Društveni poreci su poznati po tome što imaju kraj. Nekada davni rodovski poredak je bio najbolje što su naši preci imali. Skupine ljudi, poznajući samo teritorij koji su mogli prepješačiti za nekoliko dana, bili su uvjereni da boljeg poretka neće biti. Rodovsko društvo je omogućavalo opstanak skupine, kroz kolektivni rad i lov. Pisaca tada nije bilo, tako da… Doduše bilo je pripovjedača, što mu dođe isto. Premda, mislim da je i taj morao loviti, barem malo. Ili okopavati kakav nasad. Crtači su bili cijenjeni, mislim. Lijepo su se bavili unutarnjom dekoracijom, i sad su spilje pune njihovih konja i bizona. Kod nas su ih istrijebili, ali nisu samo njih pa nećemo o tome.
Došlo je onda i robovlasništvo. Bilo je dotada najbolji društveni poredak. Stari Grci, Mezopotamci, nema ih koji nisu uživali blagodati novog svjetskog poretka. Nisu, doduše, svi uživali. Postojala je i društvu nužno potrebna klasa robova. Bilo je neodgovornih pojedinaca koji nisu htjeli prihvatiti novi svjetski poredak, baš poput nekih neodgovornih pojedinaca i naroda danas. Židovi, recimo. Stalno bi se nešto bunili i kovali zavjere i oružje. Ili Germani. Ili Baton i oni naši čemerni Iliri. Vrhunac poganštine je izveo onaj Spartak, što se pobunio protiv svjetskog poretka. Pobuna je, baš kao što to biva i danas (Libija, Sirija…), ugušena u krvi a Spartak je, zajedno s drugim pobunjenicima, razapet i ostavljen da umre uz ravnu rimsku cestu.
Došao je onda i feudalizam. Ferko Tahi je gušio pobune u krvi. Od Azije do sjevera svijeta, neodgovorni pojedinci i narodi su se opirali novom svjetskom poretku. I s njima se čuda radilo. Janošik je probijen kukom kroz vrat. Bio je tako ponosan i lijep, kako kažu, da su svi koji su to gledali, plakali od jada. I Matija Gubec, vođa seljačke bune, bio je ubijen. Kažu i da su ga vladari, nositelji tadašnjeg feudalnog poretka, prije smrti okrunili usijanim gvožđem.
Kapitalizam je imao svoje revolucionare, i to još prije socijalista i komunista. Ludisti su razbijali strojeve za tkanje jer su mislili da im oni oduzimaju posao. Komunisti su, ipak, bili najmudriji. Od svog učenja su napravili vjeru, od života socijalizam. To se primilo ponegdje. U Rusiji, u Kini, dijelom i kod nas. Kako god, pokazalo se, kao i u prethodnim slučajevima, da ni to ne drži vodu. Životi su u tom socijalizmu istjecali kao voda iz šake. To „blagostanje“ smo imali zahvaljujući prodaji oružja nesretnijima od nas. I otrova. Trovali su našim otrovima Irance, neka nam Bog oprosti svima. Tako su nam plaćali ove stanove, regrese i odmarališta.
Kažu da je demokracija najbolji svjetski poredak. Aferim. Argument? Za bolji ne znamo. Istina. Nisu ni kapitalisti, ni feudalci, ni robovlasnici, znali za bolji. Ne znaju za bolji poredak ni ovi koji brane novi svjetski poredak. Ali, demokracija traje stotinama godina. Istina, nastala je u robovlasničkom društvu. Znači, robovlasničko društvo može opstati uz demokraciju (!?). E, da, u tome je kvaka. U tome leži moć demokracije. Da se Spartak malo strpio, možda ne bi umro u areni, probodem kopljem ili trozupcem. Možda bi ga oslobodili, baš kao što bismo mi (kako kažu, da smo pametni) davno postali „Zapad“. Možda bi tada Spartak, da je zaslužio status Rimljanina i štogod zlatnika, mogao kupiti svoje vlastite robove.
Piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
wpDiscuz