Dan 9. siječnja 1994. godine bio je jedan od najtežih dana u obrani 316 dana opkoljenog i blokiranog Viteza i Lašvanske doline te oko 70000 Hrvata u njoj, od strane Armije BiH. Ulaskom njezinih pripadnika u Buhine Kuće toga dana, presječena je komunikacija Vitez – Busovača, a krajnji cilj bio je presjeći Lašvansku dolinu na 2 dijela i slomiti ionako tešku hrvatsku obranu na tom području. Presijecanje je trebalo biti završeno spajanjem s postrojbama u Vraniskoj na južnoj strani viteške općine.
Crta obrane Viteza i Lašvanske doline istovremeno je napadnuta na još nekoliko mjesta, a posebno žestoki napad bio je na naselje Sofa, čijim bi zauzimanjem Armija BiH imala otvoren put u središte Viteza, a preko tog bi se naselja približila i tvornici oružja Slobodan Princip Seljo. Na području toga naselja žestoke su borbe potrajale satima, a HVO je uspio zaustaviti postrojbe Armije BiH na 500 – 600 metara od središta Viteza.
Ulaskom Armije BiH u Buhine kuće presječena je već spomenuta komunikacija, a Hrvati su ostali rasječeni na više enklava: Lašvansku dolinu, odnosno Vitez i Novi Travnik, enklavu Busovaču, Lepenicu i Žepče. To je ustvari bila šira napadna operacija Armije BiH jer su istovremeno napadnute sve crte obrane HVO na području Busovače, Novog Travnika, Uskoplja, a u Lepeničkoj enklavi, odnosno, Kiseljaku, dijelovima Fojnice i Kreševa, trajao je napad topništvom i pješaštvom iz pravca Visokog. Napad je izvršen na položaje HVO u srednjoj Bosni, od Kiseljaka, Busovače, Nove Bile i Novog Travnika koji se tog dana neprekidno granatirao nekoliko sati. Radi presijecanja hrvatske enklave i komunikacije Viteza s Novim Travnikom, Armija BiH napala je selo Nević Polje. Kod hrvatskih naselja Krčevine, Jardol i Dubravica Armija BiH je probiti crtu obrane HVO tenkovskim udarom, ali nije uspjela zbog guste magle, a jedan se tenk potpuno dezorijentirao. Svjedoci kažu da se u, za ovu priliku formiranom izdvojenom zapovjednom mjestu Armije BiH u Preočici prema Zenici, okupio najviši politički i vojni vrh ABiH. Kako je spomenuto krajni je cilj bio presjeći Lašvansku dolinu, no to se nije dogodilo jer je HVO 14. veljače 1994. uspio osloboditi Buhine Kuće i Zavrtaljku i time vratiti pod kontrolu komunikaciju Vitez – Busovača, koja je za to područje bila žila kucavica.
Pri tome je poginulo 10 pripadnika HVO a više desetaka ih je ranjeno.
Toga 9. siječnja 1994. u prigradskom naselju Viteza Buhine Kuće se dogodio ratni zločin u kojem je ubijeno 27 Hrvata (civila i vojnika HVO pripadnika PPN Munje Središnje Bosne iz sastava Travničke brigade HVO koji su zarobljeni na spavanju bez pružanja otpora, te mučeni i ubijeni).
Žrtve su ubijene rafalima iz automatske puške, motornom pilom, sjekirom, nožem, razapinjanjem na križ. U zločinima su se istakli počinitelji iz Malina, Moševice, Sarajeva, nekoliko pripadnika i zapovjednik mudžahedinske jedinice Gerila. Ranjeno je 35 ljudi, 17 civila je nestalo, a 13 žena je odvedeno u logor u susjedno mjesto Sivrino selo, gdje su mučene.
Među ubijenima je bilo i djece, a najmlađi je bio 2-godišnji Danijel Grbavac ubijen pred kućnim pragom u naručju svoga oca, malo prije nego što mu je rafalima ubijena majka, dok je otac ranjen u lijevu nadlakticu gdje je držao sina. Evo kao je on opisao što se toga dana dogodilo:
”Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. ”Poklati! Spaliti sve! Allahu ekber!” – čuo sam povike bijesnih vojnika.”
Svjetski mediji, inače neskloni Hrvatima, ipak su prenijeli vijest o ovom zločinu, pa su tako u svijet otišle slike kuća u plamenu te civila i vojnika koji leže po dvorištima obiteljskih kuća, licem prema zemlji ili na boku. Ovaj je zločin počinila 7. muslimanska brigada ABiH (iz sastava 3. korpusa ABiH), odnosno zloglasni odred El-mudžahid iz njezina sastava, te specijalci MUP-a BiH kojima je zapovijedao Dragan Vikić.
Uz njih su u napadu na Buhine Kuće i zločinu sudjelovale i postrojbe Crni labudovi iz Kaknja, Živiničke ose, 7. krajiška brigada i 323. brdska brigada ABiH (sve navedene postrojbe hrvatska strana smatra odgovornima za ovaj zločin). Međutim, unatoč iskazima preživjelih svjedoka o sudjelovanju Vikićeve jedinice po njemu nazvane Vikićevi specijalci, ni on ni bilo koji drugi zapovjednik snaga Armije BiH, a ni počinitelji, nikada nisu suđeni za ovaj zločin.
Hrvati u srednjoj Bosni osim Vikića smatraju da je za ovaj zločin kriv i Džemal Merdan, poznat i po ranijem zločinu nad Hrvatima u Križančevu Selu.
wpDiscuz
