Dr. Marica Karakaš Obradov, znanstvenica Hrvatskoga instituta za povijest, u upravo objavljenoj knjizi “Novi mozaici nacija u ‘novim poredcima’ – migracije stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugog svjetskog rata i poraća” bavi se jednom od najvećih trauma 20. stoljeća – planskim masovnim preseljenjima
U razgovoru za Nedjeljni pobliže objašnjava kako je nakon fašističkih strahota u NDH izgledala pobjednička ‘demografija’ te iznosi kontroverznu tvrdnju o krivnji nove, partizanske, vlasti za smrt tisuća pripadnika njemačke nacionalne manjine.
Historija bivše Jugoslavije još muku muči s mnogim pitanjima iz svoje prošlosti. Nasilna preseljavanja i izgoni stanovništva zbog nacionalne, vjerske ili političke pripadnosti dodatno su opterećivali ratno te neposredno poratno razdoblje. No, je li bilo razlika u preseljenjima i iseljavanjima, (prisilnim) kada govorimo o NDH i socijalističkoj Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji? Povjesničarka Marica Karakaš Obradov, nakon izuzetne knjige o savezničkim bombardiranjima Hrvatske, sada donosi uzbudljiv povijesni rad o tegobama ratnih “migracija” naroda na području Hrvatske i Jugoslavije – “Novi mozaici nacija u ‘novim poredcima’ – migracije stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugog svjetskog rata i poraća” u izdanju Hrvatskog instituta za povijest.
– Najčešća su sporenja jesu li pojedine migracije bile prisilne ili nisu. Postoje i neslaganja o tipologiji pojedinih migracija. Primjerice je li nešto iseljavanje, protjerivanje, repatrijacija i sl. Gotovo sve migracije koje su se odvijale tijekom rata pretežno su se nastavile i poslije rata, samo što su se promijenili akteri, odnosno nacionalne/etničke skupine i obujam. Od 1941. pa do sredine pedesetih godina 20. stoljeća gotovo sve migracije na hrvatskom, kao i jugoslavenskom području bile su u većoj mjeri (izbjeglištvo, iseljavanje, protjerivanje, prisilni rad) ili manjoj mjeri prisilne (kolonizacija, neki slučajevi evakuacije/preseljavanja, neki primjeri odlaska na rad u njemački Reich). Politički sustavi u ratu i poraću, u skladu sa svojim predodžbama o “novim poredcima”, slagali su i svoje “mozaike naroda”. A to je u ratnoj i poratnoj hrvatskoj zbilji značilo odvijanje pravih drama s mnogim tragičnim scenama u kojima su ulogu imale sve nacionalne/etničke skupine. Svoju sam studiju radila ne da bih nužno uspoređivala snagu represivnosti ratnog i poratnog sustava, nego da bih ukazala na pravo svih sudionika na sjećanje na prošlost, osobito što je ovdje riječ pretežno o civilnom stanovništvu – kaže na početku razgovora Marica Karakaš Obradov.
Na fotografiji: Povjesničarka Marica Karakaš Obradov; Foto: Darko Tomaš/Cropix
NDH je odmah po osnivanju pristupio iseljavanjima i progonu Srba na svom području. Zanimljiv je podatak, objavljen u knjizi, da su se ustaške i nacističke vlasti dogovorile da se prognani Srbi “kompenziraju” naseljavanjem progonjenih Slovenca.
– Dogovori o razmjeni stanovništva između njemačkog Reicha i NDH vođeni su 1941., na inicijativu njemačke strane. Ukratko, Nijemci su odlučili dio Slovenaca iseliti u NDH i Srbiju, a “kompenzacija” za doseljene Slovence bilo je iseljavanje istog broja Srba. Iseljenici su mogli ponijeti 50 kilograma prtljage i po glavi 500 jugoslavenskih dinara. Namjere su bile iseliti 220.000 do 260.000 Slovenaca na područje NDH te toliko Srba u Srbiju. U nastavku rata još će se nekoliko puta pokušati nastaviti započeta iseljavanja. Vlasti NDH izdale su 1942. godine proglas kojim pozivaju Srbe da napuste Srijem, na dobrovoljnoj osnovi, optužujući ih za nelojalnost državi. No, vojne vlasti Reicha nisu na to pristale.
Koliko je Srba prognano iz NDH?
