Projekt je započeo jednim filmom – za promociju crnogorske rivijere, angažiran je sam James Bond. Neka destinacija još nikad nije dobila takvu reklamu – da, Crna Gora spominje se u ”Velikom Gatsbyju” (u romanu F. Scotta Fitzgeralda, a ne ujednoj od pet filmovanih verzija), da, Nero Wolfe, čuveni privatni detektiv Rexa Stouta (iz 1934. godine) Crnogorac je i junak bezbroj dramatizacija, filmova i tv-serija, uključujući njemačke, talijanske i – ruske! No, ništa se ne može usporediti s globalnim efektom jedne džejmsbondovske ekspozicije…
Dakle, tajni agent 007 dolazi u crnogorski ”Casino Royale” i ondje, u velebnom, ekskluzivnom hotelu na egzotičnoj destinaciji, igra smrtonosnu kartašku partiju s arhizločincem pod kodnim imenom Le Chiffre. Tada, 2006. godine, kad je film sniman, u Crnoj Gori još nije postojao ni jedan mondeni hotel, pa kazino glumi češki hotel u Karlovym Varyma. No, upravo je započinjala izgradnja na dvije lokacije koja će destinaciju staviti na kartu svijetu, pa sinkronitet s filmskom premijerom sigurno nije bio plod slučaja….
____________piše: Denis Kuljiš l zurnalisti.com
U gradiću Tivtu na obali bokokotorskog zaljeva, u Arsenalu, brodogradilištu propale mornarice propale jugoslavenske države, grade se superluksuzni ”Regent” i divovska luksuzna marina, a na Svetom Stefanu, nekoć elitnom hotelu na otočiću usred mora, koji je podjednako propao, priprema se otvaranje ”Aman Resorta”. Znači, partner u toj kombinaciji bila je hotelska grupa Adriana Willema Lauwa Zecha (71), češko-kineskog džentlmena iz Indonezije, koji je posjedovao i ”Regent” i ”Aman”.
Adrian Willem Lauw Zecha
Zach se školovao u Americi, započeo ugostiteljski biznis na Dalekom Istoku i u doba azijskog buma s Robertom Burnsom osnovao hotelski lanac luksuznih hotela ”Regent”. Zapravo su se izdvojili iz lanca ”Four Seasons”, pa je cio taj posao poslije preuzela tajvanska firma koja kotira na burzi u Taipeiju, ali to sad nije bitno… Pratimo što je dalje radio Zach. On je još 1988. bio počeo s hotelom Amanpuri u Phuketu na Tajlandu, koji je bio jedna izolirana, čudna i čudesna kreacija koja je nudila nešto što je danas zapravo najeteže naći u ponudi turističkih putovanja za bogataše – osamu, eleganciju, odmor u povučenoj, skrivenoj oazi mira i luksuza. Sve potpuno suprotno ideologiji opulentnog egzibicionizma novobogataških odredišta i neboderskih hotela s lobijem velikim poput nogometnog igrališta… Što je, uostalom, business-case drugog, komercijalnog ogranka Zachovog hotelijerstva. U dva desetljeća pretvorio se u buket od dvadeset i pet mega-hotela. Tu se zaradilo novaca, što je omogućilo da se razvija nova, radikalna ideja o malim, međusobno posve različitim i lokalnim prostorom definiranih odmarališta i vila, u vrhunski elegantnim no pritajenim ambijentima, s neznatnim brojem gostiju praktično skrivenih pogledima. U ”lancu” Aman, može se tako naći indonezijski safari-park pod luksuznim šatorima, palača u Marakešu, privatni otok na Filipinima, šest katova na vrhu tokijskog nebodera, zatim kuća u pustinji Utaha, paviljon na pacifičkim Kokosovim otocima, pa čak i jedna džunka, Amanikan-krstaš, drvena lađa za jedan ili dva para koji u velikom luksuzu žele u tropima spavati pod zvijezdama i posjetiti rezervat s komodo-zmajevima, najvećim gušterima na svijetu… Na samo tri europske destinacije nalaze se podjednako diskretna pribježišta – alpski hotel Courchevel u Savoji s jako malim brojem soba, zatim modernistički obnovljena venecijanska palača Papodopoli na Grand Canalu iz 1550., danas u vlasništvu grofa Gonzage, te naposlijetku, od ovoga ljeta, još i hotel na otoku Sveti Stefan te s njim povezana kraljevska rezidencija u Miločeru, gdje je u zaklonjenoj uvali šumom okružene Kraljičine plaže, izgrađen novi spa s bazenom, hram mira u mediteranskoj oazi mirisnog drveća botaničkog parka s rijetkim drvećem što se prostire na osamnaest hektara…
Sveti Stefan
Sveti Stefan bio je mirno crnogorsko seoce Veneciji lojalnog plemena Paštrovaca koje su 1955. dekretom iselili na kopno, pa njihove domove pretvorili u elitni hotel gdje su navraćali Elisabeth Taylor, Andre Malraux, Albert Moravia, kozmonaut Jurij Gagarin, Sophia Loren, Kirk Douglas, Mikis Theodorakis, Bobby Fischer i Sylvester Stallone… Taj komunistički raj za hladnoratovski jet-set u međuvremenu je propao kao i sve ostale atrakcije ocvalog socijalizma, pa je trebalo započeti ispočetka. Kao investitor pojavio se grčki milijarder Victor Restis. Udružio se s tvrtkom ”Adriatic Properties” koja je otok Sveti Stefan i Vilu Miločer ranije preuzela u koncesiju od dvije državne crnogorske ugostiteljske tvrtke. Objedinjuje se šumovit priobalni park na ukupno 34 hektara, s dugim pješčanim i šljunčanim plažama… No, Restis je u međuvremenu zapao u određene poteškoće. Uhapsila ga je grčka policija pod optužbom da je prevarant, a FBI ga sumnjiči da je krijumčario nuklearnu tehnologiju u Iran. U svakom slučaju, Restis i njegovi zastupnici sad imaju diskretnije mjesto u ovom dealu, a puno prominentniju ulogu dobio je – Vladislav Doronjin, ruski milijarder, koji je od Zacha kupio cijeli svjetski brend ”Aman” pa i hotele na crnogorskoj destinaciji, što se čini posve primjerenim jer i sam izgleda kao James Bond – fenomenalno zgodan muškarac, upravo je ostavio višegodišnju djevojku, Naomi Campbell… Ono što čudi je da se tu nigdje ne pojavljuje najbogatiji Crnogorac, koji bi po logici stvari mogao biti investitor u turističke projekte u svojoj novoj domovini.
