Davor Domazet Lošo (67), umirovljeni admiral iz Sinja, koji je završio je sve jugoslavenske vojne škole, nakon karijere u Ratnoj mornarici JNA, 1991. u činu kapetana fregate prebjegao je u Hrvatsku vojsku u nastajanju te je organizirao ustroj vojne obavještajne službe, planirao je glavne operacije u Domovinskom ratu i bio je načelnik Glavnog stožera, a predsjednik Mesić ga je 2000. umirovio

Nova knjiga Davorina Domazeta Loše, umirovljenog načelnika Glavnog stožera HV-a i znanstvenika, “Admiralovi zapisi ili O pobjedi i ljubavi”, uskoro će na tržište. Bivši admiral i glavni vojni obavještajac, rođen 1948. u Sinju, objavio je prije ove pet knjiga, uglavnom posvećenih geostrategiji, a sad je sastavio nekovrsnu autobiografiju. Podjednako piše o privatnom životu i povijesnim temama. Otkriva, među ostalim, pozadinu priprema za oslobodilačke akcije u Domovinskom ratu, osobito za Oluju, te analizira njezin geopolitički kontekst, kao i kontekst cijelog rata u Hrvatskoj i BiH. Ovdje smo se koncentrirali na njegovu analizu uzroka, tijeka i pozadine ratnih događanja i njihovih javnih i skrivenih protagonista.

U kakvom se kontekstu odvijajao rat?

– Da bi se odgovorilo na to pitanje, prijeko je potrebno reći nekoliko riječi o upravljanoj krizi na jugoistoku Europe. Početkom 90-ih, nakon pada Berlinskog zida, SAD ostaje jedina istinska svjetska velesila, svjetski policajac. U skladu s tom geopolitičkom činjenicom govori se o “novom svjetskom poretku”. Za ostvarivanje tog “novog” poretka razvijene su dvije doktrine nastupanja, kako se boriti na svjetskim ratištima. Prva podrazumijeva kirurško ratovanje. Ona je primijenjena, primjerice, u Iraku 1991. – Pustinjska oluja. Druga doktrina podrazumijeva “upravljanje krizom”, s ograničenom uporabom vojne sile. Primjenjivat će se tamo gdje nije primjereno kirurško ratovanje. Za prvu primjenu ove druge doktrine izabrano je područje bivše Jugoslavije. Razlog je jednostavan: nalazi se na prvim vratima Euroazije. Euroazija, najveća kopnena masa, ima troja vrata. Da bi se bila svjetska supervelesila, nije moguće u potpunosti nadzirati tu ogromnu kopnenu masu, taj svjetski otok ili Heartland, kako ga je prije više od stotinu godina nazvao britanski geostrateg Sir Halford John Mackinder. Ako se nadziru troja vrata Euroazije, moguće je ostvariti svjetsku dominaciju. Prva se protežu od Hrvatske do Izraela. Druga tvori šire područje Perzijskog zaljeva do Afganistana. Treća obuhvaćaju područje Vijetnama i obje Koreje. Pozicionirati se na njima znači postati “gospodarom svijeta u 21. stoljeću”. Prva vrata omogućavaju ulazak u Euroaziju sa zapada, uz mogućnost nadziranja Puta svile. A na tom i oko njega, od jugoistoka Europe, preko Crnog mora, Kavkaza i Kaspijskog jezera do Kazahstana, nalazi se više od 60 posto svjetskih zaliha fosilnih goriva i gotovo dvije trećine svjetskih zaliha pitke vode. Da bi ostvario nadzor na Putu svile i oko njega, SAD još 1974. osmišljava tajni dokument kodnog naziva “NSSM 200”, nastao u “radionici” Henryja Kissingera uz potpis predsjednika Geralda Forda. U njemu stoji: “Tko kontrolira naftu, kontrolira države; tko kontrolira hranu, kontrolira ljude”. A danas, na početku 21. stoljeća, to je geslo prošireno za riječi “tko kontrolira pitku vodu, kontrolira život”.

