Što je viktimizacija i kuda vodi stiliziranje samog sebe u vječitu žrtvu? Niče li iz toga pristupa i viktimo-transagresija, utemeljenje posebnih prava za neki narod jer je bio žrtvom agresije? Ne vodi li sve to ponovno u rat? Koliko je važno pošteno govoriti o tzv. prijelomnim godinama u našoj (i svjetskoj) povijesti, kao što su 1941., 1918., 1941., 1945., uključivo i 1991. i 1995.? Sve ovo nezaobilazne su teme ozbiljnih razgovora o kulturi sjećanja. Na više takvih regionalnih konferencija u organizaciji Friedrich Ebert Stiftung (FES) sam sudjelovao kao referent ili panelist, pa i na onoj u Prijedoru krajem studenoga 2013., kad sam imao čast biti sudionikom prvog panela zajedno s književnikom Ivanom Lovrenovićem, prof. dr. Tihomirom Cipekom iz Zagreba i prof. dr. Enverom Kazazom iz Sarajeva.
Bio je to sjajan panel u kojemu su dekonstruirane, kako bi bile optužene, sve dominantne politike i akademski narativi u BiH za forsiranje viktimizacije i trasiranje puteva u nove ratove. Svi sudionici FES-ove konferencije u Prijedoru bili su obzirni i prema činjenici da je upravo bila otkrivena Tomašica, masovna grobnica u blizini Prijedora, u kojem su Karadžićevi sljedbenici pogubili više od 2.000 Bošnjaka i Hrvata, po načelu što si bio obrazovaniji, tim si bio krivlji. Pa ipak, u jednom sarajevskom tjedniku osvanulo je izvješće s ove konferencije pod nazivom „Intelektualni odron“. Pritom se nipošto nije krilo kako je cilj izvješća bio omalovažiti Lovrenovićeve, Kazazove i moje dekonstrukcije viktimo-narativa i viktimoloških logika, jer one vode u ponovne ratove.
Dakako, ma koliko suosjećali sa žrtvama, koje su dvotrećinski u “ratu protiv BiH“ (Hamza Bakšić) bili Bošnjaci, o čemu je ponajbolje konzultirati se s „Bosanskom knjigom mrtvih“, poštenim projektom Mirsada Tokače koji je usmjeren protiv svih viktimo-transagresijskih boleština u BiH, zbog čega ga mnogi i napadaju, uključivo i onu ne-pamet koja je objavila “Intelektualni odron“, mora se otvoreno kazati ova vrsta “izvješća” svjedoči o epidemiji oboljelih od pretjerane samoviktimizacije, pa takvi i ne bi trebali sudjelovati u ozbiljnim razgovorima o kulturi sjećanja i pomirenju…
*****
Ispostavit će se kako sam bio veoma naivan kad sam pred ravnateljicom FES-a u BiH, Judith Illerhues, i voditeljicom FES-ovog ureda u Banja Luci, Tanjom Topić, izgovorio u Prijedoru kako je došlo vrijeme da se slična konferencija organizira i u Mostaru. Jer, kada Nijemci prihvate ideju i kada je ona unesena u program rada, onda se mora i realizirati, a kod nas se, kao što svi znamo, nikad ne zna. Prvo razočarenje je priredio moj Filozofski fakultet, jer nije bio spreman za ovu vrstu suradnje s FES-om. Zapravo, kako su mi odgovorni posredno priopćili, za suradnju jesu ali ne na ovu temu. Dakako da me je ovo zaboljelo, kao i odbijanje sudjelovanja na ovoj konferenciji niza kolega, jer je moja prvotna ideja i bila povezana s mišlju kako bi baš na filozofskim fakultetima bilo moguće razgovarati s mislećim Hrvatima i Bošnjacima i Srbima o posve različitim doživljajima rata, o paralelnim sjećanjima i na njima niklim paralelnim svjetovima, i u Mostaru i u BiH.
