Tražitelji američkog katil-fermana za Šušnjara misle da su centar svijeta a uglavnom su jednako nepoznati koliko i nevažni u većem dijelu vlastite države. Spaja ih muka od postojanja slobodne političke misli izvan sarajevskog lažnograđanskog unitarizma koja razotkriva njihov nereflektirani „većinski nacionalizam“ ili podaničku dušu. Veseli saznanje da i oni drže da je „građanski unitarizam“ otančao ko ljetnja bevanda pa ga treba braniti i od urednika nekomercijalnog portala kojega očito smatraju jednim od krivaca što njihova ideja lažnog „građanskog“ društa (vladavine većinskog naroda) doživljava krizu iako je financirana stotinama milijuna KM domaćih i stranih stranih poreznih obveznika kojima je podvaljivana kao progresivna i integrativna.
Stoga bi valjalo upoznati dobronamjerne ljude s akterima i motivima potpisnika pisma u kojem Šušnjara cinkaju američkoj ambasadi. Krenimo od lokalnoj zajednici poznatijih imena prema onima za koje ni poskokovi savršeni detektori nereflektiranih sarajevskih unitarista nisu čuli.
Slavo Kukić poznatiji na poskoku kao Vosla Kićku
Vosla Kićku je identitet akademika nastao jer je Šušnjar „poskokovom sindikatu“ stavio filter u komentarima kako Slavu ne bi prozivali u komentarima. Toliko je bilo blokiranih komentara da je Slavo čak par puta „zblesao“ bazu i oborio poskok.info. Eto pa nek kažu dušmani da nije bio Sarajevu od koristi. Ti komentari su kazivali koliko je omiljen među onima koji ga najbolje poznaju (njegovi studenti, Posušani, Hercegovci) bolje od nekoliko desetaka glasova koje je dobio na listi Hrvatske Narodne Zajednice na jedinim izborima na kojima je testirao svoju političku vrijednost. Nakon toga je postao neovisni intelektualac koji je od političkog Sarajeva nagrađen predsjedavanjem NO HT Mostar u kojemu je imenovao te godinama mentorirao i preko političkog Sarajeva održavao Upravu koja je na kraju završila u optužnici za „Gibraltar“.
Drugi dokaz njegove neovisnosti je dugogodišnje upravljanje Fedralnom televizijom koja je na kraju završila u finacijskoj i programskoj agoniji posvađanih pulena Slave Kukića. Naravno drugi dio ekipe Gibraltar je vezan uz oglašavanje na FTV. Sad će netko reći nema Vosla s tim ništa. Pa dobro ništa osim što je uhićenim direktorima iz Gibraltara preko koumne u Dnevnom listu izjavio podršku dok su bili u SIPINOM pritvoru.
U totalitarnom duhu u kojemu je Kukić formiran nikad nije viška dokaz vlastite moralno-političke podobnosti a gdje ćeš boljeg dokaza on denunciranja privatno bliskih osoba. Nitko u komunizmu nije napravio karijeru ako nije denuncirao nekoga bliskoga pa taman i vlastitog kuma Šušnjara. Vosla Kićku je godinama dio internih šala kako je poskok.info ustvari njegov jer se njega nije „diralo“ ni ispod vijesti a nedajbože u vijestima. Ostati će poznat da je primio jedino važnije priznjanje za podršku „većinskom“ nacionalizmu od Zlatne Ahdname. Titulu Akademika.
Uglavnom to bi bilo to iz Hercegovine. Valjda Jasmila nije stigla čekati da se na pismo potpišu Jerko Lijanović, Budimir, Jurišić i sl.
Jasmila Žbanić
Nemamo pojma gdje joj se Šušnjar zamjerio jer filmska kritika nikada nije bila predmet interesa ni njega ni portala. Nakon Srebrnog Medvjeda koji je dobila na festivalu poznatom po nagrađivanju filmova s politički korektnim sadržajem snimila je nekoliko negledljivih filmova s milijunima javnog novca. Problem je valjda u Poskokovom ismijavanju reakcije na posjet premijera RH Milanovića Mostaru. Kao da je poskok.info kriv što im je ideološki NVO eksperiment s jakobinskim plenumima propao. Kod Jasmile se vidi koliko navodno progresivni dio bošnjačkih intelektualaca ima problem s prihvaćanjem političkog subjektiviteta Hrvata kao naroda. Valjda je po njoj Milanović trebao Komišića pitati da dođe u Mostar. Uglavnom „lažnograđanska“ klasičarka ne propituje većiski nacionalizam a vlastitu progresivnost dokazuje na manjiskim pokušajima političke autonomije.
Senad Pećanin
Neka vala da znamo da je živo i zdravo. Nekadašnji urednik i vlasnik BH Dana iz vremena kad su se u Sarajevu okretali milijuni stranih donacija na glumljene neovisnog tiska. Koncept koji je osiguravao bogaćenje na sisi stranih poreznih obveznika uvjerljiv k’o scenariji Žbanćkinih filmova. Lagana kritika klerikalizma SDA, puhanje u light nacionalizam tipa Stranka za BIH, žestoka borba protiv svih političkih ideja koje ne uklapaju u unitarističku viziju izgradnje države „bosanaca i hercegovaca“ bez obzira na etničku pripadnost s uvjetom da su odani ideji Alije Izetbegovića „jedan čovjek-jedan glas“. Kasnije kad je nestalo donacija prodao je BH Dane. Javnost ga se sjeća po nafuravanju na gastropolitičke kolumne Davora Butkovića i tekstovima o večeri s utjecanjim ambasadorima dok škampi klize niz grlo.