I gdje smo tu bili mi?

– U upravljanoj krizi bitan je operator krize, onaj tko će je potaknuti. U slučaju Jugoslavije izabran je Slobodan Milošević, čija se politika temeljila na Memorandumu SANU-a iz 1986., čiji je krajnji cilj bilo stvaranje “Velike Srbije”. U biti, svaki operator krize zapravo je sredstvo velikih za ostvarivanje njihovih ne uvijek prikrivenih strateških ciljeva. U slučaju Miloševića i njegove velike Srbije, kasnije, pokazat će se, omogućio je SAD-u da ostvari interese. A to je Kosovo, gdje je sagrađena najveća NATO-ova baza u Europi nakon 2. svjetskog rata, nedaleko od Uroševca, nazvana “Bondsteel”.

Zar se nije SAD tek kasnije uključio u konflikt?

– Nestanak bipolarne podjele svijeta, ne samo simbolično gledano, označen je padom Berlinskog zida. To novo geopolitičko preslagivanje, prije svega, nije odgovaralo britanskim interesima. Britanska je geopolitika stvorila i prvu i drugu Jugoslaviju. Obje su skrojene s glavnom svrhom – zaustaviti prodor Njemačke na jugoistok Europe i dalje ka Bliskom istoku, a Rusiji onemogućiti izlazak na “toplo more”. Stoga je britanskoj politici nakon pada Berlinskog zida odgovarala velika Srbija, da se zadugo “riješe mogući prijepori” koji su se pojavljivali i u Kraljevini i u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji. Velika Srbija bi za britansku geopolitiku bila “čisto rješenje”. Zato je odabran Slobodan Milošević, koji je svojim političkim programom i uz cijenu krvavog rata nastojao doći do toga tako poželjnog “čistog rješenja”. Britanska politika i sam Milošević, kao i vojni vrh srbizirane JNA, bili su više nego uvjereni da se u otvorenoj agresiji na Hrvatsku do velike Srbije može doći za 14 dana. Uvjerenje im se temeljilo na činjenici da je Milošević držao sve: JNA, diplomaciju, Partiju, tajne službe, paravojne postrojbe i još je, da uzmogne financirati rat, upao u monetarni sustav tadašnje Jugoslavije. S druge strane, predsjednik Tuđman nije imao ništa od toga. Međutim, i britanska i srpska politika prevarile su se u jednom. Naime, predsjednik Tuđman imao je što oni nisu imali – hrvatski narod.

Kad se Amerikanci uključuju direktno u konflikt, i kad se Milošević odlučio za agresiju na BiH?

– Napokon je u Hrvatskoj došlo vrijeme da se prestane govoriti o dva rata: jednom ratu u Hrvatskoj, a drugom u BiH. U medijski prostor neprestano se upucava ta ni na čemu znanstveno i vjerodostojno utemeljena tvrdnja. Sa stajališta strategije, a ona je u svojim postavkama neumoljiva, postojao je samo jedan rat, koji se vodio za veliku Srbiju ili protiv nje. Hrvatski je narod, unatoč nepovoljnom stjecaju prilika i nerazmjernom odnosu vojnih snaga, ostao na nogama zahvaljujući politici pomirbe predsjednika Franje Tuđmana. Dakle, Hrvatska nije pokleknula za dva tjedna, što je predstavljalo poveliko iznenađenje i za srpsku i za britansku politiku. Ostavši na nogama te 1991., sa stajališta strategije, Hrvatska je dobila prvu dionicu rata. Budući da nakon otvorene srpske agresije, u ljeto i ranu jesen 1991., nije pokleknula, plan stvaranja velike Srbije već je bio ozbiljno načet. Spasivši sebe, Hrvatska je prvi put spasila i susjednu BiH. Iako je okupirano oko 30 posto hrvatskoga teritorija, pretežno ruralna područja, osim većeg grada, Vukovara, stvoreni su uvjeti da se u konačnici rata može do pobjede. Da je srpskim planerima uporabom snaga JNA i srpskih paravojnih postrojbi uspjelo izbiti na crtu Virovitica, Karlovac, Karlobag za 14 dana, u tom slučaju BiH bi “šaptom pala”, kao što je pala daleke 1493. godine.