Bilo je odmah jasno kako se izravno umiješala “hrvatska politika“, ista ona koja – kao i identične viktimo-transagresijske politike kod Srba i Bošnjaka – forsira bavljenje samo svojim žrtvama, idući toliko daleko da čak želi podići na brdu iznad Mostara, zvano Bile, najveće „groblje mira“ u Europi s 50.000 križeva. Problem s ovim preambicioznim projektom je u mogućim revizionističim zlouporabama, kao i i u tome što se u Mostaru ne vodi računa o postojećim spomenicima, čemu žalosno svjedoči zapušteno Partizansko groblje u Mostaru.
K tomu, zbog podrške Nijemaca ovom projektu, iz njihovih motiva, jer je na Bilima doista pobijena i jedna četa Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, ideja „groblje mira“ je smještena ne samo u kontekst poraženih ideologija kod nas nego i u svijetu, pa je njemačka udruga koja se – uz izravnu potporu njemačke vlade – stara o svojim mrtvima iz svih ratova posvuda u svijetu, odmah sramotno nazvana u nekim saarjevskim medijima „kriptonacističkom“!? Sve to pokazuje samo kako nemamo pojma o kulturi sjećanja, niti se umijemo ugledati na one koji su njezini šampioni!
No sve do održavanja, nisam mogao ni naslutiti da će prvu mostarsku poslijeratnu konferenciju o kulturi sjećanja bojkotirati i sarajevska bošnjačka politika, uključivo i njezinu tzv. građansku opciju. Bojkotirali su konferenciju, naime, posve bezočno i lažni „javni servisi“, to jest mediji pod izravnim kontrolama bošnjačkih ili bošnjačkocentričnih političkih stranaka.
Prvu mostarsku poslijeratnu konferenciju bojkotirali su, k tomu, i meni dragi ljudi, koji su ranije znali poručivati: “Mi se volimo preko naših tekstova“. Mnogi su znali da sam inicijator FES-ove konferencije, stoga su se nesporazumi i prijepori između mene i njih odrazili i na konačan sastav sudionika. Zato su opet neki drugi govorili o „Lasićevoj konferenciji,“ a ugledni aktivista u nevladinom sektoru, politolog Husein Oručević, čak, i o „Lasićevoj agori“, čime me je neizmjerno počastio…
Žao mi je, dakako, što neki dragi ljudi nisu mogli biti u mostarskom hotelu Ero tog 27. studenoga 2014. godine, posebice bivši član Predsjedništva SFRJ, Bogić Bogićević, jer je bio izvan zemlje na liječenju, ili neki meni važni ljudi poput kolege prof. dr. Ike Skoke, jer je bio na putu, odnosno takvi kakv je reditelj Dino Mustafić, jer je imao taj dan premijeru, inače bi došao. Razumijem i one koji su se, zgađeni političkim, akademskim i medijskim narativima, povukli u umjetničke osame i ne nastupaju više na bilo kojim skupnim tribinama.
No, tko nije došao njegov problem, ja sam, pak, vrlo sam ponosan na činjenicu što sam naišao na apsolutno razumijevanje FES-a u jasnom stavu kako se nikomu ne smije dozvoliti uvjetovanje dolaska na konferenciju tako da netko drugi na njoj ne sudjeluje, bilo zbog kulturoloških, ideoloških ili političkih razloga. Takvima sam odgovarao kako nemaju pravo dovoditi u pitanje nadideološki koncept prve mostarske konferencije o kulturi sjećanja. U ovomu pristupu se, naime, i krila tajna potencijalnog uspjeha konferencije!
*****
Voditeljica banjalučkog ureda FES-a, Tanja Topić, uoči mostarske konferencije kazala je kako FES već godinama radi na programu kulture sjećanja i suočavanja s prošlošću, te da joj je iznimno drago što je ovo prvi put da se konferencija na ovu temu organizira i u Mostaru: “Na konferenciji smo nastojali dovesti ljude iz svih dijelova BiH, predstavnike akademske zajednice, sveučilišne profesore, te novinare, jer nam je jedan od važnih segmenata u ovom programu kako mediji prate, odnosno kako se suočavaju s prošlošću, kako prenose osnovne poruke političkih struktura u javnost kada je riječ o suočavanju s prošlošću.“
Topić je objasnila i kako se u okviru ovoga FES-ova projekta bave povijesnim lomovima i pogledima na događanja iz 1914., 1918., 1941., 1945., i 1992. godine, kako bi našli neki najmanji zajednički nazivnik koji bi mogao doprinijeti gradnji jednog konstruktivnog društva i bolje budućnosti. “Ne mislimo da ćemo riješiti sve probleme koji opterećuju bosanskohercegovačko društvo kada je riječ o suočavanju s prošlošću, da ćemo tri pogleda, tri istine, tri perspektive o onome što se događalo u zadnjem ratu na neki način anulirati, doći do jedne perspektive, već jednostavno želimo otvoriti dijalog, pokušati da se svako suoči sa ‘svojom’ stranom dešavanja u proteklom ratu jer mislimo da je to pretpostavka i za izgradnju boljeg društva“, poručila je Tanja Topić iz Mostara.
