Published On: Pet, lis 7th, 2016

Kakav položaj u Europi zaslužuje Hrvatska Andreja Plenkovića?

ek

Kad se 1997. pojavila knjiga Imaginarni Balkan bugarske povjesničarke Marie Todorove mnogi su se zapadni interpretatori događaja u tom dijelu Europe počeli posipati pepelom. Na tragu saidovskog kritičnog pogleda na zapadnjački etnocentrizam naspram Orijentu, Todorova se založila za raskrinkavanje mitova i stereotipa o Balkanu kao „crnoj rupi“, pokušavši ga uklopiti u „normalnoj“ Europi.

Od pojma Balkan, valjda na tragu Todorove, nisu bježale ni hrvatske vlasti početkom 2000-ih. Naprotiv, nakon posjete predsjednika Stjepana Mesića Parizu, zahvaljujući inicijativi Francuske, krajem studenog 2000. u Zagrebu je organiziran „Zagreb Summit“. Na sastanku su sudjelovali lideri Albanije i država bivše Jugoslavije, osim Slovenije. Profesor Damir Grubiša primijetio je tad kako su diplomatski krugovi prešli s ideje o „Balkan Summitu“ i „Zapadni Balkan Summitu“ na varijantu koja je odgovarala Hrvatima, dapače, „Zagreb Summitu“.

_________Piše: Ivan Pepić – blog.vecernji.hr

U istim se krugovima zagovarala „konvoj“ formula pristupanju Uniji. U zadnjem trenutku odlučeno je kako bi ipak spomenute države trebale individualno težiti članstvu, što je u svom govoru zapečatio i tadašnji predsjednik Europske komisije Romano Prodi. Mesić, u svom stilu, izrekao je kako se radi o „regatnom pristupu“. Ivica Račan bio je nešto blaži, u skladu s tadašnjom SDP-ovom odlukom o položaju Hrvatske koja pripada i Mediteranu i Balkanu i Srednjoj Europi. Na Zagreb Summitu odlučena je implementacija Procesa stabilizacije i pridruživanja, koja je uključivala i regionalnu suradnju zemalja „Zapadnog Balkana“.

Zapadni Balkan je postajao sveprisutni izraz. Uglavnom ljevičarski akademski krugovi u zemlji i na Zapadu su ga nekritički uporabljivali, valjda vjerujući kako je Todorova preko noći izbrisala etnocentričnu tradiciju Zapada. U ime regionalne zapadnobalkanske suradnje Hrvatska se getoizirala, a Balkan je postao in. Svugdje, osim u Sloveniji: tamošnja vlada Janeza Drnovšeka preduhitrila je 1997. i 1999. ideju o takvoj regionalnoj suradnji. U toj su zemlji čak nastajali stručnjaci za „Zapadni Balkan“, a Slovenija je redovito davala zajedničke izjave s austrijskom vladom o potpori „Zapadnom Balkanu“.

U tom razdoblju činilo se kako se u takve pojmovne analize upuštaju isključivo nacionalisti starog kova. Čini se kako Ivo Banac s pravom primjećuje kako je na Balkanu nacionalizam jedina pristupačna verzija modernosti. Međutim, danas je vidljivo kako početkom 2000-ih, kad je u cijeloj Europi vladala euforija zbog institucionalnih promjena koje su odvele lidere čak do ideje o Europskom ustavu, ideja o zapadnobalkanskoj suradnji nije bila plemenita. Osobito poznajući prošlost i potencijal nekih lidera na tom području. A pitanje o današnjoj ulozi nacija zauzima javni prostor u cijelom EU-u. Ozbiljne rasprave Europskog vijeća o Europi A i Europi B, „brzoj“ i „sporoj“ Europi, pokazuju kako su nekadašnji „strahovi“ bili zapravo racionalna zapažanja. Istovremeno, „Zapadni Balkan“ bez Hrvatske postao je sporedan geopolitički pojam.

Hrvatska je od 2000. do 2013. neslavno tražila svoju ulogu: gotovo su svi predstavnici vlasti isticali kako je „Hrvatska lider Zapadnog Balkana“. Liderstvo u čemu? Srbija je ove godine u prvih sedam mjeseci po prvi put ostvarila višak u robnoj razmjeni s Hrvatskom; Ustav RH predviđa da je predsjednik sukreator vanjske politike, što često dovodi do proturječnih tonova. Hrvatska nije samostalno inicirala nijedan vanjskopolitički projekt te se nije nametnula kao sugovornik, a kamoli lider, u rješavanju gorućih pitanja u spomenutoj regiji, od BiH pa nadalje. Za razliku od nje, primjerice, Portugal postaje stalni dio kontaktnih skupina i predvodnik u rješavanju važnih političkih pitanja na afričkom kontinentu.

