“Gospodin Tučić je došao u moralnu dilemu da li bi njegov potpis bio moralan čin kada se radi o zemlji u kojoj bjesni rat. Lako je biti ministar u uređenim zemljama, ali odluke tog tipa za zemlju poput BiH su vrlo teške jer treba s jedne strane uzeti u obzir sigurnost građana, as druge strane naše ekonomske interese “, istakla je ona, pišu” Nezavisne “.
Kako tumačite odluku ministra Borisa Tučića podnijeti ostavku u Ministarstvu trgovine i ekonomskih odnosa BiH?
Ministra Tučića poznajem kao profesionalca, velikog poznavaoca procedura EU i mislim da je zaista šteta što je došlo do ovoga. Gospodin Tučić je došao u moralnu dilemu da li bi njegov potpis bio moralan čin kada se radi o zemlji u kojoj bjesni rat. Lako je biti ministar u uređenim zemljama, ali odluke tog tipa za zemlju poput BiH su vrlo teške jer treba s jedne strane uzeti u obzir sigurnost građana, as druge strane naše ekonomske interese. Upravo iz tog razloga mi unutar BiH moramo hitno sjesti i dogovoriti se kako ćemo postupati danas-sutra kada se ponovno nađemo u ovakvoj situaciji.
Kakve su procedure kad je u pitanju izvoz naoružanja i što se u ovom slučaju konkretno dešavalo?
Sustav izdavanja dozvola za izvoz naoružanja iz BiH ima propisanu proceduru koja je u skladu s pravilima EU. Prvi zahtjev dolazi Ministarstvu vanjske trgovine. Ako tvrtka koja želi izvoziti oružje već sklopila ugovor, tu je Ministarstvo obvezno u roku ispoštuje svu proceduru i tražiti mišljenje institucija, odnosno Ministarstva obrane, Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva sigurnosti, s tim da MB, da bi dalo mišljenje, mora imati i mišljenje obavještajne zajednice i drugih sigurnosnih agencija koje djeluju u njenom sklopu. MIP ima zadatak da provjeri je li zemlja za koju je oružje namijenjeno pod sankcijama ili pod embargom UN-a. Osim toga MIP ima pravo da unutar tog mišljenja unese da li mi, eventualno, narušavamo odnose s nekim od naših međunarodnih partnera ako izvozimo oružje. S obzirom na to da je Predsjedništvo BiH nadležno za vođenje vanjske politke, mi na kraju tražimo da se ono izjasni.
Da li je u ovom konkretnom slučaju ispoštovana ta procedura?
Ja osobno nisam bila u tom lancu odlučivanja, tako da je meni nepoznato je li ta tvrtka već imala sklopljen ugovor. Ako je sklopljen posao, ako bismo odustali, BiH bi mogla plaćati penale. Nisam sigurna, ali mislim da u ovom slučaju ugovor nije sklopljen. U prvom momentu ministar Lagumdžija je dao pozitivno mišljenje na temelju tad dostupnih podataka. U tom trenutku je Rusija kao partner BiH i zemlja stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i garant Dejtonskog sporazuma reagirala i pozvala našeg veleposlanika u Moskvi i rekla da se tome protivi. U tom trenutku je ministar Lagumdžija poslao taj zahtjev Predsjedništvu pomoći da se situacija razriješi.
Da li je Predsjedništvo onda sudjelovalo u toj odluci?
Nije bila sjednica, Predsjedništvo se, dakle, o tome nije oglasilo. Da li bi se ono oglasilo da ministar Tučić nije bio podnio ostavku, meni nije poznato. Mislim da je važno da dodam još nešto: Iako postoje institucije koje daju svoja mišljenja, ministar Tučić apsolutno nije bio obvezan ih uzme u obzir. Je li na njega bilo pritisaka druge vrste da ga se privoli da stavi svoj potpis, ja to ne znam.
I što se sad konkretno događa? Kako će se dalje postupati?
Ministar Tučić jeste podnio ostavku, ali to ne znači da on u ponedjeljak neće doći na posao. Njegovu ostavku treba prihvatiti predsjedatelj Vijeća ministara i dati ovlasti zamjeniku ministra. Ja mislim da mi kao zemlja koja je bila u ratu imamo apsolutno pravo da kažemo da nećemo izvoziti naoružanje u konfliktne zemlje. Ali treba sjesti io tom razgovarati i zajednički donijeti odluku.
Ima li BiH uopće koncept vanjske politike u odnosu na SAD, Rusiju, EU, Tursku …?
Pokazuje se da, izgleda, nemamo. To je tema o kojoj treba prvo razgovarati Predsjedništvo BiH koje je po Ustavu nadležno za vođenje vanjske politike, u kojem su jednako zastupljena sva tri naroda. Osim MIP-a, tu bi trebale biti uključene i druge institucije, uključujući i predsjednika RS. Prije 11. rujna 2001. bila je organizirana jedna rasprava po cijeloj BiH u kojoj su sudjelovali svi politički dužnosnici i intelektualna zajednica i bio je napravljen koncept naše vanjske politike. Međutim, nakon terorističkog napada na Ameriku stvari su se iz temelja promijenile i očito je da nam je potreban novi zajednički koncept.
Kakva je sigurnosna situacija u BiH u kontekstu ovih terorističkih aktivnosti oko nas i onoga s čim se mi dovodimo u vezu?
Bojim se da se mnoge stvari kod nas relativiziraju i da postoji uvjerenje da su teroristički događaji od nas daleko i da se nas ono što se desilo ne dotiče. Bez obzira na to što su u BiH stacionirane međunarodne snage, ovaj vid prijetnji treba uzeti ozbiljno. I nedavni incident kada su ekstremisti upali u sarajevsku džamiju pokazuje da moramo biti na oprezu.
Hoće li BiH ove godine aktivirati Akcijski plan za članstvo u NATO?
Bojim se da neće jer su uvjeti vrlo jasni – mi moramo naći način kako ćemo uknjižiti nepokretnu vojnu imovinu da apsolutno svi u tom procesu sudjeluju i da nema nametanja bilo koga. Ali bez obzira na to, mi moramo nastaviti aktivnosti koje su započete u okviru IPAP. Moramo raditi na što većoj interoperabilnosti s NATO-om upravo zbog dešavanja oko nas i blizu nas. Vrijeme je da se na neki način odredimo vodeći računa o našoj sigurnosti. BiH je mala zemlja, sumnjam da bi nam itko zamjerio ako bismo se odlučili da budemo pod NATO sigurnosnim kišobranom. BiH nije Švicarska da si može priuštiti neutralnost. Unutar zemlje moramo obaviti raspravu gdje pripadamo u sigurnosnom smislu i da se podrazumijeva da samim time nismo protiv nekog drugog bloka.