Iz perspektive BiH, zemlje koja je sretna ako u godinu dana nakon izbora uopće formira vlast, Hrvatska se može činiti blaženom državom. Članica NATO-a i EU u kojoj je glavni predmet rasprave treba li bista Josipa Broza Tita i dalje stajati u uredu predsjednice djeluje kao zemlja slatkih briga. No, stvar nije tako jednostavna.
U šestoj godini krize, uz vlast koja je očito nesposobna za bilo kakve ozbiljnije reforme i oporbu koja, zasad, kadrovski i programski ne nudi puno više, čini se da u Hrvatskoj potenciranje povijesnih i ideoloških tema dijelom kompenzira izostanak stvarne razlike vlasti i oporbe u ekonomskim i socijalnim programima. Nemoguće je, naime, i zamisliti vatrenu raspravu nekog ministra i oporbenog političara na teme poput potrebe devalvacije valute, porezne reforme, administrativnog preustroja zemlje ili strategije poticanja investicija. Ali oko Tita se još diže perje. U tom smislu povijesno-ideološke teme dijelom služe kao odvlačitelji pozornosti javnosti, u smislu one: kruha i igara, gdje se manjak “kruha” kompenzira potenciranjem “igara”, što uglavnom ide u korist vladajućih.
Nino Raspudić l nezavisne.com
Rezultati su im katastrofalni, pa im ovako zaoštravanje ideološke rasprave i odvraćanje pozornosti od ekonomskog i socijalnog stanja u zemlji omogućava barem da mobiliziraju “svoje” oko Tita, kad već ne mogu oko gospodarskog rasta i smanjenja nezaposlenosti. S druge strane, ne treba potcijeniti te teme jer bez raščišćavanja prošlosti nemoguće je postaviti državu na zdrave temelje. Titoizam je tema koja je od početka u Hrvatskoj “gurnuta pod tepih”. HDZ, koji je vodio stvaranje i obranu države, osnovan je kao široki pokret, a ne kao ideološki profilirana stranka. Veliki dio bivših članova Saveza komunista prelio se 1990. u novu vladajuću stranku, koju je sve donedavno bilo pogrešno nazivati desnom strankom jer do početka ideološkog profiliranja HDZ-a dolazi tek nakon gubitka vlasti prije tri godine. Devedesetih je, na liniji Tuđmanove politike pomirbe, HDZ spajao u normalnim okolnostima nespojivo poput starih udbaša i hrvatskih emigranata koje su iste te novopečene stranačke kolege nekoliko godina ranije naganjali po inozemstvu. Tada je takva vrsta “pomirbe” bila nužna u borbi za stvaranje i obranu države, a nakon 2000. je na putu za EU pod Sanaderom HDZ uglavnom bio politički besadržajan ispunjavač briselskih domaćih zadaća i populistički poligon za osvajanje i držanje vlasti klike koja je kasnije završila u zatvoru. Sad kad je pristupni put završio i europski san, cinično rečeno, ostvaren završilo je političko “izvanredno stanje” koje u Hrvatskoj traje od 1990. i počelo je “normalno” profiliranje političke scene.
Neke teme pri tome dolaze u prvi plan, između ostalog i ta treba li bista doživotnog predsjednika Jugoslavije stajati u uredu demokratski izabrane hrvatske predsjednice. Uz dvije rezolucije europskog parlamenta, jedne koja osuđuje zločine komunističkih režima i druge koja poziva na demontažu totalitarnog naslijeđa, što je četvrt stoljeća nakon pada totalitarizma ima više simboličko značenje, pokazuje se kako Hrvatska ima itekako stvarne potrebe za raščišćavanje tih stvari. Slučaj “Perković” je pokazao koliko su stare udbaške strukture i dan-danas jake u Hrvatskoj. Zemlja je prije godinu i pol gurnuta na rub sankcija i izvrgnuta teškoj blamaži kad je Sabor, zadnji radni dan prije ulaska u EU, izglasao zakon, kasnije prozvan “Lex Perković” kojim ograničava primjenu europskog uhidbenog naloga, samo zato da bi spriječio izručenje udbaša osumnjičenih za organiziranje ubojstava političkih emigranata u Njemačkoj. Fascinantno je bilo vidjeti kako su isti ljudi koji su godinama bili snishodljivi prema svakom trećerazrednom diplomatu koji je iz Bruxellesa dolazio s “domaćim zadaćama” odjednom postali ljuti suverenisti koji pokazuju zube Bruxellesu i Berlinu, ali ne da bi izborili neki nacionalni interes, već da bi zaštitili starog udbaša osumnjičenog za teško ubojstvo na stranom tlu. Istovremeno, na čelo javne televizije postavljaju bivšeg čelnika Saveza socijalističke omladine Jugoslavije i primatelja štafete koji je na čelu iste kuće, koja se tada zvala Televizija Zagreb, bio osamdesetih godina, dok je režim ubijao ljude po inozemstvu, a u domovini slao ljude na robiju radi misli, vica ili pjesme. Pri svemu tome se, gotovo tragikomično, kao neki “Treći put” između izlizanog HDZ-a i SDP-a javnosti nude tipovi koji su prije trideset godina bili čelnici republičke socijalističke omladine.