Victor Restis
Vladislav Doronjin i Naomi Campbell
Najbogatiji Crnogorac je Thaksin Shinawatra, bivši tajlandski premijer. On je bio biznismen, osnivač velikog IT-konglomerata i jedan od najbogatijih ljudi u zemlji od 70 milijuna stanovnika, s nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika nešto većim nego je u Srbiji, nešto manjim od hrvatskog… Godine 2001. bacio se u politiku, pobijedio na izborima i postao premijer. Dobio je i drugi mandat, a onda je srušen vojnim udarom. Problem je što je Thaksin porijeklom Kinez, a 96% stanovništva sačinjavaju muslimani. On je nesumnjivo pokrenuo nacionalnu ekonomiju, prepolovio broj siromašnih sa 20 na 10 posto, otplatio dug MMF-u prije roka, legalizirao lutriju koja je bila veliki ilegalni biznis, uveo opće zdravstveno osiguranje i skrb za oboljele od AIDS-a, privatizirao državnu televiziju i poveo nesmiljen rat protiv dilera droge, pa je u prva tri mjeseca njih gotovo dvije i pol tisuće likvidirano, s tim što policija tvrdi da oni nisu koknuli više od možda pedeset. Postigao je da se smanje rasne i nacionalne tenzije. No, sve te energične mjere stvorile su mu mnogo neprijatelja. Optuživali su ga za korupciju, izdaju, autoritarno vladanje, konflikt interesa, nediplomatske manire i gušenje slobode štampe. Stoga je emigrirao na Balkan. Morao je otići iz Tajlanda jer je optužen zalèse majesté, uvredu kralja Bhumibola, koji se štuje kao božanstvo. To ne znači da je kritizirao suverena ili nekoga iz njegove obitelji, nego se tako kvalificira svaki zločin protiv države i naroda kad vojna hunta diskvalificira protivnike – naprosto ih optuže za izdaju nacionalnih interesa i nedostatak domoljublja (diskretno dajući do znanja da je čovjek, zapravo, Kinez). Vrhovni sud raspustio je zatim Shinawatrinu partiju, osudio ga na dvije godine zatvora (u odsutnosti) i zaplijenio 46 milijardi bahta na računu. Nije to ni malo – oko 150 milijuna dolara. Kud će, što će, Thaksin je došao u Crnu Goru. Iznajmio je Vilu Miločer i ondje se nastanio s obitelji, te ubrzo dobio crnogorsko državljanstvo. Odmah su mu oduzeli tajlandsko. Po novinama je pisalo da će investirati u Aman Resorts. Zatim se iz ranije domovine čulo – to su bile optužbe koje nije moguće potvrditi – da je transferirao oko 2,5 milijarde dolara u političku propagandu u korist Pheu Tai partije koja je zaista i pobijedila na izborima 2011. godine pa je premijerka postala Thaksinova mlađa, jako atraktivna sestra Yingluck Shinawatra (47). Ona je 2013. boravila u Crnoj Gori u državnom posjetu, a pritom je potpisan memorandum o privrednoj suradnji, koja se, međutim nije naročito razvila – u međuvremenu, i Yingluck je, naime, uklonjena u državnom udaru. Hunta se želi zauvijek riješiti tih sumnjivih Kineza koji bi Tajland mogli pretvoriti u novi Singapur. Kome to treba?
