Kako drukčije nazvati Odluku Vlade Kantona Sarajevo kojim se ne daje suglasnost Upravnom odboru Sarajevskog univerziteta da imenuje predloženog kandidata Avdispahića za rektora – nego skandaloznom! Doduše, pretpostavljam da nikoga nije iznenadilo saznanje da se vladajuća politika umiješala u akademske slobode. Ono što je s ovom intervencijom kantonalnih ministara doista zapanjujuće jeste drskost i bahatost s kojom je poništen izbor Senata Univerziteta.
_________piše: Ugo Vlaisavljević l poskok.info
Neočekivana stvar jeste direktna i neskrivena akcija lokalne državne vlasti pod svodovima Univerziteta. Ono što se prije činilo potiho i potajno sada je učinjeno kao udarac u oko akademskoj zajednici. Zato ovaj čin ne bi trebao da ikoga ostavi ravnodušnim, iako niko od pozvanih da reagira ne bi mogao tvrditi da je zatečen i osupnut.
Upravo u tome i leži sva delikatnost novonastale situacije. Istinsku moralnu snagu onima koji se odvaže da dignu svoj glas protiv mešetarenja Kantonalne vlade pružila bi njihova vjerodostojna zgroženost pred ovim činom, ali bi to moglo u javnosti izgledati kao prenemaganje s obzirom na dugu i snažnu prisutnost politike na Univerzitetu. Upravo bi oni najpozvaniji da sada energično brane autonomiju mogli biti u većini oni koji imaju neposredno i njima samima dragocjeno iskustvo upliva političkih moćnika u uzvišenu sferu znanosti. Dok bi oni drugi, bez upravnih akademskih funkcija, bez dovoljno ugleda (a to kod nas znači: političkog utjecaja), usprkos svojoj vjerodostojnosti bili neupućeni u stvarne „odnose snaga“ i neuvjerljivi u svojoj argumentaciji.
Nepodobni kandidat Avdispahić je upravu: ovo je najgori trenutak u tradiciji novijeg vazalnog vezivanja univerziteta, pa stoga dobra prilika da se tome stane ukraj. No, izuzev rijetkih nasrtaja, partijska politika ne dolazi izvana na Univerzitet, ona je odavno smještena u njegove sjenovite arkade. Ono što kvari ovu dobru priliku jeste upravo čvrsta sprega vanjskog i unutarnjeg upliva politike na akademski život. Ustvari je nemoguće locirati sve tragove podmuklog partijskog upravljanja tim životom. Na primjer, o moralno-političkoj podobnosti se u akademskim krugovima odavno ne smije govoriti. O njoj se odlučuje tamo negdje „izvana“ i to u presudnim trenucima kada se odlučuje o napredovanju u akademsko zvanje ili o izboru fakultetskih rukovodstava. To je Pandorina kutija koju još niko nije spreman otvoriti, ali se s vremena na vrijeme može u nju proviriti zahvaljujući ponekom skandalu koji dospije u javnost.
Zahvaljujući njegovim novijim odvažnim istupima, profesora Dubravka Lovrenovića bismo mogli nazvati „majstorom za skandale“, za skandale upravo spomenutog tipa, koji služe otvaranju uvida javnosti u ovisnost Univerziteta o politici na vlasti. Nije se stišala bura oko slučaja „Lovrenović vs. Alispahić“ kada započe slučaj „Lovrenović vs. Avdispahić“. U tekućem političko-akademskom životu Lovrenović se ponaša kao jak i pouzdan reagens koji otkriva prisustvo politike tamo gdje samo sumnjamo da bi je moglo biti. Njegovim imenom se mogu obilježiti dvije krucijalne tačke nedavnog javnog otkrivanja prisustva politike „unutar“ i „izvan“ Univerziteta. To su tačke prikrivenog i neprikrivenog protoka politike kroz glavna grla visokoškolskog obrazovanja. Lovrenoviću je to moglo poći za rukom jer se na istaknutom mjestu (prodekana) unutar akademske zajednice ponašao kao ministar (koji brine o najvišem državnom interesu), a na tek stečenom ministarskom mjestu kao rektor kojem je nepravedno uskraćena najviša akademska počast. Možda je doista samo neko ko sažima tolike važne funkcije odjednom ili u kratkoj sekvenci (prodekan-ministar-rektor-to-be) mogao pokazati svu bijedu današnjeg akademskog politikanstva. Neosporna je Lovrenovićeva zasluga što je u slučaju Alispahić prešutno i potajno preispitivanje moralno-političke podobnosti kandidata u akademskim institucijama u jednom času pretvorio u javno suđenje pred prijekim sudom. U slučaju Avdispahić njegova zasluga nije ništa manja: vlast treba da bira rektora, a ako to ne može da učini na diskretan način, onda će to učiniti ministarskim udarcem šake od sto.