– Procjene o prognanim Srbima kreću se od 110 do 200 tisuća. Domaće pravoslavno stanovništvo iseljavano je iz Slavonije, Moslavine, Podravine, kalničkog područja te u manjoj mjeri s područja Banovine, iz Like i Dalmatinske zagore te posebno s kninskog područja zbog pobune. Ti razlozi onemogućili su sustavnije iseljavanje pravoslavnog stanovništva s bosansko-hercegovačkog područja gdje su iseljavanja provedena u Banjoj Luci, Mostaru, Sarajevu i istočnoj Bosni. Treba imati na umu da su se u srpnju 1941., kada su organizirana iseljavanja, već vodile prave oružane borbe s ustanicima.
Tito u Korenici 1945. sa stanovnicima koji se spremaju za preseljenje
Jesu li se ti ljudi nakon rata vraćali u svoje domove?
– Već tijekom rata dio iseljenih Srba vraćao se na područje NDH, a nakon rata povratak je sustavno organiziran. Krajem 1944. partizanski tisak je objavljivao podatke da se oko 60.000 Srba priprema na povratak u “federalnu Hrvatsku”. Masovniji povratak srpskog stanovništva, solunskih dobrovoljaca kao i domaćeg pravoslavnog stanovništva u Hrvatsku i BiH odvijao se krajem lipnja i početkom srpnja 1945. godine. Prema dosadašnjim spoznajama, a istraživanja su tek na početku, organizirani povratci završili su 1947. godine.
Nakon rata provođene su političko-ekonomske kolonizacije određenih “praznih” dijelova Jugoslavije, dobar dio tih ljudi iz vlakova bez voznog reda bili su Srbi iz Hrvatske. Je li to bila politička odluka novih vlasti da se smanji broj Srba u Hrvatskoj?
– Uz ovu tezu, koju često promiču i srpski nacionalisti, nameće se i protupitanje: nisu li područja, poput Vojvodine, na taj način konačno postala ona s dominantnom srpskom većinom? U razdoblju od 1945. do zaključno 1948. provodila se savezna kolonizacija. U Vojvodinu, Baranju i hrvatski dio Srijema, prema procjenama, kolonizirano je 10.000 do 11.000 obitelji s hrvatskog područja, oko 60 tisuća ljudi. Uglavnom se radilo o Srbima koji su pokazali i znatno veći interes. Značajni kriteriji za odabir bili su ne samo sudjelovanje u partizanima, nego i opustošenost pojedinih područja tijekom rata. Udjel Hrvata među kolonistima u Vojvodini bio je oko 1100 obitelji. Kolonizirani Hrvati uglavnom su bili podrijetlom iz Dalmacije. Nakon 1948. u Vojvodini, pretežno u Bačkoj, ostalo je oko 7000 koloniziranih Hrvata. Valja upozoriti da je još u listopadu 1944. godine Josip Broz Tito rekao da, nakon “isterivanja Nemaca”, u Vojvodinu treba naseljavati Srbe, Crnogorce, Ličane, “siromašne i poštene porodice”. Obrasci za prijavu za kolonizaciju sadržavali su različita pitanja socijalnog statusa, ali podatak o nacionalnosti nije izravno navođen. Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća potaknuto je pitanje nacionalne strukture kolonista iz BiH i Hrvatske u Vojvodini te je iznesena pretpostavka da su Vasa Čubrilović i Sreten Vukosavljević, kao članovi Agrarnog savjeta, na sjednici na kojoj se raspravljalo o “naseljeničkim kvotama” glasali protiv odluke ostalih članova jer su smatrali da bi odluka mogla dovesti do “osipanja” i “slabljenja” srpskog elementa u BiH i Hrvatskoj. S druge strane zabilježen je i slučaj da su predstavnici Hrvata iz Vojvodine zatražili od hrvatske vlade neka predloži ministru za kolonizaciju Vukosavljeviću da se prošire područja za kolonizaciju Hrvata u Vojvodini. Vukosavljevićev odgovor bio je da se “jednako postupa” s borcima Srbima i Hrvatima, a hrvatski se prigovor pripisivao težnjama za stvaranjem “etničkoga majoriteta” i djelovanju “poraženih društveno-političkih snaga”, odnosno HSS-a i želji da se dijelovi Bačke pripoje Hrvatskoj. No, tada je jugoslavenska vlast bila prilično okupirana time kako se “riješiti” ponajprije njemačkog i mađarskog stanovništva te preuzeti njihove posjede koji su činili značajni udjel u fondu za provedbu kolonizacije.
wpDiscuz