Thaksin Shinawatra
Yingluck Shinawatra u posjeti Crnoj Gori
Za to vrijeme u Tivtu… Istodobno s gradnjom hotela ”Regent”, započinje puno veći pothvat izgradnje najveće europske marine za superjahte do 180 metara dužine. Projektirano je 850 vezova, 400 odmah izgrađeno, a ostale su još u gradnji. Investitore je okupila ”Boka Group” registrirana 2005. na Bahamskim otocima – uspjela je, zaista, privući najeminentnije svjetske plutokrate. ”Midin dodir” cijelom pothvatu dao je kanadski milijarder Peter Munk (88). Vlasnik je najvećeg rudnika zlata na svijetu, a njegov je život roman. Rodio se u Budimpešti u bogatoj židovskoj obitelji Adler – Munk. Oni su uspjeli izbjeći u Švicarsku famoznim ”Kastnerovim vlakom” kojim je spašeno oko tisuću i sedamsto Židova, otkupljenih golemom količinom zlata i dijamanata u dealu koji je s Cionističkim odborom utanačio sam SS-Obersturmbannführer Adolf Eichman. Peter je tako završio u Kanadi, gdje je izučio za elektroinženjera i u Torontu i pokrenuo tvornicu hi-fi opreme i televizora, a zatim se proširio na hotelijerstvo, nekretnine i naposlijetku, kud će, što će, osnovao ”Barrick Gold” koji u mnogobrojnim kopovima otvorenim od Argentine i Čilea, Australije, Nove Gvineje, Zambije i SAD, proizvodi oko 200 tona zlata godišnje. Zapravo, u Porto Montenegru više je involviran njegov sin iz prvog braka, Anthony Munk, koji je od oca već naslijedio Barrick Gold, ali je prethodno sam postao milijuner u tridesetoj godini, vodeći vlastito poduzeće, investicijsku grupu Onex, koja menađira multipleks-kina na oba američka kontinenta. ”Nisam mu nikad dao ni auto”, ponosno kaže otac, koji je sinu jedino pomogao da nađe prvi posao analitičara u jednom osiguravajućem društvu u Torontu. Mali ne pije, ne puši, nije oženjen, zanima ga samo biznis. Ali, čak i takvi usredotočeni likovi, ponekad se nađu na velikoj jahti, koju poslije treba negdje privezati…
Peter Munk na svojoj jahti
Anthony Munk
Udio u gradnji marine Porto Montenegro uzeo je i Bernard Arnault, fizički neugledni francuski biznismen i skupljač umjetničkih djela, 13. najbogatiji čovjek na svijetu. Vlasnik korporacije Louis Vuitton Moet&Hennessy, on kontrolira većinu svjetskih modnih brendova, ima dionice u Netflixu, bankama i robnim kućama, a uz ostalo kupio je brodogradilište jahti Princess, koje negdje treba sidriti preko zime… Arnault je u venecijanskoj Dogani (carinarnici) sagradio svoj muzej moderne umjetnosti, oženio se za pijanisticu – vrlo je kulturan gospodin – a njegov sin i nasljednik, Antoine, oteo je supermodel Nataliju Vodianovu milijarderu Justinu Portmanu s kojim je imala troje djece… Antoine je, naprosto, strahovito zgodan i fabulozno bogat, voli umjetnost kao i Natalija, dobili su dijete, njeno četvrto, sreći nikad kraja…
Bernard Arnault
Antoine Arnault i Natalija Vodjanova
Još dva plutokrata čije prezime i služi kao metafora za bogatstvo, pojavili su se kao investitori u projektu ”Porto Montenegro”. To su – Jacob i Nathaniel Rothschild. Prvi se zapravo zove Nathaniel Charles Jacob (79), četvrti je barun Rothschild, on je otac, investicioni bankar s nepreglednim interesima i vezama u financijskom svijetu, na londonskoj burzi i u židovskoj svjetskoj zajednici (predsjeda fondacijom koja je izgradila zgradu izraelskog parlamenta, Knesseta), dok je Nathaniel Philip Victor James (43), za prijatelje ”Nat” Rotschild, njegov četvrti, najmlađi sin i izgledni nasljednik, povjesničar i psihijatar, pomalo i investitor jer negdje mora ulagati onih oko 40 milijardi funti obiteljskog blaga koji su, kako piše londonski ”Observer”, parkirani na računima raznih švicarskih fondova. Nat ima razgranatu mrežu prijatelja, naravno, a jedan od njih je i Peter Mandelson (61), također barun i član Doma Lordova, koji je bio direktor komunikacija laburističkog lidera Tonyja Blaira, ključni čovjek u pothvatu njegova uspona na vlast. Mandelson je bio ministar privrede u narednoj laburističkoj vladi Gordona Browna i zatim europski komesar za trgovinu u Bruxellesu, gdje mu se dogodio nemio skandal. Tabloid ”Daily Mail” otkrio je da su Nat i Peter skupa boravili na jahti ruskog milijardera Olega Deripaske usidrenoj na Krfu. Ništa posebno – da Mandelson nije istodobno, 2008., potpisao odluku kojom se smanjuju europske carine na uvoz aluminija Deripaskina kobinata RusAl. Poslije toga, Mandelson se morao povući, ali je prvo uzdignut u nasljednog baruna (što mu neće puno značiti jer je prononsirani gej). Imenovan je na jednostavnoj ceremonija – u Gornjem domu organizira se procesija svečano kostimiranih doživotnih perova, lordova i anglikanskih biskupa, koje predvodi Black Rod (Crna Palica), nosioc Ordena Podvezice koji osim kraljice i princa od Walesa podvezuje još deset najistaknutijih plemića. Novopečeni barun klekne, primi raspis Lorda Kancelara i potpiše ga, a zatim ga odvedu na njegovo mjesto, odakle se tri puta klanja skidajući naročiti šešir kojim se ukrasio za ovu priliku… Ništa naročito, posve jednostavna priredba povodom primanja u društvance koje sjedi u Westminsteru na crvenom kožom presvučenim klupama (Donji dom ima neugledne zelene).
