TIHA GUDAC: Goli otok je bio pakao na zemlji, tamo se ne grade hoteli

‘Golootočki kamen doslovno je izmiješan s komadićima ljudskih kosti, a na takvim mjestima ne grade se hoteli’, komentira nedavne prijedloge komercijalizacije Golog otoka Tiha K. Gudac, redateljica koja je u dokumentarcu ‘Goli’ iznijela obiteljsku priču o djedovom robijanju
Na Zagreb Film Festivalu hrvatska publika premijerno će moći pogledati dokumentarni film ‘Goli’ (Factum) s kojim je ovog ljeta autorica Tiha K. Gudac pobijedila na Sarajevo Film Festivalu. Premda je film zasad vidjela tek sarajevska i publika prizrenskog DokuFesta, autorica kaže da je on nakon kontakta s publikom za nju poprimio jedan oblik oslobađanja od tereta šutnje u obitelji.
Iznenadilo me to da ste tek preko novinskog članka povezali da je cijeli krug obiteljskih prijatelja bio na Golom otoku s vašim djedom, a o čemu se doma nije pričalo. Kako ste reagirali?
Znala sam da je dida bio u zatvoru koji se zvao Goli otok, ali to je gotovo sve što sam saznala za njegova života, jer o Golom otoku se u društvu i u obitelji golootočana nije razgovaralo.
Vera Winter, njezin pokojni muž Gabrijel i Alfred Pal bili su bliski prijatelji mojih dide i bake ‘oduvijek’, bili su bili onakvi prijatelji kakve imaju mnoge obitelji – dolazili su na kartanje, na ručkove. Nekako nikada nismo ulazili u povijest tih odnosa, sve do trenutka u kojem sam iz novinskog članka, koji je izašao prije šest godina, saznala da su svi oni zapravo bili na Golom otoku. Tek tada sam preko njih našla način da saznam istinu o našoj obiteljskoj povijesti. Reakcija na to otkriće je film.
Koliko je život nepredvidiv …
Moj dida je nestao s 28 godina i vratio se s 32 godine, a ja sam isti period svojeg života posvetila tome da ispričam njegovu priču. Često vidim sebe kao malog ‘cvrčka’ i njega koji me čuva te si mislim koliko je život nepredvidiv.
Javljaju li vam se ljudi koji su preživjeli Goli otok?
Tijekom rada na filmu i nakon prvih prikazivanja upoznala sam mnoge golootočane – bivše robijaše, njihovu djecu i unučad. Njihove ili naše priče uglavnom su slične, a ja ih gledam kao sudbine ljudi čije je obiteljske živote Goli otok prelomio na pola – na vrijeme prije i poslije – s posljedicama kojih se sjećaju i nakon tri generacije.
Goli otok je velika nerazriješena tragedija bivšeg sustava, ali tih je tragedija bilo više na ovom području, a s druge strane i izvan povijesnih okolnosti svaka obitelj ima neke svoje terete – veće ili manje. Uzimajući u obzir upravo dosadašnje iskustvo razgovora s publikom nakon projekcija, mislim da moj film dotiče sve te razine koje često ostaju netaknute jer ih je teško izgovoriti.
Razgovarate li sada više o povijesti obitelji sa svojima i je li svima nekako laknulo?
Mislim da su proces snimanja i sam film najintenzivniji razgovor koji smo mogli imati. Tek kroz razgovor s više ljudi uspjela sam spojiti puzzle o tome što je Goli otok i u čemu je njegovo značenje. Stoga mislim da je tek gledanjem završenog filma nekako zaokružen taj razgovor u našoj obitelji. Ne mogu govoriti za druge, ali meni je rasvjetljavanje povijesti bilo potrebno da bih razumjela i prihvatila neke realnosti. Prihvaćanje je jako važna stvar za kojom tragam kroz film.
Rad na filmu trajao je šest godina. Na koje prepreke ste nailazili baveći se obiteljskom temom?
Imali smo oko 120 sati materijala, a završen film ima oko 700 rezova – ako uzmemo u obzir to da je svaki promišljan i mijenjan barem 10 puta, to je barem 7.000 donesenih odluka. Mislila sam da nikad nećemo završiti, a većina mojih prijatelja počela se slagati sa mnom.
