Josip Nakić Alfirević, ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta Koprivnica, tradicionalno ljetuje na Visu, a te 2002. godine nije se bog zna kako odmarao: mučila ga je sudbina jedinog preostalog kina Velebit u gradu od 30 tisuća stanovnika poznatom ponajviše po kompaniji Podravka, oronulom zdanju za koje je bio i sentimentalno vezan jer je tu pogledao neizmjeran broj filmova. Kinom je bio opčinjen još kao klinac, kada je znao potegnuti i 15 kilometara pješke iz rodne Lepavine kako bi gledao “Trapera Kellyja” s Clintom Walkerom, koji je upravo bio na repertoaru, a kada je porastao, “rendesi” na korzu na Zrinskom trgu obavezno završavali u gradskom kinu. Kako kaže – Koprivnica je oduvijek imala posebnu “vibru” za film, što se vidjelo i po iznimnoj posjećenosti kina, uvijek rekordnoj u najrazličitijim razdobljima.
Početkom milenija kino Velebit više nije bilo omiljeno gradsko okupljalište. Neudobni drveni stolci, zastarjeli ekran i tonska oprema doimali su se pretpotopno gledateljima koji su povremeno navraćali do Zagreba i tamo uživali u luksuznim Broadway kinima u Kaptol centru, a već se planirao i prvi CineStarov multipleks u Branimir centru. Koprivničko kino kao da je bilo osuđeno na propast, poput mnogih sličnih dvorana po srednjim i manjim hrvatskim gradovima.
U korak s tehnologijom
Po povratku s Visa Nakić Alfirević tiskao je letak na kojem je napisao “Trebamo li gradsko kino?” i ispod ponudio dvije opcije “da” i “ne”. Podijelio ga je na gradskom poglavarstvu i bio zadovoljan da je na svima bio zaokružen odgovor “da”. Nije tražio posebne dotacije od grada za preuređenje Velebita, njegovo Pučko otvoreno učilište uzelo je kredit od milijun i pol kuna i odlučilo ga vratiti od povećanog prihoda kina. Kupili su najmodernije španjolske stolce Figueras, ne preko posrednika nego izravno, uveli dolby tonsku opremu i promijenili ekran. Broj sjedala je smanjen za sto kako bi razmak među redovima bio što veći, ulaz je potpuno preuređen kao i balkon, tako da je ušminkani Velebit zasjao kao nikad dotad. Renoviranje je naposljetku koštalo gotovo dvostruko više no što su isprva planirali, međutim, isplatilo se, jer je kino Koprivničanima opet postalo omiljena zabava. Koliko su je znali cijeniti vidjelo se i po tome što se nitko nije usudio uništavati nove stolce niti ostavljati svoje “potpise” posvuda po kinu.
Sve nije ostalo na tom preuređenju. Godine 2008. u Zagrebu su uvedene 3-D projekcije koje su do kraja desetljeća preplavile Hrvatsku, jer su skupljom kino ulaznicom jamčile i veće prihode. Ni Koprivnica nije za time htjela zaostati, pa je kino Velebit vrlo brzo dobio 3-D aparaturu. Nedugo zatim, ispostavilo se da je na pomolu digitalna revolucija, odzvonilo je 35mm kopijama, trebalo je nabaviti nove projekcione aparate za DCP-e (Digital Cinema Package), na kojima su se sada nalazili filmovi. Tko to nije napravio, morao se pomiriti sa skučenim repertoarom, jer su holivudski “majori” zbog uštede preferirali novu digitalnu tehnologiju. “Harryja Pottera” niste mogli gledati na filmskoj vrpci, nego samo digitalno. Multipleksima to nije bio osobit problem, pritom su kao i svugdje u svijetu nabili poseban namet distributerima kako bi i oni snosili troškove digitalizacije, no kinima s jednom dvoranom (u čitavoj Hrvatskoj preostalo ih je samo 28) to je bio nezamisliv trošak. Nakić Alfirević bio je među prvima koji je upozorio na to, intervenirao je s delegacijom nezavisnih prikazivača na pulskom festivalu kod tadašnjeg ministra kulture Jasena Mesića, no srećom, nešto kasnije je Hrvatski audiovizualni centar prepoznao problem i financijski podupro taj proces. Digitalizirana je čitava mreža kina s jednom dvoranom, od Čakovca do Splita, tako da kino Velebit danas još čuva staru aparaturu za 35mm vrpcu, ali koristi prvenstveno novu digitalnu na kojoj dobiva kako holivudske tako i hrvatske filmove.