Nathaniel Rothschild jede svoju rođendansku tortu
Peter Munk, Oleg Deripaska, Nathaniel Rothschild, Kralj Bafokeng Nacije Leruo Molotlegi, Hannah Rothschild
Kad se otvarala marina Porto Montenegro 2009. godine, bilo je tu prisutno cijelo društvo; i Nat, i Peter Mandelson i Oleg. Deripaska je, objavljeno je, također jedan od dioničara (ali Munkovi tu drže većinskih 54%). Rus je već odranije prisutan kao investitor u Crnoj Gori. Taj petnaestak milijardi dolara težak četrdesetišestogodišnjak, vlasnik najveće industrije aluminija u svijetu koja kotira na pariškoj i hongkonškoj burzi, ima udjele u najvećim ruskim poduzećima auto i avio-industrije, mašinogradnje, građevinarstva i energetike, uz nešto poljoprivredne proizvodnje, nekoliko aerodoroma, te četvrtinu – austrijskog Strabaga. Sjedi u Upravnom odboru Boljšoj teatra i ekonomskog fakulteta Moskovskog univerziteta (sam je ondje usporedno završio studij fizike i ekonomije). U Crnoj Gori još 2005. kupio je najveće nacionalno poduzeće, Kombinat Aluminijuma Podgorica (KAP), topionicu koja koristi sirovinu rudnika boksita u Nikšiću. Izgrađen još 1971. godine češkom tehnologijom, nekako je prebrodila teške devedesete poslujući preko kompanije Glencore kontroverznog anglo-švicarskog biznismena Marca Richa. To je najveća sirovinska firma na svijetu (ima godišnji prihod od 211 milijardu dolara), ali vlasnik je bio upao u neke nezgodacije s američkim zakonom, jer je radio istodobno s bijelim rasistima u Južnoj Africi, Castrovom Kubom, marksisitičkom Angolom, nikaragvanskim sandinistima, Gadafijevom Libijom, Ceausescuovom Rumunjskom i Pinochetovim Čileom. Takav je to posao, sirovinski, koji je Marc počeo uvozom jute za vreće iz Bengala. I onda, preko cinka i aluminija te ostalih ruda, došao do nafte na kojoj se malo nasukao. U doba naftnog embarga uvozio je naftu iz Irana i prodavao je za dvostruku cijenu, pa ga je optužio nepotkupljivi federalni državni odvjetnik, Rudolph Giuliani. Umjesto da se pojavio na sudu, pobjegao je u Švicarsku. Morao je prodati 20th Century Fox Rupertu Murdochu (i tu izbio samo četvrt milijarde zelembaća). Pomilovao ga je Bill Clinton zadnjeg dana svog mandata, navodno na zagovor izraelskog premijera. Na koncu, među Glencorovim partnerima našla se i malešna Crna Gora te njen preveliki aluminijski kombinat koji je generirao 6-7 posto nacionalnog dohotka i ostvarivao više od 60 posto izvoza zemlje. Godine 2005. firma prelazi u druge ruke – na Cipru se sklapa posao s Deripaskinom kompanijom. Oleg je komitirao pedeset milijuna u otplatu duga i pedeset za modernizaciju, ali već za četiri godine, vidjelo sa da od svega neće biti ništa – prilike na međunarodnom tržištu bile su krajnje nepovoljne, rasla je cijena struje, padala cijena aluminija kao sirovine, a osim toga, pokazalo se da su u bilanci bile skrivene nepregledne dubioze… Crnogorska vlada ubacila je u tu rupu bez dna još 45 milijuna eura kredita, ali je kompanija 2013. ipak bankrotirala s dugom od 383 milijuna i teoretskom vrijednošću od 183, pod uvjetom da se netko želi zafrkavati s proizvodnjom aluminija u Crnoj Gori. Deripaska više ne bi – on je otplovio u Porto Montenegro te kupio obližnji sjeverozapdni rt budvanskog zaljeva, gdje gradi vilu od 50 milijuna dolara čiju fasadu rese stupovi viši od onih na hramu Partenon…
Marc Rich
Najzanimljivije je pitanje u ovom kvizu – tko je okupio sve te talente na jednom mjestu? I Olega, i Petera iz Kanade, i Petera iz Londona, zatim Anthonyja, Jacoba i ”Nata” pa ih nagovorio da ružno, malo brodogradilište i remontni zavod ”Narodni heroj Sava Kovačević” pretvore u luksuznu marinu s Yacht-klubom i noćnim barom na infinity-bazenu dugom više od 60 metara, gdje je mlađi Rotschild proslavio svoj 40. rođendan? Na partyju su bili (naravno) Lord Mandelson, kralj Kgosi Leruo Molotlegi, državni poglavar jednog južnoafričkog bantustana, najbogatija egipatska obitelj Sawiris (oni će se ponovo pojaviti u ovoj priči), povjesničar Niall Ferguson s Oxforda i London School of Economics (autor bestselera ”Uspon novca”), tenisačka zvijezda Novak Đoković, mlađa ekipa iz milijarderskih obitelji Guinness i Goldsmith, direktor ”British Petroleum” koji je ispustio onu jezivu mrlju u Golfskom zaljevu, te princeza Florance Von Preussen (27), jako slatka prapraunuka njemačkog Kajzera Wilhelma II. Naletio je i Milo Đukanović, 196 centimetara visoki premijer i predsjednik Crne Gore (52) koji se na tim funkcijama izmjenjuje zadnje dvadeset i četiri godine. Milo je diplomirao turizam na Titogradskom Univerzitetu, a Porto Montenegro mogao bi mu poslužiti kao doktorat za obje reference.