Mislim da su obiteljske teme specifične po tome što je autor neizbježno emotivno vezan uz priču i likove. S druge strane, tu je također odgovornost prema protagonistima koji su u tom slučaju tvoja obitelj s kojom ćeš nastaviti živjeti nakon što završiš film. Moj intimni osjećaj tijekom rada na filmu bio je da povjerenje koje su mi ukazali ljudi koje najviše volim trebam uzvratiti poštovanjem i razinom diskrecije koju smatram da bi i oni željeli u trenutku kada njihovi životi postaju dio filma koji je javno djelo. Bilo mi je važno da prije premijere svi koji su u njemu sudjelovali vide film i odobre ga; to nije uobičajen proces i smatram da u drugačijim slučajevima ne treba biti tako. Film je često veći od života, ali meni se čini da u ovom slučaju život i film trebaju biti jednako veliki.
Iako je riječ o vrlo intimnom filmu s obiteljskom pričom, neminovno ga gledamo i kroz naočale politike. Mislite li da bi vaša obiteljska priča mogla biti predmetom političkih manipulacija?
Nekoliko puta sam naglasila da nije riječ o političkom filmu, upravo zato što ne želim da moj film bude dio političkih manipulacija, ali i zato što je sadržaj filma zaista minimalno politički. Film prati životnu priču jednog čovjeka, njegove obitelji i najbližih prijatelja. Ti ljudi nikada nisu bili politički aktivni, no politički sustav i uređenje u kojem su živjeli dobrano su narušili njihove živote. Nažalost.
Vjerujem da će nakon gledanja svi zaključiti da je ‘Goli’ ipak priča o čovjeku – o biću koje s jedne strane u svojoj slobodnoj volji ponekad odlučuje uništavati drugog čovjeka, a s druge pak strane o biću koje ima nevjerojatnu sposobnost da preživi, izdigne se iznad boli, gradi nov život i voli.
Nedavno je objavljen natječaj za koncesiju. Mislite li da bi Goli otok trebao postati memorijalni centar?
Mislim da je Goli otok odavno trebao postati memorijalni centar. Nakon rada na filmu nemam snage za aktivizam, ali razumijem i podupirem one koji se bore za Spomen-područje Goli otok. Ono što ne razumijem i što me duboko obeshrabruje je sustav koji, unutar neke suvremene Europe, i danas žrtve totalitarnog režima dovodi do situacije da se moraju boriti za svoja prava i za svijest društva o važnosti kolektivne prošlosti.
Goli otok je jedina lokacija u Hrvatskoj koja je nevidljiva na Google Maps; ne razumijem zašto taj logor ima status ‘nevidljivog’. Slažem se s tvrdnjom da društva koja ne poznaju svoju prošlost i ne suočavaju se s njom ne mogu napredovati. Goli otok je bio pakao na zemlji, golootočki kamen doslovno je izmiješan s komadićima ljudskih kosti, a na takvim mjestima ne grade se hoteli.
Veo tajni oko arhive Golog otoka
Koliko je veo tajni oko priče o Golom otoku bio olakšavajuća, a koliko otegotna okolnost u procesu nastanka filma?
Naravno, kao i mnogi nasljednici, i ja sam zaista željela vidjeti dosje svog djeda i koristiti ga i kao dio filmskog materijala, no kako to nije bilo moguće, koristili smo materijal koji nam je bio dostupan u obiteljskoj arhivi, međutim u filmu imam nekoliko fotografija iz logora za koje se ne zna tko ih je snimio. Veo tajni je od samog početka bila teza filma iz koje proizlazi potreba za pričanjem ove priče. Film postavlja pitanja o šutnji i njezinim posljedicama. Otežavajuća okolnost bila je formalna cenzura tog povijesnog perioda koja i dalje postoji, a jasno se očitava nepostojanjem, odnosno nedostupnošću arhive. Službena arhiva vezana uz Goli otok za javnost gotovo i ne postoji. Prema mojim saznanjima, u Hrvatskom državnom arhivu postoji popis zatočenih i umrlih i to je sve što sam našla. Na Goli otok se u pravilu odlazilo administrativnom odlukom, bez sudskog procesa, a tijekom boravka u logoru nad zatvorenicima je trajno provođena istraga u vidu zapisnika koji je stalno nadopunjavan i nakon izlaska na slobodu. Ta arhiva je navodno saveznom razdiobom pripala Beogradu. U beogradskom arhivu mi je rečeno da je ta građa zatvorena i neobrađena i da još nije vrijeme da bude otvorena. Pristup toj arhivi trenutno može dobiti jedino sudac ukoliko je za pojedinog bivšeg zatvorenika pokrenut proces rehabilitacije. Međunarodna konvencija nalaže da se arhivi otvaraju nakon 60 godina pa mogu samo reći da me cijela ta situacija iznenađuje i da sam bila potpuno zatečena mogućnošću da i nakon više od 60 godina obitelji žrtava Golog otoka još uvijek trebaju formalno zatražiti rehabilitaciju bivših logoraša. Mislim da je u tom kontekstu danas ispravno pitanje – rehabilitaciju od čega?