Jedini kriterij pri odabiru sudionika konferencije bio je, dakle, pozvati one koji su načisto glede (samo)viktimizacije i na njoj iznikle viktimo-transagresije. Kad je riječ o sudionicima, pomogao sam FES-u sugestijama da budu pozvani oni koji su čisti kao suza glede desnih i lijevih totalitarizama, posebice raznih ustašluka, četnikluka i balijizama. I doista, bio je to skup koji se u tri panela suptilno pozabavio osjetljivim sadržajima, jer su se profesori i istraživači, na prvom, kao i predstavnici civilnog društva na drugom, a novinari na trećem panelu, odgovorno pozabavili temeljnim izazovom kako se pošteno suočavati s prošlošću – budućnosti radi; kako prestati sa (samo)viktimizacijom i transagresijom, jer je njihov rezultat unaprijed poznat i koban, a već sada vidljiv u nesposobnosti empatije za muke i žrtve drugih, te u konačnici nije ništa drugo doli pripreme za sljedeći ponižavajućii bratoubilački rat. Na skupu su, dakako, propitivani i suodnos nacionalizama i volje za moći, insuficijencije sa svih strana o ratnim zločinima u društvenom pamćenju, te kultura selektivnog sjećanja kao prepreka izgradnji demokratskog i odgovornog društva.
*****
Valjda zato što se već dva desetljeća bavim posredovanjem njemačkih iskustava ozdravljenja, temeljenih na kritičkom nadvladavanju prošlosti, što podrazumijeva u prvom redu građansku hrabrost i kritički monolog o „tamnim mrljama“ u vlastitoj povijesti, kako bi se tek potom mogao voditi i dijalog s drugima, vrlo sam zahvalan prijateljima u FES-u što su upravo u Mostaru omogućili iskorak posebne vrste prema dijalogu, i tako što se nije razgovaralo samo među istomišljenicima o osjetljivim viktimo-transagresijskim ideologemama, temeljem kojih se jednih žrtava sjećamo više (tzv.„naši“), a drugih nikako (žrtve drugih, nerijetko počinjene od strane naših „junačina“). Nadmoćna trans-ideološko-politička i kulturološka pozicija prve mostarske konferencije posvećene kulturi sjećanja bila je upravo u pristupu da sve žrtve u svim ratovima, pa i u “oslobodilačkom“, “otadžbinskom“ ili “domovinskom“ ratu u zadnjoj dekadi 20. stoljeća, zaslužuju (s)pomen.
Unatoč trostrukom bojkotu, prva poslijeratna regionalna konferencija o kritičkoj kulturi sjećanja u podijeljenom Mostaru, nije završila neuspjehom kao što su mnogi priželjkivali i prebrzo procijenili. Njezin uspjeh se sastoji u tomu što se uopće razgovaralo među neistomišljenicima, što se na jednom mjestu okupilo osamdeset i dvoje ljudi s lijeve i desne obale Neretve, što su među sudionicima bili studenti Sveučilišta i Univerziteta u Mostaru, što su bili prisutni brojni relevantni činitelji civilnog sektora, što je, unatoč par otklizavanja uoči i na samoj konferenciji, sve proteklo u priličnom redu. Važno je, dakako, i što su FES kao organizator i C-Centar iz Mostara, kao suorganizator, zadovoljni pokušajem uspostave mostova između mostarskih „paralelnih svjetova“.
