Ako već trebam, radije ću podržavati vlastiti nacionalizam nego tuđi

Večernji list: Vaš nagrađivani roman “Geto” nedavno je doživio još jedno priznanje – preveden je na njemački jezik. Mnogi naši književnici vole se pohvaliti kako su im djela prevođena, a kako Vi to sve doživljavate?– Hvaliti se, besmisleno je. Knjiga ima svoj život pored nagrada i prijevoda. Dobar rukopis ima dobru sudbinu, biti dobra knjiga, ojačati i dalje ići sam, ali samoj knjizi potom treba vrijeme, pa autor to često i ne doživi. Nagrade i prijevodi ne znače i kvalitetu, ali kvaliteta uvijek znači da će knjiga biti nagrađena i prevedena. O tome što će se prevesti odlučuju ljudi na funkcijama, mahom neuspjeli pisci i pjesnici, kod kojih dobar rukopis koji nije njihov izaziva strah i bojazan za vlastito mjesto u toj maloj bari punoj krokodila zvanoj književnost. Tu se potiče osrednjost i to se i prevodi. Možda je to dio svjetskih htijenja da ne iziđemo izvan naših kulturnih granica, kad im se već naš sport izmakao kontroli.

Večernji list: Ta vijest je prošla dosta nezapaženo u našim medijima. Zbog čega?

– Razlozi su politički. Nisam ni pisac ni Srbin, a ni Hercegovac po mjeri vlasti. Ni državni, ni federalni mediji već odavno ne prate moja izdanja, prijevode i nagrade. U zemlji u kojoj je kozmopolitizam kad podržavate tuđi nacionalizam, takve stvari ne trebaju čuditi. Protiv nečijeg uspjeha se teško boriti, ali se može prešutjeti. Moram priznati da to odlično rade, a što se tiče nacionalizma radije ću podržavati svoj nego tuđi, ako trebam podržati ijedan. Ovaj nacionalizam koji nam prodaju, skupa s međunarodnom zajednicom i Amerikom, kao kozmopolitizam, posljednji je koji bih odabrao da moram birati.

Večernji list: U čemu je vrijednost romana “Geto”? Leži li ona u nekim proročanskim vizijama naše (hercegovačke) ali globalne budućnosti?

– Mislim da jest, a to misle i oni koji su čitali i proučavali “Geto” na slavistikama u Beču, Pragu i drugdje te način na koji je pisana. Jedna djevojka je u Beču napisala magisterij neusporedivo duži od teme mog romana. Tri bande, Chica i Vuk, zid oko nekadašnje BiH, Jamajkanac – vođa Orlastih, Ajatolah i Kardinal, svi su već viđeni ovdje. Zanimljiv je način na koji je priča već ukoračila u scenarij za dobar, slojevit i dinamičan film.

Večernji list: Razmišljate li o filmu “Geto”?

– Da, naravno. Pisao sam ga da bude skoro kao scenarij. Mogao bi se uraditi na dva načina, na spilbergovski i kusturičin. Ili kao što bi to uradio Mel Gibson. Kusturica bi to uradio odlično, uz saz, drombulje, doboš, citru i zvuke “Geta”, današnje BiH. Nisam bio siguran da će “Geto” izići u četiri zemlje, ali sam siguran da će “Geto” jednom postati sjajan film.

Večernji list: Doživljavate li Bosnu i Hercegovinu kao geto? Kakav je Vaš odnos prema domovini inače?
– Domovina… Kao domovinu, najčešće doživljavam Hercegovinu. Hrvatska i Crna Gora su mi bliže od Bosne. Politički i teritorijalno, RS mi je jako blizu. Imam više državljanstava, ali mislim da mi je domovina svugdje gdje čujem svoj jezik i gdje “me” na mom jeziku čitaju.