Tko je, dakle, skupljao te ljude i pridobio ih da ulože u gradnju marine u ovom dijelu svijeta, gdje je samo recentna povijest dramatičnija od nevjerojatno dramtičnog pejsaža jedinog mediteranskog fjorda nordijskih proporcija? Sudeći prema web-stranici Boka Grupe koja je projekt pokrenula, mora da je to bio suosnivač tvrtke (inkorporirane u Nassauu 2005.) po imenu John G. Kennedy. On je bio politički sekretar u kabinetu jednog britanskog ministra, navodi se, a prije toga ”dvorjanin člana britanske kraljevske obitelji”. Ima veliko internacionalno iskustvo. “Prvi je uočio potencijal montenegrinskog tržišta nekretnina”. Zaista jest. Ovo što je do sad ostvareno, kao i ono što se gradi i planira, preseže i najluđe snove… A tko je, zapravo, taj G. Kennedy?
John Gvozdenović Kennedy (desno)
Pravo mu je ime Jovan Gvozdenović. Tata Crnogorac, majka Engleskinja. Rodio se u Beogradu 1965. Završio je engleske škole i po malo se iz Johna Gvozdenovicha transformirao u Johna G. Kenedyija (to mu je majčino prezime), a zatim je postao – konjušar (equerry) princa Michaela od Kenta (72), nećaka kraljice Elizabete. Princ od Kenta je pranećak posljednjeg ruskog cara (na kojega napadno nalikuje), a imao je tijesne poslovne veze s pokojnim Borisom Berezovskim, ruskim oligarhom, pa su ga zbog toga silno kritizirali u štampi. On se na to baš i ne obazire, nego se drži kao da je malo iznad svih – i jest. Nevjerojatno šminkerska pojava u engleski usko šivanim odijelima sa Saville Rowa i admiralskim uniformama u kojima nalikuje na Seana Conneryja. Bivši olimpijski vozač boba, masonski veliki majstor Velike lože Middlesexa i revan katolik, zbog vjeroispovijesti ispada iz reda sukcesije za britansko prijestolje, što mu omogućuje da se drži kao da ga javna percepcija uopće ne zanima…
Kao konjušar obijesnog velikaša, John G. je sigurno stekao sjajne veze, a onda je ušao u politiku i tu se nije ni malo proslavio. Kao pomoćnik Henryja Bellinghama, parlamentarnog zastupnika Konzervativne stranke, istakao se – ako je to prava riječ – početkom devedesetih godina lobiranjem za Miloševića i Karadžića. Putovao je u Beograd, gdje su ga u lokalnim novinama kovali u zvijezde, dovodio je u Bosnu neke britanske političare da se uvjere kako stvari ne izgledaju sasvim onako kako se prikazuju na televiziji. U haškim stenogramima prisluškivanja Slobe Miloševića, izašlo je na vidjelo nekoliko laskavih pohvala koje je Milošević uputio na Johnov račun… Usprkos napadima koje je zbog toga trpio u britanskim medijima koji su zagovarali dijametralno suprotna stajališta o ratu u bivšoj Jugoslaviji, Konzervativna stranka istakla ga je 1997. kao kandidata za Parlament u jednom okrugu pored Birminghama, ali je izgorio, skupa s ostalim pripadnicima ”beogradskog lobija” među konzervativcima, u čije se motive naveliko sumnjalo. No, istodobno su u Parlament prošli laburisti iz istoga kruga, koji su također relativizirali uzroke i posljedice rata u Bosni. U svakom slučaju, Kennedy se poslije toga povukao iz politike, a potom se opet bacio na aristokrate i dinaste, koji su mu očito najveća strast i (obiteljski) usud. Povezao se tješnje s dinastijom Petrović Njegoš, što nije bilo teško s obzirom na njegovo vlastito porijeklo…
Njegov pra-pradjed Anto Gvozdanović jedan je od najslavnijih Crnogoraca svih vremena, što s obzirom na pretenzije ljudi toga soja, zaista nije mala stvar. Čija je veća čast i slava, čojstvo i junaštvo, ono je oko čega ne može biti sloge ni u jednoj generaciji, pa ipak, general Anto, među svim generacijama slovi kao nesumnjivo slavna pojava i jedan od najvećih narodnih heroja. Crnogorski, francuski i ruski general, ambasador u Washingtonu i premijer crnogorske izbjegličke vlade, on je bio veliki kancelar ordena Danila (koji je dobio i fikcionalni Veliki Gatsby iz Fitzgeraldova romana).
