila zbirku kolumni ohrabrena podrškom čitatelja te redovito gostovala na sajmovima knjiga, književnim tribinama i večerima te kao profesorica povijesti sa Muhamedom Filipovićem sudjelovala na javnim tribinama. Nakon prve zbirke kolumni uslijedio je. poklon književnoj sceni – još četiri djela ovakve i slične tematike.
_________ piše: Gloria Lujanović / poskok. info
“Ja, mahalac” je jedna od najizvođenijih predstava u BiH i regiji, ali nakon prepirke sa Draganom Marinkovićem Macom, poznatijim kao sudionikom brojnih reality showowa i vlasnikom turbo-folk diskoteka u Sarajevu, suradnja je prekinuta te se sada , mahalski rečeno – ganjaju po sudu.
Ubrzo je Kučuk Sorguč našla novo rješenje – kolumne i predstava o bosanskoj ženi, mahaluši i udavači.
Iz redateljske palice Mirele Trepanić, proizišao je najgori pokušaj kazališne predstave u BIH. Kučuk – Sorguč Mahaluše definira kao žene koje misle svojom glavom, imaju mišljenje o svemu. Zvuči poprilično kontradiktorno budući da se mahaluše iz predstave bave uglavnom tuđim životima, nisu poželjene u širim društvima zbog nedostatka manira, bontona, pristojnog ponašanja itd , dok razloge i uzroke takvog ponašanja treba tražiti negdje drugo jer ono zasigurno postoji , ali kao scenaristica koja naravno nastupa iz ženske pozicije, takve su generalizacije i stereotipizacije krajnje gnusne, podle i desenzibilizirane.
“Ja, mahaluša”, osvaja srca publike diljem države, regije zemalja ( Australije, Švedske, Njemačke). Poput pravog pokušaja kazališne trupe zasmijava prostodušnim, primitivnim i vulgarnim humorom koji na takav način postaje relevantan i reprezentativan primjer mentalnog sklopa prosječnog muškraca I žene iz BiH, pa tako i kulture koju BIH proizvodi. Estradna kultura I trash uvijek pobjeđuju I tom se više ne treba posebno čuditi. Umjetnički dvojac Trepanić i Kučuk Sorguč, ako su uzor tražile u američkoj popularnoj seriji Sex and the City, učinile su još jednu sociološku pogrešku što je opet tema za sebe. “Ja, mahaluša”, generalizira recimo studentice iz provincija pa tako odgovorno tvrdi kako sve one fakultete završe zahvaljujući pružanju seksualnih usluga i potom se nadaju dobroj udaji, ismijava domaćice iz sela npr. nadomak Banja Luke, one koje “ sađu nešto u grad obaviti”, zaboravljajući da je i prvi stanovnik divnog nam glavnog grada morao sići s neke od okolnih planina. Činjenica jest kako postoji vidan sukob mentaliteta između urbanih i ruralnih područja – međutim, opskurno je stanovnic i stanovnike ismijavati ukoliko već u ponudi nema rješenja za takva ponašanja – a jedino je edukacija. Nikako odbacivanje i izopćenost. Takvo priprosto tumačenje tipova žena I muškaraca je upravo karakteristika tih provincijskih mentalnih sklopova što je dokaz da je Kučuk Sorguč na neki način pisala o samoj sebi. Zaboravila je sve negrađanine i njihovo nemanje manira, od osoba iz javnog života – bivšeg federalnog ministra kulture i sporta koji se nekoliko puta parkirao na mjesto predviđeno za invalide, tvrdi kako su country I jazz glazba “u suštini iste”, pa sve do prvog susjeda u neboderu.
Ako se “ Ja, mahaluša”, već bavila pitanjem žene i njenog položaja u društvu – angažiranije i utiliranije bi bilo da je predstava o nasilju nad ženama napunila gotovo svaki dom kulture u državi. Nasilje nad ženama je uglavnom prešućivano I opravdavano, osobito u BiH, državi u kojoj osobe iz javnog života, primjerice, ugledni književnik i političar, zamjenik državne ministrice obrane, Emir Suljagić bez ikakvih zakonskih sankcija može “tuči ženu”.

Predstavu o slučaju Belme Suljagić nikad nećemo pogledati budući da je Indira Kučuk – Sorguč postala osim estradne književnice i režimske umjetnica. “Ja, mahaluša” je do neki dan bila predstava djelomično opasna za bh. društvo i kulturnu scenu – estradna kultura uvijek će imati publiku. No, kada Indira Kučuk Sorguč djeluje u državnoj I entitetskoj instituciji kulture kao što je Narodno pozorište, gdje ju je DF-ov ministar kulture Samer Rešidat imenovao predsjednicom Nadzornog odbora, do 28. svibnja 2017. Godine, znajte da je sarajevska kultura bogatija za još jednog režimskog umjetnika, light verzija ženskog Olivera Frljića iz jedinog razloga – Željko Komšić kao veliki ljubitelj sarajevskog humora, pogledao je jednu predstavu, pogađate i koju.
Kada ministar kulture I sporta, vlasnik turističke agencije Sol azur bira osobe bez digniteta i stručnosti, imate Kučuk Sorguč kao predsjednicu Nadzornog odbora, a možda uskoro i Željka Komšića kao prvaka Drame Narodnog pozorišta.