Takvo srljanje i samohvaljenje doprinijeli su izolaciji Hrvatske čija je kulminacija dosegnuta lex Perkovićem. S druge strane, tranzicijske zemlje Srednje Europe (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska) jačanjem Višegradske skupine (V4) u zadnjem desetljeću postale su ozbiljan politički faktor. V4 utječe na političku agendu EU-a, osobito oko vrijednosnih pitanja te zajedničkih nadležnosti Komisije i država članica. Također, V4 ima potencijal veto aktera unutar EU-a. Iako se u medijima na V4 gleda kao na opasnu skupinu desno radikalnih zemalja činjenica je da su one relativno uspješno prošle ekonomsku tranziciju, a njihova „radikalnost“, ako izuzmemo nekadašnje Jobbikove ekscese u romskim selima, sagleda se uglavnom zbog razlika u vrijednosnim procjenama.

Čini se kako predsjednica Grabar Kitarović pokušava promovirati inicijativu Jadran-Baltik-Crno more s ciljem infrastrukturnog (luke) i energetskog povezivanja (LNG terminali), što je u skladu s europskom strategijom o diversifikaciji izvora energije kako bi se smanjila ovisnost od Rusije. Osim toga, predsjednica naglašava da to doprinosi i stvaranju „autentične Srednje Europe“. Međutim, opći dojam je da se Hrvatska ni u tome nije afirmirala.

Naime, takva inicijativa ostaje u sjeni arhaičnog Josipovićevog i slovenskog procesa Brdo-Brijuni. Prisjetimo se kako je taj proces nastao na prvi dan članstva u EU 1. srpnja 2013. godine. Na taj je način Josipović pokazao koliko mu je stalo do EU-a iniciravši sastanak s liderima „Zapadnog Balkana“, a na isti dan ministrica Vesna Pusić i Stjepan Mesić svečano su dočekali predstavnike tzv. Igmanske inicijative. Ako već želi, predsjednica bi trebala prekinuti s praksom procesa Brdo-Brijuni te istinski afirmirati Hrvatsku kao lidera u regiji, bez čije se prisutnosti neće rasplesti nijedan budući sukob na Balkanu.

Mesićeva reciklaža nostalgične ideje nesvrstanosti, kako to naziva Davor Ivo StierNovoj hrvatskoj paradigmi, bila je prvi znak vanjskopolitičke blokade. Uslijedile su duge i neizvjesne godine, „nesvrstanost“ je uzela maha, a pojava Zorana Milanovića na samom vrhu SDP-a radikalizirala je „nesvrstanost“ jer bilo kakav konsenzus s HDZ-om bio je prekinut. Sve to, kao što sam napomenuo, kulminiralo je u ono što nazivamo lex Perković odnosno u izoliranju Hrvatske.

Izolacija se osjeća u zaobilaženju zemlje oko važnih pitanja kao što je npr. sudbina njenih susjeda. Njemačka ne pokazuje poseban afinitet prema Hrvatskoj znajući za blagonaklonost prema Vučićevom Beogradu, što je i razumljivo, s obzirom na ideju zatopljivanja odnosa s Rusijom. CDU Angele Merkel nalazi se u teškom položaju pred parlamentarne izbore 2017., Brexit je uzdrmao EU i oslabio zagovornike jačanja zajedničkog tržišta, a Hollandeova Francuska je slabija no ikad.

Na sve ove faktore mora računati Andrej Plenković, čovjek koji ostavlja dojam sklonosti federalističkom pristupu EU-u. S obzirom na njegovu prošlost u Europskom parlamentu to i ne čudi. Međutim, pozicioniranje Hrvatske i njena budućnost ovise o snalažljivosti i „plivanju“ u svim vrstama Europe, a federalizam vrlo vjerojatno ostaje neostvarena utopija. Zatvaranje vrata bilo kome je pogubno. Hrvatska je mala zemlja koja mora precizno birati svoje partnere u ovakvim promjenjivim konstelacijama.

Naravno, osim preko Njemačke i Austrije kao važnih aktera u Jugoistočnoj Europi, čije je partnerstvo iskliznulo i zbog previranja od kad CDU i ÖVP gube domaću potporu, izlazak iz izolacije ostvaruje se kroz iskrenu aktivnost vraćanjem povjerenja skupini V4 s kojom Hrvatska graniči i čiji je rast neophodan i zbog našeg turizma (čitaj: gospodarstva).

Između ostalog, isključivo potvrdom Zapada i afirmacijom u Srednjoj Europi Hrvatska povećava šanse da postane istinski lider u Jugoistočnoj Europi. Samo tako može utjecati na procese u tom dijelu kontinenta, prvenstveno u BiH. A to se, osim diplomatski, ostvaruje slobodnim tržištem i porastom izvoza koji je ugušen ogromnim poreznim opterećenjem. Za Hrvatsku vrijedi da bez dobrog ministra financija nema ni dobre vanjske politike. Bez tih uvjeta sudbina zemlje ostaje u Mesićevoj „nesvrstanosti“ odnosno vječnoj izolaciji na balkanskoj periferiji.

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>