Obiteljski predak knez Rade Gvozdenović istakao se još u 17. stoljeću u jednoj bici opjevanoj u pjesmi koju je zabilježio Vuk Karadžić. Povijest roda dalje se može pratiti u bezbrojnim gorštačkim sagama koje obiluju prizorima malih bitaka velikih ljudi, popraćenih odsijecanjem glava neprijatelja, prijatelja i rođaka, te krvnom osvetom. Rođen polovicom 19. stoljeća, Anto se u nešto prosvjećenije doba upisuje u samostansku školu u Cetinju gdje je iskazao darovitost posebno za jezike koje je učio posjećujući Kotor, mali Dubrovnik u Boki, civilizirani venecijanski grad koji je bio tek potpao pod napoleonsku i potom austrijsku vlast. Iz Cetinja, knez Danilo Petrović Njegoš šalje ga u petrogradsku vojnu akademiju, a on zatim sa slavnim generalom Skobeljevim dobrovoljno odlazi u pohod u Turkmenistan (tu je zaslužio orden Vladimira). Vraća se u domovinu da kao dobrovoljac sudjeluje u otomansko-crnogorskom ratu 1876. Odigrao je važnu rolu kao tumač engleskom dopisniku čiji su članci poslužili kao predložak za poemu Lorda Tennysona ”Oda Crnoj Gori” i Gladstoneove parlamentarne istupe u prilog vladavini kneza Nikole Petrovića Njegoša, koji će se 1910. okruniti za crnogorskog kralja. Gvozdanović zatim volontira u rusko-japanski rat u Mandžuriji 1905., a zatim posreduje u delikatnoj diplomatsko-ljubavnoj misiji i dvije Nikoline princeze uvaljuje kao nevjeste stricu i bratiću ruskog cara. Crnogorske kneginje postat će sila na petrogradskom dvoru, a Antu imenuju u dvorski savjet, pa on poslije toga osim imanja na Krimu, drži apartman u cetinjskom Grand Hotelu (koji je u međuvremenu postao jedna socijalistička betonska rupa B-kategorije), zatim u Rimu te u Hotelu ”Maurice” na Rue Rivoli u Parizu… Usprkos već poodmakloj dobi, prvi je dobrovoljac u Prvom balkanskom ratu, a zatim i na Zapadnom frontu u Prvom svjetskom ratu gdje postaje sanitetski general francuske armije. Kad je Crna Gora kapitulirala, pridružio se svom suverenu u egzilu i poduzeo mnogobrojne diplomatske misije. No, poslije rata, pobjednička Srbija progutala je malu Crnu Goru. Ona time postaje jedina zemlja u Europi koja nije, u skladu s Wilsonovom doktrinom, u Versaillesu obnovila samostalnost. Nikola aneksiju nije priznao, usprkos odluci Podgoričke skupštine, donesenoj pošto je srpska vojska okupirala zemlju i uvela policijski sat. No, nije dobio podršku Francuske, koja je, naprotiv, podržala Karađorđeviće, a regent Aleksandar imao je u svemu i osobni motiv – Nikolina kći princeza Ksenija odbila je svojedobno njegove prosce glasno negodujući zbog izgleda i stasa prospektivnog mladoženje.
Nikola umire ogorčen i razočaran, a njegov vjerni Anto postaje regent umjesto Mihajla, trećeg i najstarijeg preživjelog unuka, koji je tada, 1921. imao jedva dvanaest godina. Prijestolonasljednik Danilo koji nije imao potomaka, odrekao se prijestolja u korist mlađeg brata, princa Mirka. Danilo je bio lakomisleni bonvivant – po njemu je Ernst Lubitsch snimio čuvenu holivudsku komediju ”Vesela udovica”, pa je taj Njegoš tužio producenta, MGM, za klevetu potražujući na pariškom sudu 4000 dolara… Drugorođeni naočiti princ Mirko, vojvoda od Grahova i Zete, umro je neprežaljen od oca još 1918. Oženjen je bio za Nataliju Konstantinović, praunuku po patrilinearnom slijedu mlađeg brata prvog srpskog vladara, kneza Miloša Obrenovića. Nasljednik srpskog trona, Aleksandar Obrenović, ženio se puno starijom ženom pa se podrazumijevalo da će, ne rodi li kraljica Draga nasljednika, Mirko moći pretendirati i na srpski tron… Kad je vojna klika u atentatu uklonila kraljevski par i dovela na prijestolje Karađorđeviće, događaji su poprimili upravo suprotan smjer!