Večernji list: Kakva je pozicija književnika Veselina Gatala u BiH danas? Naime, jedno vrijeme bili ste miljenik književnih kružoka, poglavito sarajevskih, da biste u posljednje vrijeme, nekako se nameće dojam, bili prešućivani?
– Eh, da, sve je bilo manje-više korektno dok se nije trebalo “očitovati” o nekim pitanjima. Onako kako sam se očitovao, nije bilo primjereno ideološkom predlošku. Nisam Srbin za sarajevsku upotrebu, ni Hercegovac za bosansku. Ni kao pisac ne valjam, iako se u mom pisanju i ne vidi koje sam nacije. Kad malo bolje razmislim, sam sam si kriv i potpuno podržavam sebe u tome.

Večernji list: Okušali ste se i na televiziji kao urednik i voditelj RTRS-ove emisije “Ljudovanje”, u kojoj ugošćujete javne osobe iz svih sfera života. Jeste li zadovoljni kako je emisija prihvaćena u javnosti?
– Zadovoljan sam. Publika je zadovoljna, pa sam i ja. I gosti su zadovoljni. Volim kad mi iziđu iz studija zadovoljniji nego kad su ušli. Emisija je jako gledana, ali to danas ne znači toliko… Reality programi su gledani, pa…

Večernji list: Rođeni ste i živite u Mostaru usprkos svemu što vas je snašlo, od rata do borbe za vlastiti dom i sigurnost Vas i Vaše obitelji. Vjerojatno ste imali mogućnost preseljenja. Zbog čega ste ostali ovdje, da parafraziram našeg najvećeg pjesnika Aleksu Šantića?
– Popustiti pred opskurnim likom, kakav je gradonačelnik Ljubo Bešlić, bilo bi neliterarno. To čak ni negativci u mojih knjigama, ako ih ima, ne bi učinili. Dom mi je srušen i zagađen benzinskom crpkom te ispušnim cijevima ispod prozora, rastresen bušenjem i ispucao od vibracija. Oronuli starac na čelu Gradske uprave, također je propao. Bog to uredi nekako, ne brinem. Neka mu Bog pomogne samom sa sobom, lako mu sigurno nije. Uništiti grad kakav je Mostar, nije lako. Nekad mu ne ide loše, ali mislim da će ga Mostar nadživjeti. A Aleksa je bio drag čovjek. Drago mi je što ga, zahvaljujući današnjem popuštanju ideoloških lanaca, možemo upoznati cijelog, ne samo iz 5 već iz 1700 i više pjesama.

Večernji list: Imate li neprijatelja?
– Mislim da nemam neprijatelje. Možda neke koji misle da sam im ja neprijatelj. Obično projiciraju svoje nečistoće na mene, kao što to već kod labilnih osoba biva. Inače, ne osjetim neprijateljstvo nigdje gdje se pojavim. Kad osjetim, napisat ću to negdje…

Večernji list: A tko su Vam prijatelji? U kakvim ste danas odnosima s našim kolumnistom, profesorom Ninom Raspudićem i kako promatrate njegovu medijsku ekspanziju?
– Nino je moj prijatelj pa ne mogu biti objektivan. A i da mogu biti objektivan, bilo bi neobjektivno objektivizirati objektivnost vezano za objekt zvani Nino Raspudić. Mogu samo reći da je Nino Raspudić čovjek iza kojeg stoji prošlost i pred kojim stoji budućnost. Kao i pred i nad svima nama. Bože podrži!

Večernji list: Što je po Vama problem u BiH. Kako biste Vi riješili ovaj gordijski čvor koji nam priječi put za napredak?
– Toliko mi se gadi sve ovo, da mi ne bi ništa značilo ni da se razriješi. Pitaju me često što bih. Ja bih sve vratio na početak, prije ove krvi, preglasavanja i majorizacija, OHR-ova i idiota iz svijeta i okoline. Pitanje je na mjestu, ali to je kao da netko gurne čovjeka sa zgrade pa me pita kako sad sastaviti i oživjeti tog istog čovjeka. Kad bi otišli ovi stari militaristi, mediokriteti, manijaci i špijuni iz bijelog svijeta, možda bismo mogli nešto i započeti jedni s drugima. Čim dođe do nekog pomaka stanja u kojem se mora postići kompromis, ovi podrže nekog kad nije u pravu i tako situacija postane još gora nego prije te tako u krug. Kao da mole Boga da opet jedni drugima pustimo krv.