Ponedjeljak, 16 lipnja, 2025

Tko je obolio od logoreje – politolog ili teolog?

Vrlo
- Advertisement -

U tjednom prilogu Avaza “Sedmica”, od 30. svibnja o.g.  objavljen je u rubrici “Polemike” moj  odgovor fra Ivanu Šarčeviću, profesoru na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i  gvardijanu Samostana svetog Ante na Bistriku, povodom grubih objeda i diskvalifikacije koje je sebi dozvolio u istom listu i u istom subotnjem dodatku, tjedan dana ranije. 

Avazovi urednici su moj odgovor Šarčeviću opremili: nadnaslovom “Otvoreno pismo profesora politologije Mile Lasića profesoru teologije Ivanu Šarčeviću” i boldiranim naslovom  “Tko je obolio od logoreje – politolog ili teolog?”, dok su u podnaslov izvukli “Prišivati mi da sam ‘čovićevac’ jeftino je skretanje pažnje na toga političara, koji je vjerojatno i veći makijavelista od drugih, ali nije jedini krivac, pogotovu nije izmislio hrvatsko pitanje u BiH”.

____piše: Mile Lasić l milelasic.com

K tomu su moj odgovor prof. Šarčeviću opremili i međunaslovima “Nužnost europeizacije” i “Opasne politike”, te izabrali ono što su u polemici ocijenili najvrijednijim za poveći anterfile pod naslovom “Samo slijepci mogu zanijekati problem”. Polemika je opremljena i objašnjenjima ispod slika prof. Šarčevića i moje: “Prof. Šarčević: Izazvao reakciju” i “Prof. Lasić: Uputio odgovor”. Utoliko urednicima Avaza hvala velika…

Iz meni nepoznatih razloga čitatelji Avaza su, međutim, ostali uskraćeni za dva pasusa iz “otvorenog pisma”. Utoliko je bilo opravdano uključiti u dossier “Memento mori” na mojoj web stranici kao posljednji prilog (pod “D”) moj odgovor prof. Šarčeviću onako kako ga je objavio Avaz, jer su i prilozi pod A, B i C (povodom prijepora unutar Hrvatskog narodnog vijeća) prezentirani kako su nekoć i objavljeni u medijima. Ali, tim je još opravdanije objaviti “otvoreno pismo” u cijelosti,  kako slijedi, s tim što su boldirani pasusi upravo oni koji su  izostavljeni u Avazu …

 

*****

 

Logoreja je duševna bolest nesuvislog, nekontroliranog brbljanja bez ikakvog smisla. Upravo nju mi je „dijagnosticirao“ u intervju Avazu (od 24. o.m.) profesor teologije dr. Ivan Šarčević, koji se time počeo nekompetentno pačati i u medicinske kao i u politološke fenomene. U sluđenoj zemlji kakva je BiH svako govori o svemu, nitko nikoga ne sluša, pa i dr. Šarčević ima pravo sudjelovati u velikoj brbljaonici. I sam sam sudjelovao jedno vrijeme, pa mi se zgadilo. Mudriji od mene su znali da od tog nema koristi. Utoliko je dr. Šarčeviću razložno postaviti pitanje: misli li, doista, da se bolje razumije u medicinska ili politološka pitanja, nego što se liječnici ili politolozi razumiju u teološka pitanja? Nije li i to logoreja?

Iz mojeg kuta promatranja, dr. Šarčević je zlorabio osnovni povod intervjua u Avazu, a to je dolazak pape Franje u BiH, kako bi stao u obranu akademskog i političkog Sarajeva od mog tobožnjeg napada kojeg sam, po Šarčeviću, izvršio na znanstvenoj konferenciji u Mostaru, u organizaciji FES-a i IDPI-ja, 14. o.m. Pri tomu on cijelu konstrukciju temelji na naslovu u Večernjem listu, koji je objavio ovo izlaganje 18. o.m. Unutar mog referata se ne radi samo o fenomenu de-konstitucije Hrvata putem „sanuizacije“ bošnjačkih narativa i politika, nego i o tomu da je u pitanju posvemašnje odbacivanje odgovorne konsocijacije kao metode upravljanja razlikama, tako što su svi akteri pristali na demokraturu i javašluk-konsocijaciju, nesposobni i nevoljni da se bore za izlazak iz krize u višenacionalnoj BiH. Kao i u svim sličnim referatama i u ovomu sam ukazao na nužnost europeizacije narativa i politika, a s dubokom indignacijom odbacio i secesionističke i unitarističke narative i politike, a vođe i sljedbenike političkih stranaka koji ne priznaju ustave svoje zemlje nazvao političkim i pravnim nasilnicima. Po tomu sam, u mojemu razumijevanju, posve solidan Habermasov „ustavni patriota“.

Apsurd je savršen, jer sam – ne znajući za Šarčevićev odstrijel moje malenkosti u Avazu – mojim studentima hvalio ovog svećenika koji je svojedobno znao, temeljem učenja Drugog vatikanskog koncila, ukazati na činjenicu da moralni ljudi mogu biti i nevjernici, ateisti i agnostici, svi koji poštuju savjest kao vrhunsku instancu. Uzvraćao sam mu ovim povodom sa simpatijama i malo cinizma: moralni mogu biti čak i vjernici, ali nisu uvijek. Danas bih dodao, moralni mogu biti čak i svećenici, ali nisu uvijek, ili nisu često, pa i nije čudo što više slijedimo papu Franju mi koji nismo članovi njegova stada od nekih svećenika u redovima Katoličke crkve.