Sam princ Mihajlo koji je odrastao u egzilu nije pokazivao velike dinastičke ambicije. Dvaput se ženio pučankama, s drugom, Genevieve Prigent, 1941., upravo na početku Drugog svjetskog rata. Tada mu je talijanska diplomacija ponudila da preuzme nominalnu vlast u okupiranoj domovini, pod zaštitom okupacionih trupa. Iako mu je rođena teta Elena, još jedna visoka i naočita kći kralja Nikole, prozvanog ”tastom svih europskih dvorova”, bila talijanska kraljica, žena Vittorija Emanuelea III, Mihajlo ponudu otklanja i ostaje u Francuskoj gdje ga 1943. hapse Nijemci i skupa sa ženom i malenim sinom otpremaju u internaciju u jedan zamak u Češkoj. Poslije rata, otišao je u Beograd, gdje mu je Tito ponudio mjesto – šefa protokola u Ministarstvu vanjskih poslova. Prihvatio je, ali je taj angžman trajao samo godinu dana. Njegova žena bila je umiješana u neke skandale o kojima piše Jože Javoršek, skandalozni slovenski pisac i diplomat, tijesni prijatelj glumca Gerarda Philipea. U knjizi ”Nevarna razmerja” (Dangerous Liasons), objavljenoj tek 1978., Javoršek okriva tajni život iza malograđanske fasade slovenskog političkog i kulturnog establišmenta. Tu je kompromitirana i Mihajlova žena (spominje se veza s prijapističkim književnikom, neukrotivim pijancem i buntovnikom Vitomilom Zupanom). U svakom slučaju, Mihajlo se odmah po povratku u Francusku razveo od Genevieve i ostatak života (umro je u Parizu 1986.) mirno proživio kao Veliki vojvoda od Grahova i Zete. Kao prijestolonasljednik i poglavar vladalačkog doma Petrović-Njegoš, nasljeđuje ga tada sin Nikola, Genevievin sin, koji je završio Ecole des Beaux-Arts i diplomirao arhitekturu, uspješno projektirao i predavao na fakultetu… On je prilično aktivno pretendirao zagovarajući državno osamostaljenje Crne Gore ostvareno 2006. godine. Crnogorska skupština priznala mu je potom 2011. službenu ulogu u promociji montenegrinskog identiteta i tradicije kroz kulturne, humanitarne i druge nepolitičke aktivnosti. Bilo je govora i o kompenzaciji za imovinu konfiscirinu u dva državna udara, 1918. i 1945., odnosno uvođenje ”civilne liste”, kraljevske stipendije, od čega nije bilo ništa s obzirom na poslovični crnogorski oprez u novčanim rashodima, pa je stogodišnjicu osnutka kraljevstva 2010. Nikola proslavio doma, u krugu obitelji, a ne u Podgorici…
Rekonstrukcija cijelog ovog mega-prokjekta u bokokotorskom zaljevu u kojem sa živom lovom sudjeluje previše milijardera da bismo to mogli prostački i balkanski nazivati ujudurmom, vodi nas opet u 2005. godinu. Te godine na Cetinju, princ Nikola Petrović, Nasljedni Veliki Gospodar Ordena Danila I ”pravom rođenja glava dinastije Petrović-Njegoš” imenuje Johna Gvozdenovića Kennedyja za Velikog kancelara ordena, u istu službu koju je vršio njegov predak Anto Gvozdanović. Ceremonija je obavljena u Plavom salonu cetinjskog Kraljevskog dvorca, u narodu zvanom ”Bilijarda”. Orden ustanovljen 1853. dodijeljivao se za junaštvo u borbi, a danas je, naravno, manje važno tko je koga šašjeko i koliko turskih skinuo glava, pa smjer budućih događaja otkriva bilješka o posjetu koji je u organizaciji ”Boka Grupe” odmah zatim organizirao Veliki kancelar za predstavnike europske aristokracije. Princ Nikola preuzeo je, naime, i službeno brigu za arhitektonske aspekte uređenja planiranih turističkih kapaciteta u Tivtu, gdje ugošćuje princa Dimitrija Romanova, ruskog pretendenta i svoga rođaka, te članove kneževske obitelji Grimaldi iz Monte Carla. Već se iz toga, kao i iz filma o Jamesu Bondu koji je istodobno počeo igrati po svijetu, vidi smjer razmišljanja… Recept bi trebao izgledao otprilike ovako: ”Uzmi nešto prinčevskog čarobnog praha koji se otresa sa skuta okrunjenih glava, dodaj nekoliko milijardera koji se pale na elitu kojoj, usprkos novcu, ne mogu pripadati, spoji ih prijeteljstvom, pretvori u suradnike, ko-direktore, ko-investitore i sve organiziraj kao off-shore kombinat koji će preko masovnih medija, što ne odolijevaju plutokratima, aristokratima i lukuzu, skupim hotelima i jahtama, te komadima koji se tu neizostavno okupe, generirati divovsku reklamu za ono što tada postaje – Destinacija.” Naravno, da se u sve to uđe, potreban je osnovni resurs – prirodna ljepota, kojom te zaljev Boke Kotorske, usprkos svim nastojanjima nekoliko posljednjih generacija, i sad ostavlja bez daha, jer je iskonsko čudo, obogaćeno starodrevnom kultutom Kotora i Perasta, najmanje na svijetu pomorske republike, čudesnim venecijanskim importom najblistavije sredozemne civilizacije…
Nekromanti-alkemičari koji pred našim očima izvode tu fuziju, doduše, nisu osobito respektabilne figure, prije bi ih ubrojio u crne, nego u bijele čarobnjake – ali to nije ništa nova na Sredozemlju, gdje su i najveća blaga stečena pljačkom, poput oltarne pale venecijanske karedrale sv. Marka i četiri brončana konja na njenom zabatu, koji su ranije stajali u konstantinopoljskom cirku prije nego su grad spalili lažni križari-pljačkaši.
