Published On: Pon, lip 1st, 2015

Tko je obolio od logoreje – politolog ili teolog?

U tjednom prilogu Avaza “Sedmica”, od 30. svibnja o.g.  objavljen je u rubrici “Polemike” moj  odgovor fra Ivanu Šarčeviću, profesoru na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i  gvardijanu Samostana svetog Ante na Bistriku, povodom grubih objeda i diskvalifikacije koje je sebi dozvolio u istom listu i u istom subotnjem dodatku, tjedan dana ranije. 

Avazovi urednici su moj odgovor Šarčeviću opremili: nadnaslovom “Otvoreno pismo profesora politologije Mile Lasića profesoru teologije Ivanu Šarčeviću” i boldiranim naslovom  “Tko je obolio od logoreje – politolog ili teolog?”, dok su u podnaslov izvukli “Prišivati mi da sam ‘čovićevac’ jeftino je skretanje pažnje na toga političara, koji je vjerojatno i veći makijavelista od drugih, ali nije jedini krivac, pogotovu nije izmislio hrvatsko pitanje u BiH”.

____piše: Mile Lasić l milelasic.com

K tomu su moj odgovor prof. Šarčeviću opremili i međunaslovima “Nužnost europeizacije” i “Opasne politike”, te izabrali ono što su u polemici ocijenili najvrijednijim za poveći anterfile pod naslovom “Samo slijepci mogu zanijekati problem”. Polemika je opremljena i objašnjenjima ispod slika prof. Šarčevića i moje: “Prof. Šarčević: Izazvao reakciju” i “Prof. Lasić: Uputio odgovor”. Utoliko urednicima Avaza hvala velika…

Iz meni nepoznatih razloga čitatelji Avaza su, međutim, ostali uskraćeni za dva pasusa iz “otvorenog pisma”. Utoliko je bilo opravdano uključiti u dossier “Memento mori” na mojoj web stranici kao posljednji prilog (pod “D”) moj odgovor prof. Šarčeviću onako kako ga je objavio Avaz, jer su i prilozi pod A, B i C (povodom prijepora unutar Hrvatskog narodnog vijeća) prezentirani kako su nekoć i objavljeni u medijima. Ali, tim je još opravdanije objaviti “otvoreno pismo” u cijelosti,  kako slijedi, s tim što su boldirani pasusi upravo oni koji su  izostavljeni u Avazu …

 

*****

 

Logoreja je duševna bolest nesuvislog, nekontroliranog brbljanja bez ikakvog smisla. Upravo nju mi je „dijagnosticirao“ u intervju Avazu (od 24. o.m.) profesor teologije dr. Ivan Šarčević, koji se time počeo nekompetentno pačati i u medicinske kao i u politološke fenomene. U sluđenoj zemlji kakva je BiH svako govori o svemu, nitko nikoga ne sluša, pa i dr. Šarčević ima pravo sudjelovati u velikoj brbljaonici. I sam sam sudjelovao jedno vrijeme, pa mi se zgadilo. Mudriji od mene su znali da od tog nema koristi. Utoliko je dr. Šarčeviću razložno postaviti pitanje: misli li, doista, da se bolje razumije u medicinska ili politološka pitanja, nego što se liječnici ili politolozi razumiju u teološka pitanja? Nije li i to logoreja?

Iz mojeg kuta promatranja, dr. Šarčević je zlorabio osnovni povod intervjua u Avazu, a to je dolazak pape Franje u BiH, kako bi stao u obranu akademskog i političkog Sarajeva od mog tobožnjeg napada kojeg sam, po Šarčeviću, izvršio na znanstvenoj konferenciji u Mostaru, u organizaciji FES-a i IDPI-ja, 14. o.m. Pri tomu on cijelu konstrukciju temelji na naslovu u Večernjem listu, koji je objavio ovo izlaganje 18. o.m. Unutar mog referata se ne radi samo o fenomenu de-konstitucije Hrvata putem „sanuizacije“ bošnjačkih narativa i politika, nego i o tomu da je u pitanju posvemašnje odbacivanje odgovorne konsocijacije kao metode upravljanja razlikama, tako što su svi akteri pristali na demokraturu i javašluk-konsocijaciju, nesposobni i nevoljni da se bore za izlazak iz krize u višenacionalnoj BiH. Kao i u svim sličnim referatama i u ovomu sam ukazao na nužnost europeizacije narativa i politika, a s dubokom indignacijom odbacio i secesionističke i unitarističke narative i politike, a vođe i sljedbenike političkih stranaka koji ne priznaju ustave svoje zemlje nazvao političkim i pravnim nasilnicima. Po tomu sam, u mojemu razumijevanju, posve solidan Habermasov „ustavni patriota“.

Apsurd je savršen, jer sam – ne znajući za Šarčevićev odstrijel moje malenkosti u Avazu – mojim studentima hvalio ovog svećenika koji je svojedobno znao, temeljem učenja Drugog vatikanskog koncila, ukazati na činjenicu da moralni ljudi mogu biti i nevjernici, ateisti i agnostici, svi koji poštuju savjest kao vrhunsku instancu. Uzvraćao sam mu ovim povodom sa simpatijama i malo cinizma: moralni mogu biti čak i vjernici, ali nisu uvijek. Danas bih dodao, moralni mogu biti čak i svećenici, ali nisu uvijek, ili nisu često, pa i nije čudo što više slijedimo papu Franju mi koji nismo članovi njegova stada od nekih svećenika u redovima Katoličke crkve.