Šta misliti o kandidatu za rektora koji kao ministar šalje svom kolegi ministru, ujedno i partijskom kolegi, prigovor što je državnoj vlasti uskraćeno pravo – koje on u svome prigovoru naziva „diskrecionim pravom“ (sic!) – da izvrši izbor rektora? Instanca ove vlasti je Upravi odbor oko čijeg navodno povrijeđenog prava se nije zabrinuo nijedan njegov član! Ako na temelju toga Lovrenović u svome prigovoru tvrdi da je povrijeđeno i njegovo pravo da bude izabran, onda je jasno da je ovaj kandidat polagao velike nade u naknadni izbor Upravnog odbora, usprkos odluci Senata Univerziteta. Nije teško prozreti otkuda toliko povjerenje i očito polaganje posljednje nade državnog činovnika u ovo upravljačko tijelo. Ali je teško skriti sve implikacije podozrenja kojeg je ovim povodom iskazao Lovrenović prema najvišem demokratskom tijelu lokalne akademske zajednice.
Ako se pred nasrtajima državnih činovnika ne odbrani pravo Senata da bira svog poglavara, onda ćemo uskoro saznati na koga je pao izbor na zatvorenim partijskim sjednicama. U tom slučaju se ništa bitno neće promijeniti na Sarajevskom univerzitetu, ali će biti propuštena dragocjena prilika da se nešto bitno promijeni. Ovo je čas kada bi se intelektualci koji drže do akademskih sloboda morali angažirati oko istog političkog cilja, bez obzira na svoje ideološke razlike i međusobne razmirice.
Ostaje pitanje kako je uopće moguće ovako bestidno javno prikazivanje politike i obrazovanja u čvrstom zagrljaju. Kako je moguće da se intelektualac poput Lovrenovića hvata za slamku recidiva iz prošlog sustava koji je potpuno izbrisan iz (državnog) Okvirnog zakona? Pa zar već odavno ne zvuči kao čista smijurija ta klauzula o potvrdi imenovanja koju izdaje Vlada? Zar ne zna Lovrenović da je takvo naknadno biranje bilo ništa drugo nego komitetska provjera podobnosti? Uostalom, kao što je ukazao sadašnji rektor Čaklovica u svom pismu ministru Oručeviću, već danas uvažavanje Lovrenovićevog prigovora podrazumijeva kršenje odredbi (kantonalnog) Zakona na snazi.
Očito smo još zarobljenici famozne figure „Prof. dr. Političara“ (o tome sam pisao u knjizi Lepoglava i univerzitet). Ta figura je preživjela socijalizam zato što je i u nacionalizmu neophodna. I jedan i drugi ideološki poredak imaju veliku potrebu za humanističkom inteligencijom. I jedan i drugi poredak svoju osnovicu vladanja moraju postaviti pod kupolu univerziteta. Zato još i danas nalazimo okosnicu državne politike „unutar“ akademskog života, među uglednim profesorima, „moralnim vertikalama“, onima koji se „rukovode prije svega svojom savješću“. Kao što nalazimo među partijskim moćnicima profesore koji se u svojim političkim nastupima i na svojim činovničkim pozicijama oslovljavaju nastavničkim titulama. (Sjetimo se samo raznih prijeratnih i poslijeratnih formacija kolektivnog Predsjedništva BiH, okićenih nastavničkim titulama.) Subverziju akademskih sloboda i standarda ne vrše nikakvi neuki partijski kadrovi nego sami univerzitetski djelatnici ustoličeni u vlasti.
Sada je svima jasno ko su ti koji Univerzitetu priječe put ka konačnom stjecanju odavno obećane, deklarativno svima prihvatljive i već nekoliko godina zakonom ovjerene autonomije. Oni se nalaze u vlasti, nose odore državnih činovnika, ali među njima najodgovorniji i najutjecajniji su upravo univerzitetski profesori. Oni profesori koji su svoje katedre i radne stolove zamijenili ministarskim foteljama. Bez ovih „trojanskih konja“ odavno bi se Univerzitet oslobodio svoje zlokobne ovisnosti o volji partijskih klika.
wpDiscuz