Ono što me najviše zaintrigiralo jest to koliko je film napet i emotivan, iako se bazira na nekoliko snažnih intervjua koji se provlače kroz cijeli film, međutim nikada ne dosade.
Čim sam saznala da su i oni preživjeli Goli otok, snimili smo svjedočanstvo tete Vere i strica Pala, a to je prvi snimljeni materijal nakon kojeg je krenulo pravo istraživanje. Pored moje naracije u offu i nekoliko scena, velik dio filma zaista nose intervjui koji su po meni bili najbolja forma za iznošenje tako intimnih svjedočanstava. Ipak, usuđujem se reći da film ne ostavlja dojam stila talking head upravo zbog dugotrajne i precizne montaže. Montažer i ja smo povrh, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, izgovorene riječi nastojali izgradili specifičan vizualan jezik koji će doprinijeti izgradnji priče. Velika je sreća u tome što imamo opsežnu obiteljsku arhivu i ogromnu količinu fotografija koje je snimio moj otac i njegovi prijatelji iz mladosti – danas istaknuti fotografi – a bez njihovog umjetničkog doprinosa ovakav film ne bi bio moguć.
Uvijek možeš doći pred nekog isljednika
Što biste voljeli da gledatelji zapamte o Golom otoku nakon vašeg filma?
Voljela bih da gledatelji zapamte da ne postoji krivica koja jednom čovjeku može dati pravo da uništava drugog. Vrijeme Golog otoka bilo je monstruozno vrijeme u kojem su ljudi koji su odbijali cinkati prijatelje, rodbinu, kolege zbog toga slani u brutalan logor koji je postojao u vrijeme mira. Dok je jugoslavensko društvo napredovalo i pomicalo se naprijed, velik broj normalnih ljudi koji su živjeli svoje privatne živote godinama je gutao mrak, a drugi su se morali praviti da to ne vide jer bi ih snašla ista sudbina. Na službenom popisu zarobljenika iz perioda IB-a navedeno je oko 16.000 ljudi, no taj popis nije potpun. U našoj obitelji je posljedice zarobljeništva jednog čovjeka već u prvoj generaciji trpjelo mnogo ljudi koji su ga ostali čekati na slobodi. Dok je dida bio u logoru, na slobodi je umrla njegova prva kći Bosiljka; tada dvogodišnjoj djevojčici zanijekana je liječnička pomoć jer je bila dijete ‘državnog neprijatelja’ pa je na taj način osuđena na smrt. Sustav Golog otoka nije završavao ni izlaskom iz logora jer su svi bivši logoraši još godinama bili pod prismotrom. Također, sam Goli otok je i nakon perioda IB-a ostao otvoren kao kažnjenički zatvor u koji su također slani ‘politički zatvorenici’ i oni koji su bili nepodobni jer su rekli krivu riječ, krstili djecu i slično. Upoznala sam i te ljude. Goli otok je najbrutalniji simbol i dugogodišnja prijetnja zadržana kao metoda izgradnje društva koje je imalo i svoje pozitivne strane, ali se velikim dijelom temeljilo na strahu. Čini mi se da je u cementu društva bivše Jugoslavije bila bitna svijest o tome da, kako je rečeno u filmu: ‘Uvijek možeš doći pred nekog isljednika.’ Mislim da je strah još uvijek velik dio mentaliteta naroda bivše Jugoslavije.
Hoćete li se nastaviti baviti režijom ili produkcijom?
Nastavljam se baviti režijom i produkcijom i ne mislim da jedno treba isključivati drugo jer na filmu se ionako sva ‘sektorska’ znanja međusobno nadopunjuju. Činjenica da nisam studirala režiju, nego produkciju, u meni izaziva neki osjećaj strahopoštovanja i svijest o tome da još puno moram naučiti. To je dobar poticaj za kretanje naprijed, vidjet ćemo kamo.
Sljedeće što radite je projekt Ne_Vidljivo? O čemu se radi?
‘Ne_Vidljivo’ je kratki dokumentarno-animirani film koji sam razvijala u sklopu programa AniDox na visokoj školi za animaciju u Viborgu u Danskoj. Nakon ovog filma zbog potrebe da mi sljedeći film bude nešto sasvim vedro umalo sam pala u kič, ali čim sam počela razgovarati s prijateljem Josipom, glavnim protagonistom filma ‘Ne_Vidljivo’, moje ružičaste naočale dobile su debelu patinu realnosti. Iz te pozicije ‘Ne_Vidljivo’ je priča o ljepoti života. Nadam se da će biti ispričana.