To je duboka prošlost, a Porto Montenegro i Aman sadašnjost. Što nosi budućnost?
Porto Montenegro i dalje raste, razvija se – uz hotel, u lučici marine izgrađen je mali grad luksuznih apartmana, otvoreni su restorani i trgovine svjetskih modnih brendova. Uskoro će ih komplementirati posebno naselje od dvadeset i pet vila – Sea Breeze, na brdu Kavač između Tivta i Kotora, s morskim vistama. Istodobno, na skijalištu u Kolašinu, usred neviđene i nedirnute ljepote crnogorskih planina pa kojima su zemlja i država dobile ime, gradit će se na visini od 1450 metara dizajnersko skijaško naselje Boka-grupe s pet hotela i 45 vila, izrađeno isključivo od plemenitog drveta i kamena. Od marine do Kolašina ima oko 150 kilometara… U marinu se, inače, slijeće na tivatski aerodorom, odakle se sezonalno leti svaki dan direktno za London-Gatwick, Pariz, Beograd, St. Petersburg, Moskvu-Šeremetjevo, Moskvu-Domodedovo, uz čartere na još desetak ruskih i desetak europskih destinacija…
Slijedi nova faza montenegrinskog turističkog čuda. Na poluotoku koji s morske strane zatvara tivatski zaljev, počinje gradnja Luštica Bay resorta na 700 hektara, s vrlo malom gustoćom izgrađenosti (6%) gdje će se podići sedam hotela, 500 vila, spa i wellness, dvije marine, naselje s dućanima, internacionalnim školama i medicinskim ustanovama te golf-igralištem sa 18 rupa. To je projekt Orascom Grupe, konglomerata egipatskog poduzetnika Nagiba Sawirisa, inženjera strojarstva koji je završio ETF u Zuerichu, inače financijskog savjetnika Njujorške burze i kuvajtske Narodne banke. On ima nevjerojatno diversificiran portfelj koji obuhvaća telekom i građevinski biznis, a u razvoju turističkih resorta ima dvadesetogodišnje iskustvo zasnivanja novih turističkih gradova u nedirnutoj divljini, u Alpama u Švicarskoj, na obali engleskog poluotoka Cornwalla te na pješčanim obalama Crvenoga mora. Sawiris je, inače, koptski provoslavac čije se bogatstvo procjenjuje na tri milijarde dolara.
Luštica Bay
Na suprotnu stranu bokokotorskog zaljeva, u Kumboru, nekoć ratnoj luci jugoslavenske flote gdje hrđaju posljednje ruske korvete, uskoro započinje kreacija One&Only ekskluzivnog resorta. To je službeno objavljeno na stranici Kerzner International Holding Ltd. koji upravlja s devet postojećih, na Karipskom moru i Indijskom Oceanu, u Perzijskom zaljevu, u Južnoj Africi i Australiji. Smješteni su isključivo na slikovitim lokacijama izuzetne prirodne ljepote, te zahvaćaju velik raspon obale. Šifra je – ”tropski raj pod palmama”, uz zasebne vile ili kabanje, privatne bazene, privatne kuhare, batlere… Kumborski resort Portonovi zapremat će kilometar obale, a izgradit će se samo 150 soba na 25 hektara površine. Investitor u tu nekretnenu koju će sistem One&Only menađirati bit će Triangle Ivestment and Development Ltd., koji predstavlja azerbajdžansku državnu naftnu kompaniju SOCAR, firmu iz Bakua s godišnjim prihodom od 40 milijardi dolara. Uzbudljiva storija o pretvaranju Crne Gore u jadranski Monte Carlo, dakle, nastavlja se!
Portonovi One&Only
Takva mediteranska destinacija treba još samo jednu sitnicu… Atraktivnog suverena koji bi trajno stabilizirao političke prilike, anulirao podjele što stalno izbijaju između frakcija u političkom korpusu, te svijetu izložio privlačnu dinastičku fasadu, uz koje idu grbovi, ordeni, svečane procesije i slične priredbe… Doista, tko bi mogao odoljeti jednom Njegošu koji bi se opet pojavljivao, makar i časomice, u dvoru na Cetinju? Nikola je, doduše, prilično star, odnedavna udovac – prije nekoliko godina umrla mu je žena, Francuskinja marokansko-sefardskog porijekla, Francine Navarro. No, tu je sin, princ Boris Petrović Njegoš, vojvoda od Zete i Grahova. Ima trideset i četiri godine, digitalni je dizajner kod Renaulta, govori francuski, engleski, talijanski, crnogorski i portugalski. Oženjen je naime, Portugalkom Veronique Haillot Canas da Silva s kojom ima kći, princezu Milenu (6). Borisova starija sestra princeza Altinai autorica je i filmašica, udana za ruskog pijanista Antona Martinova. Imaju sina Nikolu (5). Ako to nije dobro dizajnirana vladalačka obitelj za izazove 21. stoljeće, zbilja ne znam što je…
wpDiscuz