„Daidže“
Keropolitički prirepak za emocionalnu ucjenu vlastitog naroda njegovim vlastitim tragedijama. Mile Babić smušene dikcije s FTV-a. Jedno vrijeme je svaka emisija o Hrvatima na FTV imala njega kao gosta koji bi izbiflao klasičnu lažnograđanskom uhu dragu priču. Hrvati nevaljaju jer krivo biraju, Tuđman i Šušak Bosnu dijele čak iz groba bla bla bla. Onda fra Marković koji političarima u RH cinka provincijala i kardinala. Raspudićem opsjednuti Jeleč. Notorni Šarčević. Iznenađenje s klupe fra Nikica Vujica koji se do sada nije potpisivao na pisma sarajevskom liberalno-građanskom kružoku. Šta reći! Da se poskok.info i „daidže“ ne podnose već je opće mjesto unutarhrvatskih odnosa. To je javno i bjelodano. Poskokovci zastupaju ideju da je hrvatski narod u BiH konstitutivan i ravnopravan, te da o svojim političkim pravima u vlastitoj domovini odlučuje na izborima preko svojih legitimnih političkih predstavnika, dok „dadže“ vlastiti narod vide kao vjersko-folklornu zajednicu kojoj će granice političkih prava određivati politička elita većinskog naroda prema kojoj oni njeguju podanički odnos kao i prema svakoj moćnoj političkoj eliti koja upravlja životom njihovog stada.
Njihov vlastiti podanički duh više nije političko nego i duhovno pitanje. Nisu ni trepnuli a potpisali su se na pismo družini koja njihov poziv smatra „opijumom za narod“. Ako Boga ima jadni su, a ako ga nema isto su jadni.
Zlatko Dizdarević
Ne da mi se gugati ali vjerojatno se radi o bivšem uredniku (znači cenzoru) sarajevskog Oslobođenja glasila Saveza Komunista BIH u Hercegovini poznatog po izreci: „Ko u Oslobođenju osvane ujutro uvečer će „pozdravljat Gospu“ u mostarskoj Ćelovini“. Kasnije je bio Alijin diplomat a sad povremeno zabavlja javnost kao vanjskopolitički analitičar čijem se poznavanju događaja na Bliskom Istoku smije svaki bolje upućen hodža.
Mile Stojić
Solidan pjesnik na plaći u Javnom Servisu (na radiju ako me sjećanje služi). Poetska verzija „daidža“. Valjda ga je poskok.info nekad pecno za neku od njegovih ulizičkih poema većinskom nacionalzmu.
Ahmed Burić
Mlađa netalentirana verzija Mile Stojića. Nije Hrvat pa se ne mora ulizivati većinskom nacionalizmu ali zato kritikom „svih nacionalizama“ skreće pozornost na sebe kao pisca, pjesnika i kolumnista čiji dosadni i nezanimljivi tekstovi nisu više važni ni šumi internetskih portala koji žeđaju za bilo kakvim autorskim tekstom.
Aleksandar Hemon
Bosanskohercegovački pisac s američkom adresom upućen u BH politiku manje od južnoameričkih pisaca s australskom adresom. Nostalgično potpiše svako pismo koje mu ponude građanski unitaristi u namjeri da njegovim ugledom „otežaju“ svoje denuncijantske projekte.
Dino Mustafić
Redatelj i jedan od čelnika hipster-unitarizma Naše Stranke čiji ustavni prijedlozi potpuno negiraju Hrvate i Srbe u BIH kao konstitutivne narode nego ih ograničenim vitalnim nacionalim interesom svode na folklorno-etničku skupinu. Bošnjačkim političarima ne smetaju jer im kao „građanskoj većini“ daju poziciju temeljnog naroda. Da je rahmetli Aliji Izetbegoviću u Daytonu ponuđen Mustafićev prijedlog ustava rahmetlija bi rekao Holbrooku „nemoj Alahati vala previše je…“.
Senada Kreso
Nemamo pojma tko je žena niti nam se da guglat
Koliko je ekipa potpisnika dobronamjerna i mudra vidljivo je iz njihovog fetvaškog napada na Ivana Šušnjara. Eto kad njega skajlaju svanut će novi dan u političkom životu domovine u kojoj su svi navedeni odreda posijali više netrpeljivosti nego što su potrošili NVO grantova. Eto kad sa Šušnjarom završe „prignut će se svako koljeno“ nad njihovom unitarističkom novokalajevštinom zamotanom u liberalno-građanski šovinizam.
Da Šušnjar nikad više slova ne napiše na čast će mu poslužiti da je njegova nevina avantura s diplomacijom (u pokušaju) jasno pokazala da nije problem ni diploma ni iskustvo nego je bitno „saginjanje“ onima koji misle da je njihovo pravo na državu veće od njegovog.