*****
Kao inicijator konferencije imao sam ulogu moderatora prvog panela. Na njemu su, nakon pozdravnih govora Tanje Topić i Augustina Zonjića (C-Centar) kompetentno govorili: direktor sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra, Mirsad Tokača (između ostalog i o kapitalnom četverotomniku “Bosanska knjiga mrtvih“, u kojemu je dokumentirana smrt “samo“ 95.940 ljudi, što je jedan od razloga zbog kojih ga se mrzi među „viktimolozima“); doc. dr. sc. Dragan Markovina iz Splita (o gorkoj sudbini Mostara u ratu i poslijeratnom razdoblju, pošteno kao i uvijek, temeljem njegove sjajne knjige o kulturi sjećanja “Između crvenog i crnog – slučaj Mostara i Splita“); prof. dr .sc. Enes Osmančević iz Tuzle (profesor komunikologije i član Vijeća za tisak, prezentirajući i vlastita promišljanja i intrigantno istraživanje spomenutog vijeća o “govoru mržnje“); povjesničar i diplomata dr. Slobodan Šoja iz Sarajeva (o nezrelostima glede obilježavanja Prvog svjetskog rata u BiH i o manipulacijama Gavrilom Principom), te đakon Srpske pravoslavne Crkve i predsjednik SPKD Prosvjeta iz Mostara, Branislav Rajković (o oprostu i pomirenju tragom razumijevanja hrišćanske etike i vlastitih gorkih ratnih iskustava).
Upravo zbog gorkih iskustava iz djetinjstva u Mostaru, posvećujem đakonu Rajkoviću sljedeće redove. Naime, tek prošle sam godine po prvi put odveo moje studente u ruševine nekad velebne Srpske pravoslavne crkve (koja se obnavlja sporo kao Skadar na Bojani), kako bi se postidjeli što je urađeno u njihovo ime dok još nisu bili ni rođeni, pa se zapitali o odgovornosti tragom Jaspersova razumijevanja krivnje. Rođeni Mostarac, mladi đakon je održao mojim studentima predavanje ne samo o povijesti hrama u ruševinama, nego o povijesti i kulturi srpskog naroda u dolini Neretve. Govorio je, dakako, s ponosom o srpskoj kulturi u Mostaru u vrijeme Alekse Šantića i Svetozara Ćorovića, mostarske “Zore“, i vrlo snažno, ali najpotresnije su zazvučale njegove riječi o oprostu iz pozicije izravne žrtve u rođenom gradu, izbjegavajući spomenuti okrutno ubojstvo oca i majke baš od nekih sramota ljudskog roda u uniformi Hrvatskog vijeća obrane. Tek na izravna pitanja progovorio je i o tomu, ali s naglaskom na one koji su omogućili djeci da izbjegnu roditeljsku sudbinu. Govorio je dojmljivo o vjeri i oprostu iz manjinske pozicije „prvih kršćana“ a o osobnoj tragediji u maniri izuzetno obzirnih ljudi.
I na prvoj mostarskoj “agori“ govorio je đakon Brane, kako ga prijateljski zovemo, kako oprostiti može samo žrtva, kako zločinci imaju svoja imena, te se ne smiju poistovjećivati s imenima naroda iz kojeg potječu. Uoči posljednjih Božića posjetio sam ga, iz ovih i mnoštva drugih razloga, kako bih mu zahvalio što je takav kakav jeste i što ga ima u Mostaru. Da li je potrebno spomenuti kako sam bio primljen kao najrođeniji kod mladog đakona i njegove supruge Tamare, učene kustosice Vladičanskih dvora, u njihovom službenom stanu u mostarskom naselju Brankovac, u blizini staroga pravoslavnog groblja Bjelušine, prostoru u kojem sve ima i dodatnu spiritualnu dimenziju.