Sve to pokazuje koliko je nužno konačno raščistiti naslijeđe totalitarizma u Hrvatskoj. Strukture koje osamdesetih nisu zanimali ni Jugoslavija ni komunizam već isključivo moć, pa su bez problema devedesetih uzjahali nove vjetrove, a kasnije još novije “europske”, “liberalno lijeve” i ljudskopravaške, još drže premreženu politiku, medije, pravosuđe, civilnu scenu. Lustracija u Hrvatskoj ne samo da nije provedena, nego je donedavno bila tabuizirana. Činilo se da je lustracija simbolički važna, ali nakon “Lex Perković” i doslovnog kadrovskog povratka likova iz osamdesetih pokazuje se da je ona itekako i stvarna potreba, jer bez demontaže stare hobotnice institucije pa posljedično ni ekonomija u Hrvatskoj ne mogu prodisati i bez čega neće prodisati. Govori se o kapitalizmu u Hrvatskoj koji je tobože nastupio 1990, ali on u pravom smislu, kao ni slobodno tržište, tu još nije došao. Javna je tajna da ništa veće od frizerskog salona i ćevabdžinice ne može poslovati i opstati bez političkog zaleđa. Administracija je i dan-danas toliko komplicirana i spora, od lokalne do državne razine, da se bilo kakvo investiranje uvijek može zakočiti ako nema podmazivanja i političkog blagoslova.
Još pogubniji od kadrova je preživjeli mentalitet, koji se reflektirao u gotovo sve stranke koje funkcioniraju po principu malih komunističkih partija: bespogovorno poslušništvo prema višima i gaženje nižih. Nedostatak dijaloga, osjećaja za pluralizam, svijesti da različito mišljenje ne mora odmah značiti neprijateljstvo. Tito je djelovao kao vrhovni označitelj takvog sistema vrijednosti, i dobro je i simbolički da je skinut. Titoisti ga danas brane koristeći dvije vrste argumenata, koji su potpuno u koliziji s njihovom uobičajenom pričom i deklariranim vrijednostima. Prvi je da Tita ne treba dirati jer je Hrvatskoj “vratio” Istru, Dalmaciju, Međimurje. Pisao sam već ranije kako je taj argument iz usta titoista koji ga iznose neočekivano nacionalistički i moglo bi ga se poštenije prevesti ovako: Tito je valjao jer je pobio ili potjerao Nijemce i Talijane, jer nam je omogućio da se iživimo nad onima koji su nas stoljećima kinjili kao nižu rasu, da lijepo popljačkamo njihovu imovinu, zauzmemo njihove gradove i tvornice. Tito po njima ispada neki veliki borac za hrvatsku stvar i njene zapadne granice. U stvari, Tito nije te krajeve priključio samostalnoj Hrvatskoj, već Jugoslaviji. Osim toga, ispravnije bi bilo reći da nam ih je dao drug Staljin, geostrateški nastojeći dobaciti što zapadnije. Osim toga, pri takvoj nacionalističkoj valorizaciji Tita kao Hrvatine nikada ne spominju ono što je isključio iz Hrvatske. Što je s povijesnim i etničkim hrvatskim krajevima koje je avnojevskim granicama isključio iz Hrvatske, a koji su pred rat bili u njenom sastavu?
Hrvatska titoistička ljevica se u očajničkom pokušaju obrane maršala odjednom poziva i na Tuđmana kao na vrhovni autoritet pa kažu – Titovu bistu ne treba dirati jer je nije dirao ni Tuđman na kojeg se današnji HDZ ponovno poziva. Ali ni najveći poštovatelji ne tvrde da je Tuđman bio apsolutno nepogrješiv, niti da nije imao svojih generacijskih i kontekstualnih ograničenja, pa i u pogledu vlastite komunističke mladosti i Tita. Osim toga, početkom devedesetih glavna optužba koja je u nesklonoj međunarodnoj zajednici visjela nad stvaranjem hrvatske države bila je da se želi obnoviti NDH, pa bi razračunavanje s titoizmom u to vrijeme vrlo vjerojatno bilo pogrešno interpretirano kao voda na taj mlin. Hrvatska je danas zrela da se do kraja razračuna s titoizmom i totalitarnim naslijeđem, bez straha da će njihalo, zbog neke nametnute ravnoteže, otići u drugu stranu. Braniti masovne zločine, jednopartijski sustav, kazamate, verbalni delikt, kult ličnosti gdje su se po živoj osobi nazivali gradovi, a kasnije mu se lik i djelo branilo posebnim zakonom, danas je primjerenije Sjevernoj Koreji nego demokratskoj europskoj državi. Preseljenje Brozove biste iz ureda predsjednice u muzej u Kumrovcu dobar je korak jer 2015. u Hrvatskoj možemo slobodno reći – mi smo antitotalitaristi. Ne treba nam baština rasnih zakona, masovnih zločina i državnosti vezane uz gubitničke projekte poput NDH, ali ni titoizam. U BiH čini se da je ta točka još daleko. Vlast se još nije formirala, a u svemu je ključni faktor Željko Komšić koji je na zidu uzurpiranog ureda hrvatskog člana Predsjedništva godinama jednu do druge držao slike Tita i Blaža Kraljevića. Iza takve perspektive pristojan građanski mainstream u Hrvatskoj koji osuđuje oba totalitarizma čini se kao obećana zemlja.
wpDiscuz