U neobuzdanom obračunu fra Ivana Šarčevića s mojim pristupom teškoj zbilji u BiH najtužnije je što on u njemu ne vidi potragu za alternativnim modusom dominantnim narativima i politikama u BiH, pa sebi dozvoljava jeftine diskvalifikacije.

Da, sav sam koncentriran na rad s mojim studentima, te zbog toga sudjelujem na znanstvenim konferencijama i pišem tjednu kolumnu za portal Autograf.hr. Temeljem svega što sam naučio u radu s pokojnim Brankom Mikulićem (otužno je da se franjevac Šarčević i to usudio omalovažiti), pa potom oplemenio učenjem i dugim životom u Europi, pokušavam odgajati moje studente kao slobodne ljude, sljedbenike kulture otvorenog društva, dakle u europskom i antinacionalističkom duhu. Šarčevićeva nepodnošljiva lakoća diskvalifikacija toga rada na europeizaciji narativa i politika u BiH i u regiji svjedoči palanaštvu u koje je potonula cijela zemlja, a nisu samo Mostar i Hercegovina, kako se njemu čini …

U BiH plamte ideološko-politički prijepori koji dovode u pitanje višenacionalnu zemlju BiH, i samu BiH u svoj njezinoj raznolikosti, pri čemu samo slijepci mogu zanijekati problem identiteta i opstojnosti Hrvata u BiH, jer su najmanji i najslabiji, pri čemu postojanje toga problema ne smije biti zanemareno ili prekriveno pogrešnošću hrvatskih politika u BiH. Nije, dakle, hrvatsko pitanje u BiH takozvano, kao što nisu ni druga nacionalna pitanja, nego potrebuje pomoć drugih, kako bi se riješilo putem institucionalne jednakopravnosti, koja podrazumijeva i federalizaciju i dvodomne skupštine i paritete i veta u domovima naroda i mnogo čega drugoga, što nije upereno protivu BiH nego je u funkciji njezina samoodržanja.

I posljednjem političkom i kulturološkom slijepcu bi, dakle, moglo biti jasno da ono za što osobno zalažem, i nije drugo do obrana načela na kojima bi BiH mogla nadživjeti postojeće krize. Takvo što podrazumijeva uvažavanje preporuka Europske unije, uključivo preporučenih načela Europskog parlamenta o federalizaciji i nebiranju političkih predstavnika drugima. Nažalost, u akademskom i političkom Sarajevu su skoro sva pitanja koja dodiruju višenacionalni karakter BiH tabuizirana, pa se samopodrazumijeva politički odstrijel i duhovna ekskomunikaciju onih koji drukčije misle. Odatle pojava tzv. poželjnog glasa sukladno očekivanju dominantnih akademskih i političkih narativa i politika, koju dr. Šarčević, pak, pripisuje meni. Pitam ga javno, nije li grijeh svoju lošu podsvijest prišivati onomu koji se barem trudi artikulirati alternativni narativ.

Šarčevićeve ničim izazvane diskvalifikacije mojega rada i stavova izraz su neznanja o tomu što se doista zbiva u Mostaru i Hercegovini, uključujući i na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sve-Mo. Taj studij u dosluhu je s europskim politološkim i eurološkim narativama i teorijama uvažavanja svih identiteta i nenasilnog upravljanja razlikama. Tim putom se, dakako, politologija i oslobađa debelih naslaga ratnih narativa i opozitna je prema svim nacionalističkim politikama, uključivo hrvatskim. Unatoč tomu se iz akademskog i političkog Sarajeva i dalje upire prstom u pravcu Mostara, i sve se promatra kroz ratnu dioptriju i s velikim potcjenjivanjem, što je i više od bezobrazluka.

Poslije svega prišivati mi da sam „čovićevac“ jeftino je skretanje pažnje na toga političara, koji je vjerojatno i veći makijavelist od drugih, ali nije jedini krivac, pogotovu nije izmislio hrvatsko pitanje u BiH. Doduše, njega i ne može riješiti, niti su mu to ambicije. No, pogrešno je njega ili bilo koga drugoga kritizirati što inzistira na poštovanju načela konstitutivnosti u BiH i na položaju, pravima i obvezama Hrvata kao ko-nacije, jedne od onih koje su konstituirale Bosnu i Hercegovinu. Za to bi ga trebalo, zapravo, pohvaliti, što bi bilo neumjesno iz drugih razloga, jer je jedan od demokraturskih, tranzicijskih profitera, koji su postali vlasnici i neba nad BiH i svega u BiH.

U potrazi za alternativama i etnonacionalističkom i pseudograđanskom narativu, i na njima utemeljenim opasnim politikama, sudjelovao je do sada sramotno mali broj ljudi. Profesor Šarčević bi, dakle, bio dobrodošao u potragu za alternativama, pod uvjetom da je u stanju uvidjeti da su se proteklih desetljeća obrukali podjednako i etnonacionalistički i pseudograđanski eksperimenti, izvedeni na trošak i na štetu nacija i građana, a u pravcu daljeg propadanja BiH. U tim budućim potragama, ako do njih uopće dođe, svatko bi trebao biti spreman odustati od pristupa „ili – ili“, kako bi se kroz respektiranje teorija i metoda upravljanja razlikama, nenasilja i uvažavanja identiteta, u konačnici BiH i zaputila u bolju budućnost političke višenacionalne zajednice.

Mostar, 31. svibnja 2015. godine

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest


14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Pravo iz furune

Vrhovnom vođi Irana Allah odobrio twiter nalog. Običnim Irancima još ga ne da?

Ajatolah Ali Khamenei, vrhovni vođa Irana, oglasio se ovih dana na društvenoj mreži X i objavio snimak raketnog udara...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -