Amerika, Njemačka i Britanija, ključne zemlje euroatlantskog partnerstva, ovih dana s novom energijom kreću u stvaranje novog balkanskog poretka. Za sve zemlje zapadnog Balkana to podrazumijeva približavanje i, naposljetku, ulazak u EU, s razvijenom vladavinom prava i tržišnom ekonomijom.
Ali i forsiranje procesa s kojima će se Srbija teže pomiriti, kao što su, kako to zapadne sile vide, „pacifikacija srpskog nacionalizma”, ulazak u NATO, ukidanje Republike Srpske i „zadovoljni Albanci” u svim državama u kojima žive, piše Blic.
Upravo naša regija je, kako primjećuje Ivan Vejvoda iz „Maršalovog fonda”, ostao posljednji nedovršeni posao Zapada. Srbiju u srpnju očekuju dva ključna događaja: posjet najmoćnije žene svijeta Angele Merkel Beogradu 8. i 9. srpnja i obilježavanje 20. godišnjice zločina u Srebrenici dva dana kasnije.
Merkelova će od Srbije tražiti da na kraju bruxselleskog procesa s Prištinom pristane na ulazak Kosova u UN, ali i da se distancira od predsjednika RS-a Milorada Dodika i ne sprječava jačanje središnjihinstitucija BiH. Drugim riječima, potpuno slabljenje Republike Srpske. Osim u Beograd, kancelarka ide i u Tiranu i Sarajevo.
Od premijera Albanije Edija Rame zahtijevat će da smiri nacionalistički i islamski radikalizam Albanaca u Makedoniji i na Kosovu, a da sa Srbijom radi na unapređenju odnosa. Bh. lidere će upozoriti kako je krajnje vrijeme da međuetničke tenzije i endemsku korupciju zamjene radom na putu ka EU. A Nijemci će podržati ustavne promjene i dalje slabljenje RS-a.
Njemačka je, kao ekonomski najjača članica EU, oko 2012. preuzela brigu nad zapadnim Balkanom što provodi u suradnji sa SAD. Svoj doprinos daje i Britanija koja je odlučila da u Vijeću sigurnosti UN „sponzorira” rezoluciju o Srebrenici. Rezolucija bi trebalo biti usvojena uoči obilježavanja dvija desetljeća od tog zločina.
Postoji vjerojatnost da će Srebrenica, kao simbol najvećeg stradanja Bošnjaka, biti okidač za udar na RS. Jer, dok je Srbija na, čini se, nepovratnom putu ka EU, Jelena Guskova iz Ruske akademije znanosti ukazuje na to kako su upravo RS i njezin vođa Milorad Dodik ostali posljednje uporište „srbijanskog nacionalizma” na Balkanu.