Zašto je velikosrpska politika izgubila rat?

– Srpska politika i JNA zaboravile su staro strateško načelo iz umijeća ratovanja, iznjedreno prije više od dvije tisuće godina, a formulirao ga je Sun Tzu Wu i glasi: “Kad podcijeniš protivnika, izgubit ćeš rat”.

Kakvu je strategiju primjenjivala međunarodna zajednica?

– Kad je posrijedi upravljanje krizom, a jest, jedno od njezinih načela glasi da u determiniranom kaosu ili nadziranom neredu “čistih strana nema niti ih smije biti”. Ako ih, pak, ima, informacijskim ratom i tu čistu stranu treba uprljati. Onima koji krizom upravljaju, da bi sebe prikazali ispravnima, nedodirljivima i zaštićenima, najjednostavnije je da za rat i zločine optuže sve strane u sukobu. Zato su se, nimalo slučajno, hrvatski generali kao generali pobjedničke vojske, a oni su institucija države, našli na optuženičkoj klupi. Ako se osude generali, osuđena je i cijela vojska. Ako je osuđena cijela vojska, osuđena je i cijela država te, na koncu, i cijeli narod. Zato su se poslije rata prvi na udaru našli hrvatski generali, njih više od 20, kojima je suđeno ili su prozivani, uključujući mene. O kakvom se paklenom planu radilo, pokazuje usporedba: zamislimo da kakvo ad hoc sudište optužuje i proziva 300 francuskih generala. Što takva vojska može biti nego zločinačka, a država kojoj pripada postaje zločinačkom. Petnaest i više godina nakon rata u Hrvatskoj je, nažalost, prijeko potrebno i dalje voditi borbu za istinu. Nigdje kao ovdje ne vrijedi geslo da se “za istinu treba boriti, a laž ne košta ništa”.

Kakvu je ulogu nakon rata odigrao Sud u Haagu?

– Nije nimalo slučajno što je osnovan upravo 25. svibnja, na 101. rođendan druga Tita. Uvijek u konačnici pobjeđuje istina, jer nju se može prešutjeti, ali ne i ubiti. U oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u Haagu, sudac Theodor Meron jasno i glasno je izrekao čuvenu i bitnu rečenicu: “Svako razumno sudsko vijeće donijelo bi ovakvu odluku”. Ovakvom presudom, kojom je nakon dugih 15 godina pobijedila istina, Hrvatska je dobila potvrdu da je vodila najčistiji rat u povijesti ratovanja.

Vratimo se kontekstu rata, nisu li vaše tvrdnje u zoni tzv. teorije zavjere?

– Rat je poželjno promatrati isključivo na razini strategije. Zato što se svaki rat dobiva ili gubi na njoj, a ne na razini taktike. Znano je staro načelo umijeća ratovanja: možete izgubiti sve bitke, a dobiti rat, ili obrnuto. Ako se htjela stvoriti velika Srbija, a jest, onda je to moguće samo na jedan način: da se svaka hrvatska država, ponavljam svaka, proglašava zločinačkom. Predsjedniku Tuđmanu kao povjesničaru i generalu u jednoj osobi bilo je znano da ne smije istodobno voditi rat na dvije bojišnice. Prva je bila ona vanjska, otvorena srpska agresija, a druga unutarnja, krenuti u otvoreni obračun s udbaško-kosovskim i ortodoksnim komunističkim snagama. I Beograd i London su na to računali. Zato sa stajališta strategije Tuđman vuče logičan i ispravan potez, ne otvara unutarnju bojišnicu, premda su na to računali upravljači i operator krize…