Posljednja želja dr. Ante Starčevića bila je biti ukopan na groblju tada medvedničkog sela ponad starog Zagreba u Šestinama, a ne u arkadama Mirogoja uz druge velikane hrvatske povijesti. Želio je počinuti tamo gdje mu je bilo srce – u hrvatskoj zemlji uz hrvatskog čovjeka. Pokopan je uz crkvu sv. Mirka u Šestinama (danas na sjeveru Zagreba).
Njegov grob bilo je mjesto hodočašća brojnih Hrvata u vrijeme komunističkog zatiranja hrvatske svijesti, a nakon II. svjetskog rata UDBA je dugo pratila tko posjećuje posljednje počivalište „Oca domovine“.
Na današnji dan umro je dr. Ante Starčević, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti. Umro je u zgradi koja nosi naziv Starčevićev dom i nalazi se u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora.
U tom je stanu on proživio posljednju godinu pred smrt. Umro je u 73. godini života.
U namjeri da postane katolički svećenik otišao je u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije. Doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.
U čemu se sastoji politička mudrost ovog hrvatskog velikana?
Osnovno načelo Ante Starčevića bilo je: „Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!“ Tadašnja stranka prava postala je najznačajnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću. Ono u što se kasnije pretvorila pravaška opcija nešto je što bi Starčević, da je bio živ zasigurno prokleo.
Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti.
Proročke riječi Ante Starčevića bile su kasnije putokaz i nadahnuće Hrvatima u najtežim trenucima njegove povijesti pod velikosrpskim šovinizmom i pogromima komunista:
“Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice (ruke). Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila. Narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne će odkazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.”
Starčević se u svoje hrvatsko sinovlje i kćerovlje gorko razočarao još za života, i odrekao ga se tako što je oporučno zabranio da mu se grade spomenici, da se išta u Hrvatskoj zove njegovim imenom i da ga se sahranjuje na Mirogoju. Umro je, takorekuć, kao hrvatski Thomas Bernhard.
Iako je studirao teologiju Starčević je bio žestoki antiklerikalac, izrazito neraspoložen prema Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi i njezinim hrvatskim dužnosnicima, što je također veza s Bernhardom.
Starčevićevo odricanje od Hrvata bilo je kolosalno, ali i pomalo tolstojevsko. Gubitničko. Znao je da će im nakon smrti postati zlatni telac. I da će mu graditi spomenike i svoje ulice nazivati po njemu.
Njegova razočaranost u tadašnje hrvatske elite , razočaranost je idealiste u politički komformizam. Da je danas živ vjerojatno bi bio jednako razočaran. No s obzirom na svoje liberalne , slobodarske ideje, teško da ne bi tražio zabranu kriptofašističkih pravaša u Saboru.
wpDiscuz