Uvjeti HAVC-a
Blagodat digitalizacije imala je i svoju drugu stranu. HAVC je svoju pomoć uvjetovao određivanjem repertoara, od onih kojima je pomogao da se moderniziraju zahtijevao je povećani broj hrvatskih i europskih filmova na kino repertoaru. Dakako, kad prikazujete nove španjolske ili njemačke filmove, ne možete očekivati zaradu kao na holivudskim crtićima ili na “Hobitu”, a ni hrvatski filmovi jako često nisu osobit mamac za gledatelje. Lako je kinima koja su izdašno dotirana u svojim sredinama za kvalitetan repertoar, kao što su zagrebačka kina Europa i Tuškanac, no kina u provinciji često su polivalentne dvorane koje ugošćuju ne samo kazališne predstave, glazbene priredbe nego i političke skupove. Kada im se još nametne obavezno prikazivanje europskog i hrvatskog filma, gotovo je sigurno da će im filmska završna bilanca biti negativna, kao što je uostalom posvuda slučaj.
Magistar ekonomije
Dakako, s izuzetkom koprivničkog kina Velebit koje je u ovoj godini ubilježilo bruto prihod od preko pola milijuna kuna. Na repertoaru su se izredala 223 naslova, projekcija je bilo ukupno 1058, a broj gledatelja će se uoči Nove godine zaokružiti na 23 tisuće. Zašto Velebit posluje uspješno, a drugi ne? Ponajprije, zato što se isključivo bavi kino djelatnošću, zato što vrlo dinamično surađuje sa školama, a na repertoaru spretno izmjenjuje umjetničke i komercijalne naslove. Nedavna revija art filma u šest popodne skupila je 300 gledatelja, što se nekome može činiti malo, no taj vjerojatno ne zna da drukčije nije ni u Zagrebu koji ima neusporedivo više stanovnika. U večernjim satima je “Hobit” imao preko tisuću gledatelja što je također izvrsno. Važno je i to što Koprivnica ima repertoar zagrebačkih kina, ali ne uzima njihov škart, dok je znatna pomoć 20 tisuća kuna, koje gradsko poglavarstvo dodjeljuje za promociju kvalitetnog filma.
Kino Velebit vjerojatno ne bi tako dobro poslovalo da nije u sklopu vrlo uspješnog Pučkog otvorenog učilišta koje vodi Nakić Alfirević. Rođen 1949., on je diplomirao francuski i ruski na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ima magisterij iz ekonomije, najprije je predavao na koprivničkoj srednjoj školi, a 1985. je postao ravnatelj institucije kojoj je i danas na čelu. Pomogao je njezinu preobrazbu od narodnog sveučilišta u današnje moderno pučko otvoreno učilište (osobno smatra da su riječi “pučki” i “otvoreni” u ovom kontekstu neka vrsta tautologije), a usput aktivno sudjelovao u Domovinskom ratu kao pomoćnik zapovjednika 117. brigade za IPD djelatnost: korisna su bila iskustva koja je stekao na odsluženju vojnog roka u JNA u Bileći, jer je odmah potom bio je zapovjednik protudiverzantskog voda na nemirnim jugoslavenskim granicama u vrijeme Titove teške bolesti i smrti.
Njegovo Pučko otvoreno učilište ima u Koprivnici ukupno pet zgrada, upravno središte je zgrada “Domoljuba”, osnovana davne 1919. dobrovoljnim prikazima tadašnjih obrtnika, u sklopu koje je krasno kazalište u secesijskom stilu, a upravo se dovršava i mala scena.
Secesijsko kazalište
U drugoj zgradi, koju koristi i koprivnički odvojak zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, dvije su prostorije nakrcane kompjutorima i prostrana sala za predavanje. Od Nove godine profunkcionirat će i Dom mladih (bivši Dom armije) i POU će tada imati ukupno 23 zaposlena i preko stotinu vanjskih suradnika. Koncept obrazovanja koji nude svojim polaznicima na najvišim je europskim standardima, s jedne strane se naslanja na potrebe vlastite sredine (nudi prekvalifikacije polaznicima kojima to može pomoći u zapošljavanju, zainteresiranima osigurava usavršavanje u poznavanju poljoprivrednih kultura i sl.), a s druge nastoji Koprivnicu što više povezati sa susjedima, Mađarskom, Austrijom i Slovenijom. Koprivnički POU član je Hrvatske zajednice pučkih otvorenih učilišta, u kojoj ih je nekad bilo 130, a danas ih je samo 37.
Po Nakiću Alfireviću, situacija je na toj sceni gora nego s nezavisnim kinima, ali kao što kino Velebit ne zdvaja nego odlično posluje, tako je i koprivničko Pučko otvoreno učilište uvjereno da ima dobitne adute za budućnost.
wpDiscuz