Iz njihove dnevne sobe se, povrh svega, kao na dlanu nudio osvijetljeni bajkoviti Mostar. Grad koji se u Braninom domu i u srcu i dalje voli, unatoč osobnim tragedijama i činjenici kako se broj Srba i pravoslavnih vjernika Mostaru smanjio oko četiri puta, toliko da ih je danas manje od 5.000…
*****
Jednostavno mi se ne daju dekonstruirati „lijeva“ i „desna“ otklizavanja na prvoj mostarskoj konferenciji o kulturi sjećanja, a bilo ih je, priznajem, pa ću radije izdvojiti nekolicinu dojmljivih pristupa mladih ljudi iz Banja Luke i Mostara. Primjerice, ono što je kulturolog i publicist iz Banjaluke, Srđan Šušnica, i izrijekom naveo: “Dolazim iz Banjaluke, pravoslavne džamahirije. Iz Banjaluke je protjerano 75000 ljudi samo zato što nisu bili Srbi. Iako nije bila izravno u oružanom sukobu, u Banjaluci je ubijeno između 150 i 300 civila. Izbrisano je 250 naziva starih ulica nazivanih po osobama bošnjačke, hrvatske, židovske i drugih nacionalnosti i drugih identiteta koji nisu odgovarali banjalučkim lordovima. Srušeno je na desetine islamskih i katoličkih objekata, a elite na vlasti su u posljednjih nekoliko godina izvršile vještačku memoralizaciju javnog prostora Banjaluke izgrađujući pravoslavne bogomolje i podižući spomenike koji referiraju na samoviktimizaciju. Političari na vlasti kroz takvu samoviktimizaciju traže razlog legitimizacije reference zbog čega Republika Srpska treba postojati, zbog čega su trebali ući u sukob sa svojim susjedima, prikloniti se beogradskom kolonijalizmu i započeti agresiju na bosanskohercegovačka sela i gradove…“
Doktorant Dražen Barbarić, inače tajnik odjela Politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, igrom slučaja i moj asistent, je na visokoj znanstvenoj razini govorio o (ne)mogućnostima izgradnje pomirenja. Po njegovom mišljenju, “tek onda kada se otvori mogućnost sintetičke, ili pak jedinstvene neutralne interpretacije prošloga sukoba možemo govoriti o poodmaklom procesu konsolidacije podijeljenoga društva, prevladanim ratnim traumama i društveno-političkom okviru koji takvu interpretaciju može kanonizirati i institucionalizirati“.
Po Barbarićevom mišljenju je proces pomirenja, nažalost, uvelike blokiran kulturom nasilja, koja se u bosanskohercegovačkom društvu etablirala putem obrazovnih i drugih javnih sustava, koji neprestano produciraju obrazac zatvorenosti kolektivnih sjećanja i obavljaju tri paralelna interpelacijska procesa, pa u takvoj ideološkoj konstelaciji stvarno pomirenje ima vrlo slabe izglede. I u sljedećem je mladi znanstvenik potpuno u pravu: “Proces pomirenja zasigurno je najkompleksnija ljudska djelatnost koja se pojavljuje nakon prestanka otvorenih sukoba. No, ne možemo se oteti pesimističnoj prognozi daljnjeg gušenja i spriječavanja procesa pomirenja i to baš zbog važnih elemenata strukture kolektivnog pamćenja, koja ne trpe kritičku refleksiju, teže naturalizaciji i odbijaju dijaloški karakter interpretacije prošlosti. Znači, sve dok nacionalne zajednice ne prihvate kritički odnos prema vlastitom kolektivnom sjećanju, pomirenje će ostati floskula ispražnjena od iskonskoga sadržaja i ostati mehanizam dominacije i zamrzavanja statusa quo, tj. podjele društva. Stoga, ne dijalog, već unutarnji kritički monolog je preduvjet pomirenju i uvjet bilo kakvih mogućnosti iskrenoga dijaloga i stvarnoga pomirenja“.
Skoro svi sudionici ovoga panela su bili vrlo inspirirani i inspirativni, pa bih ipak, uz Barbarića i Sušnicu, izdvojio pristup Huseina Oručevića, koji je zahtjevnim politološkim rječnikom, neskromno kazavši veoma sličan mojemu, vrlo jezgrovito i distingvirano govorio o multikulturalnosti kao datosti i interkulturalnosti kao ozbiljnom projektu nadilaženja „paralelnih svjetova“. Osim njih trojice na drugom panelu su izlagali i Ivan Vukoja iz Udruge građana Dijalog iz Mostara, Mladen Mirosavljević, profesor javnog mnijenja na Univerzitetu u Banjaluci, te Goran Zorić iz Centra za mlade ”Kvart” iz Prijedora. Panel je moderirao Milan Sitarski iz Instituta za društveno-politička istraživanja iz Mostara.