U neobuzdanom obračunu fra Ivana Šarčevića s mojim pristupom teškoj zbilji u BiH najtužnije je što on u njemu ne vidi potragu za alternativnim modusom dominantnim narativima i politikama u BiH, pa sebi dozvoljava jeftine diskvalifikacije.

Da, sav sam koncentriran na rad s mojim studentima, te zbog toga sudjelujem na znanstvenim konferencijama i pišem tjednu kolumnu za portal Autograf.hr. Temeljem svega što sam naučio u radu s pokojnim Brankom Mikulićem (otužno je da se franjevac Šarčević i to usudio omalovažiti), pa potom oplemenio učenjem i dugim životom u Europi, pokušavam odgajati moje studente kao slobodne ljude, sljedbenike kulture otvorenog društva, dakle u europskom i antinacionalističkom duhu. Šarčevićeva nepodnošljiva lakoća diskvalifikacija toga rada na europeizaciji narativa i politika u BiH i u regiji svjedoči palanaštvu u koje je potonula cijela zemlja, a nisu samo Mostar i Hercegovina, kako se njemu čini …

U BiH plamte ideološko-politički prijepori koji dovode u pitanje višenacionalnu zemlju BiH, i samu BiH u svoj njezinoj raznolikosti, pri čemu samo slijepci mogu zanijekati problem identiteta i opstojnosti Hrvata u BiH, jer su najmanji i najslabiji, pri čemu postojanje toga problema ne smije biti zanemareno ili prekriveno pogrešnošću hrvatskih politika u BiH. Nije, dakle, hrvatsko pitanje u BiH takozvano, kao što nisu ni druga nacionalna pitanja, nego potrebuje pomoć drugih, kako bi se riješilo putem institucionalne jednakopravnosti, koja podrazumijeva i federalizaciju i dvodomne skupštine i paritete i veta u domovima naroda i mnogo čega drugoga, što nije upereno protivu BiH nego je u funkciji njezina samoodržanja.

I posljednjem političkom i kulturološkom slijepcu bi, dakle, moglo biti jasno da ono za što osobno zalažem, i nije drugo do obrana načela na kojima bi BiH mogla nadživjeti postojeće krize. Takvo što podrazumijeva uvažavanje preporuka Europske unije, uključivo preporučenih načela Europskog parlamenta o federalizaciji i nebiranju političkih predstavnika drugima. Nažalost, u akademskom i političkom Sarajevu su skoro sva pitanja koja dodiruju višenacionalni karakter BiH tabuizirana, pa se samopodrazumijeva politički odstrijel i duhovna ekskomunikaciju onih koji drukčije misle. Odatle pojava tzv. poželjnog glasa sukladno očekivanju dominantnih akademskih i političkih narativa i politika, koju dr. Šarčević, pak, pripisuje meni. Pitam ga javno, nije li grijeh svoju lošu podsvijest prišivati onomu koji se barem trudi artikulirati alternativni narativ.

Šarčevićeve ničim izazvane diskvalifikacije mojega rada i stavova izraz su neznanja o tomu što se doista zbiva u Mostaru i Hercegovini, uključujući i na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sve-Mo. Taj studij u dosluhu je s europskim politološkim i eurološkim narativama i teorijama uvažavanja svih identiteta i nenasilnog upravljanja razlikama. Tim putom se, dakako, politologija i oslobađa debelih naslaga ratnih narativa i opozitna je prema svim nacionalističkim politikama, uključivo hrvatskim. Unatoč tomu se iz akademskog i političkog Sarajeva i dalje upire prstom u pravcu Mostara, i sve se promatra kroz ratnu dioptriju i s velikim potcjenjivanjem, što je i više od bezobrazluka.

Poslije svega prišivati mi da sam „čovićevac“ jeftino je skretanje pažnje na toga političara, koji je vjerojatno i veći makijavelist od drugih, ali nije jedini krivac, pogotovu nije izmislio hrvatsko pitanje u BiH. Doduše, njega i ne može riješiti, niti su mu to ambicije. No, pogrešno je njega ili bilo koga drugoga kritizirati što inzistira na poštovanju načela konstitutivnosti u BiH i na položaju, pravima i obvezama Hrvata kao ko-nacije, jedne od onih koje su konstituirale Bosnu i Hercegovinu. Za to bi ga trebalo, zapravo, pohvaliti, što bi bilo neumjesno iz drugih razloga, jer je jedan od demokraturskih, tranzicijskih profitera, koji su postali vlasnici i neba nad BiH i svega u BiH.

U potrazi za alternativama i etnonacionalističkom i pseudograđanskom narativu, i na njima utemeljenim opasnim politikama, sudjelovao je do sada sramotno mali broj ljudi. Profesor Šarčević bi, dakle, bio dobrodošao u potragu za alternativama, pod uvjetom da je u stanju uvidjeti da su se proteklih desetljeća obrukali podjednako i etnonacionalistički i pseudograđanski eksperimenti, izvedeni na trošak i na štetu nacija i građana, a u pravcu daljeg propadanja BiH. U tim budućim potragama, ako do njih uopće dođe, svatko bi trebao biti spreman odustati od pristupa „ili – ili“, kako bi se kroz respektiranje teorija i metoda upravljanja razlikama, nenasilja i uvažavanja identiteta, u konačnici BiH i zaputila u bolju budućnost političke višenacionalne zajednice.

Mostar, 31. svibnja 2015. godine

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare