Published On: Thu, Nov 29th, 2012

260 dana

Nedavno su Hrvatsku uzburkale domoljubne strasti. Ne samo Hrvatsku nego i susjedne zemlje.  Mnogi su pohrlili davati svoje analize o presudi generalima. Mnogi su upozoravali na ove ili one kontekste u kojima se mora sagledavati presuda. Politika je tako postala omiljena tema i onima koji je ne vole komentirati čak ni za kavom. Čak, može se reći da je komentiraju i kada decidirano kažu: ,,Ne volim komentirati politiku”. Politika se bavi sa svima nama i mi se neophodno moramo baviti s njom kako bi jednoga dana izgradili bolje i kvalitetnije društvo kako bi moglo odgovoriti svim društvenim pojavama. Koliko god se raznorazni istraživači i analitičari trude koncipirati i jasno secirati neke pojave teško da će ikada uspjeti sagledati sve situacije i ‘ukalupiti’ ih u jedan sustav.

Ivan Pavičić l poskok.info

Neke od situacija su one, jednostavne, životne priče ljudi kojima se politika bavila više nego što su oni to htjeli.  Mnoge takve priče se izgube u mnoštvu ‘zanimljivijih’ priča te se usidre u sjećanjima samo onih osoba koji su doživljeli situacije o kojima ne žele ni pričati najintimnijim sugovornicima. Koliko god pomišljao da je rat strašna i nepotrebna stvar i ljudskom mozgu velika uvreda, ne mogu ni sam zaobići priče običnih ljudi koji su proživjeli iskustvo rata. Oni najmlađi članovi zajednice, koje pokušavamo posebno zaštiti bez obzira kojoj kulturi, naciji i indoktrinaciji pripadali, sigurno spadaju među najveće žrtve oružanog sukoba i gotovo nikada vas ne ostavljaju ravnodušnima bez obzira iz kojeg su tabora – našeg ili neprijateljskog.

 

Neki dan sam pročitao knjigu >>260 dana<<. Knjigu sam čitao gotovo u jednom dahu. Počeo sam je čitati u tramvaju i nastavio je čitati hodajući do stana i dovršio je u stanu. Knjiga nije velika. Broji stotinjak stranica, a govori o iskustvu zatočeništva Marijana Gubine koji je, kao desetogodišnjak, za vrijeme Domovinskog rata bio zatočen 260 dana u selu Dalj.  Slikovit opis događaja, koje je doživio kao desetogodišnjak, prikuje vas uz stranice knjige, te vas jedan tren prebacuje iz osjećaja u osjećaj kao nekakav rollercoster. Bezizlazne situacije koje ne ulijevaju nadu isprepleću se gotovo iz dan u dan.

Konkretno, sam Marijan kao desetogodišnjak i nije shvaćao situaciju. Znao je, samo, da su neki zli ljudi došli ubiti njega i njegovu obitelj. Percepcija mu je bila sužena, što zbog godina, što zbog nevjerovanja da ljudski duh uopće može djelovati na način na koji su djelovali zli ljudi tog vremena. Marijan spominje situacije u kojima je morao sakupljati leševe poznatih ljudi, čistiti ostatke njihovih tijela te trpiti batine i uvrede od svih aktera koji su sudjelovali u tim nemilim događajima. Nevjerojatno je što su, možda, najviše Marijana mučili oni koji su ga poznavali od malena. Njegovi susjedi koji su ga tjerali na prisilan rad te oni koji su mu poznavali oca. Međutim, izdržao je. Ponajviše zbog hrabre obitelji koja se žrtvovala za njega, a on im istom žrtvom vratio za taj dragocjeni dar. Ljubav majke i oca, ljubav sestara, ljubav koja je ogoljena od raskošnih riječi i sreće davala je snagu malom Marijanu da izdrži sve nedaće te da jednoga dana svijetu pokaže okrutno lice rata.

Marijan je dopustio sebi da kroz pisanje knjige oslovi činitelje tih zločina – ZLIM. Nije generalizirao ni ukazivao prstom na jedan narod nego je jednostavno ljude klasificirao na dobre i zle. Zločine nad Marijanom i njegovom obitelji izvodili su pripadnici četničkih paravojnih organizacija. Međutim, Marijan ističe i dobre ljude iz redova srpskog naroda koji su mu na trenutke pomagali i spašavali ga od gotovo sigurne smrti. Koliko gruba, nerazumna i nehumana ponekad može biti politika i ljudi koji je provode, svjedoči Marijan, u opisu događanja kada je zbog batina završio u srpskom Domu zdravlja gdje ga je odbila liječiti doktorica samo zato što je Hrvat.

I dok je cijeli svijet, još i u to vrijeme, poznavao sudbinu Anne Frank , na ovim prostorima (a tko zna gdje još sve i danas) zločinci kao da nikada nisu čuli za nju i  njenu sudbinu. Još je strašnije što u tom vremenu rata odrasli ljudi jednostavno zaborave da su i oni nekada bili djeca. Djetinjstvo je prvi biser na ogrlici života.

Sudbina svakog čovjeka je hijerarhirana na taj način i djetinjstvo svake osobe je svetinja u koju se ne dira. Nažalost, i danas svjedočimo najokrutnijim zločinima protiv najosljetivijih članova naše zajednice. Dužnost nam je usprotiviti se takvim zločinima. Svjedočenje Marijana Gubine najbolji je put u ostvarivanju civiliziranog društva. Sigurno je da se ova knjiga mora naći na policama svakog kućanstva, ali i u školama kao službena literatura koja bi odgajala mlade naraštaje u toleranciji drugih i ljubavi prema životu, obitelji i Bogu.