U posljednjem panelu „Mediji u BiH i suočavanje s prošlošću, “medijski djelatnici iz BiH i Hrvatske su pokušali odgovoriti na pitanje kako oni mogu doprinijeti utemeljenju kritičke kulture sjećanja. Ovaj panel moderirao je Đorđe Tomić s banjalučkog Fakulteta političkih nauka, a izlagali su: Duška Jurišić, urednica na FTV-u, Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista, Andrijana Copf, novinarka Dnevnog lista, Dragan Bursać, kolumnist i novinar online magazina Buka, Ivan Šušnjar, glavni urednik Poskoka, Šemsudin Zlatko Serdarević s RTV Mostar i Lucija Komaić, glavna urednica Dubrovačkog dnevnika, mlada osoba koja me inspirirala svojedobno člankom: “Je liGotovina heroj, Kordić zločinac, papa Franjo katolik, a biskup Vlado Košić nešto drugo?“, za osvrt objavljen u Oslobođenju pod tim posuđenim naslovom, dok je na portalu Autograf.hr objavljen u rubrici Književni ogledi pod naslovom “Razmišljanja o krivnji“.
Za Luciju Komaić, koja je zapucala iz Dubrovnika da bi u Mostaru, na kraju, jedva došla do izražaja, mada toliko toga mudroga ima za reći s nnezinih nepunih 30 godina, mi je krivo zbog nesavršenosti formata konferencije, čak više nego zbog otvorenih prekida nekih prijateljstava uoči, tijekom i poslije ove konferencije. Koncilijativnim pristupom izdvajala se još nekolicina novinara, posebice Šemsudin Zlatko Serdarević.
Nažalost, neki su panelisti bili teško indisponirani pa su čak opravdavali „pobjednike“ u Drugom svjetskom ratu, iako su pobili „poražene“, jer se to uvijek nekako tako i radilo kroz povijest, pa tu nisu vidjeli problema!? Drugi su izjednačavali „pobjednike“ i „poražene“, ustaše i partizane, baš u svemu, pri čemu nisu razumjeli da je riječ o potrebi transideologijskog pristupa pobijenima, tako da svaka žrtva dobije znak i (s)pomen, ali da ovaj pristup ne podrazumijeva i kulturološko-politička izjednačavanja pokreta koji su bili dio „sila Osovine“ i onih koji su pripadali „anti-Hitlerovoj koaliciji“. Takav historijski revizionizam i civilizacijski relativizam nije dopustiv u kulturnom svijetu!
*****
Poslije konferencije imao sam prigodu govoriti samo za dva lokalna medija u kojima rade moji studenti. Kazao sam im u šali kako je “Lasićeva agora“ uspjela velika replika konferencije koju je FES organizirao prošle godine u Prijedoru, ali da nije njezina vrijednost samo u tome, pa ni što je bila prva konferencija o nužnosti izgradnje kritičke kulture sjećanja u podijeljenom Mostaru. Njezina vrijednost je povezana s nadom da ćemo, zaista, kako je formulirao Oručević, praviti uskoro i nove “agore“ u ovome gradu, koje će putem uvažavanja multikulturalne datosti, interkulturalnih mreža i trans-nacionalnih umreženja premostiti paralelne nacionalne/nacionalističke “platforme“ koje sada živimo u formama “paralelnih svjetova“!
Da, prva poslijeratna konferencija o kulturi sjećanja u Mostaru je bila pun pogodak. Ona je uspjeh po sebi, jer se održala unatoč višestrukom bojkotu, te posebice što se na njoj otvoreno razgovaralo o temama o kojima se inače šuti, ili jednodimenzionalno govori unutar nacionalnih „diskursa pravednika“ i multietničkih „diskursa jednomišljenika“, monopolista kulture sjećanja i u BiH i u regiji bivše Jugoslavije.
Prva mostarska poslijeratna „agora“ (neka bude – zahvaljujući Huseinu – i “Lasićeva agora“) je bila transideološki i transnacionalni zalog zasnivanju kompleksnije kritičke kulture sjećanja i u Mostaru i u BiH. Uostalom, samo tako možemo preko rijeke, a valja nama preko rijeke!
milelasic.com
wpDiscuz