Tvrtko Miloš osuđen je 1976. godine na smrtnu kaznu na montiranom suđenju u Zagrebu, zajedno s još četvoricom mladića Hrvata, pod optužbom da su planirali atentat na Tita.Poginuo je na današnji dan 26. lipnja 1992. u obrani Hercegovine.
Tako je Udba, osim tema kao Jasenovac, II. svjetski rat ili Hrvatsko proljeće, koristila i lažirane atentate i podmetanja bombi da bi Hrvate stigmatizirala kao teroriste, fašiste, subverzivne elemente ili genocidan narod, već prema političkoj potrebi Titove diktature.
Pronosile su se glasine da je Udba u ovom slučaju primijenila još brutalnije metode nego u slučaju ‘Zadarske grupe’ (Šale, Aras i ostali) godinu dana ranije. To je bio dio komunističkog i velikosrpskog plana zastrašivanja poslije Hrvatskog proljeća. Na temelju prvih vijesti o nevjerojatnom mučenju zatvorenih Hrvata, koje su u inozemstvo došle tek krajem 1978., skupina vodećih osoba švedskog javnog života potpisala je izjavu kojom se traži oslobađanje osoba i kažnjavanje mučitelja. No i taj je apel ostao bez odjeka.
„Sve je bilo montirano i u prvom stupnju nas petoricu Okružni sud u Zagrebu osudio je na smrt. U drugom stupnju kazna je ublažena na 20 godina. Odležao sam 14 godina i tjedan dana“ rekao je Đuro Perica, jedan od mladića osuđenih na smrt u lažiranom atentatu na Tita.
Udba se, sa svojim doušnicima iz redova hrvatskog naroda, osobito trudila infiltrirati među nacionalno svjesne hrvatske mladiće i domoljube, da bi tada čekala povoljan trenutak za njihovu likvidaciju: bilo ubojstvima, bilo lažiranim i montiranim procesima ili zastrašivanjima.
Ove Sredinom rujna 1989. godine Miloš je izašao na uvjetnu slobodu, a s početkom srbijanske agresije na Hrvatsku priključio se dragovoljačkoj satniji Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Kad se razbuktao rat u Hercegovini, kao i mnogi drugi Hrvati iz Hercegovine koji su živjeli u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta, osjetio je poziv rodnog kraja i pristupio HVO-u.
U jednoj od težih bitaka, zajedno s desetoricom subojovnika, poginuo je 26. lipnja 1992. na Merdžan glavi u Podveležju.
Udba podmetnula bombu Titu – metoda za stigmatizaciju Hrvata
Za vrijeme Titova boravka u Zagrebu, 18. rujna 1975. eksplodirala je bomba koju je sama Udba postavila u Paromlinskoj ulici kod Glavnog kolodvora. Nije bilo ni očevidaca ni žrtava, ali je odmah započela hajka protiv “fašista” i “ustaša” u kojoj je zatvoreno oko tisuću ljudi. Trinaestorici, na čelu s agronomom Tvrtkom Milošem, izrečene su na kraju drakonske kazne. Tvrdilo se da su agronomi iz Slavonije dobavili protugradne rakete kao eksploziv i da su postojale emigrantske veze.
Josip Pavičić, novinar “Vjesnikove” kuće, u svom dnevniku “Ako smo šutjeli, što je ovo?” (Zagreb 2010.) zbivanja oko eksplozije u Paromlinskoj opisao je ovako: “Dakle, te je jeseni, za vrijeme Titova boravka u Zagrebu, u poslovnici Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici u Zagrebu eksplodirao pakleni stroj. Eksplozija je odjeknula mnogo dalje nego se čula, jer se dogodila u neposrednoj blizini mjesta (dvorana Lisinski) na kojem se u trenutku detonacije nalazio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito. Bomba u banci protumačena je kao upozorenje Titu da nije dobrodošao u Zagrebu, pa i kao pokušaj atentata i teroristički čin. Za njezino podmetanje optužen je Đuro Perica, a s njim još nekolicina mladih intelektualaca, među kojima su se našli i lektor u Vjesniku u srijedu Baldo Dobrašin i novinar Večernjeg lista Ljubomir Antić. Svi su odmah pohapšeni, a od poduzeća u kojima su radili zatraženo je da se istraži kako su takvi ‘subverzivni, neprijateljski elementi’ uopće mogli biti zaposleni u ‘društvenom sektoru’. Postavilo se pitanje tko ih je i kako zaposlio, tko je mogao znati čime se oni bave, a nije ih prijavio, s kim su se družili, etc. Tako se i Večernjak uznemirio zbog ‘atentatora’ Ljube.
Tko je i kako zapravo izveo atentat na Josipa B. zbog kojeg je 13 Hrvata osuđeno na smrt
Baš tih dana nisam bio u Zagrebu, a kad sam se vratio – koliko se sjećam, bila je nedjelja – k meni su doma, usplahireni, dojurili Zvonko i Živko. U Večernjaku je dan ili dva prije mog povratka, 3. listopada, održan partijski sastanak, na kojem sam označen kao čovjek koji je Ljubu Antića dobro poznavao, koji je morao znati da je Ljubo 1971. bio u nacionalističkoj redakciji Studentskog lista i koji nikoga u Večernjaku nije na to upozorio. Sumnja da sam prikrivao ‘atentatora na Tita’ potkrijepljena je ‘otkrićem’ da je moja Lilika 1971. bila tajnica redakcije Studentskog lista. Ako mu je znala žena, morao je znati i on!”
Labrador – trajno djelovanje u Hrvatskoj
Nadalje, Pavičić opisuje kako je zamolio Ivicu Račana, tada izvršnog sekretara CK SKH i kasnijeg premijera neovisne Hrvatske, za intervenciju, da bi izbjegao hapšenje. Račan mu je izašao u susret i do najgorega nije došlo. Pavičić o samom događaju nastavlja: “Cijela priča o eksploziji u Paromlinskoj ima i epilog. Naime, početkom devedesetih, kad se onkraj brave (u Zagrebu i Beogradu) našla skupina jugoslavenskih obavještajaca, pripadnika tzv. grupe ‘Labrador’, otkriveno je da je bombu u banku (kao i na židovsku grobnicu na Mirogoju i pod zgradu Pravoslavne općine u Zagrebu) postavila tajna jugoslavenska policija, odnosno baš ta grupa. Cilj je bio kompromitacija Hrvatske i eliminacija ljudi koje je režim smatrao neprijateljima. Đuro Perica osuđen je na smrt, ali mu je kazna preinačena u dvadesetogodišnju, pa petnaestogodišnju robiju. Ni kriv ni dužan, odležao je 14 godina! Ljubo Antić i Baldo Dobrašin su pušteni. Mene je iz mišolovke pustio Račan.”
Wikileaks – masovna privođenja i progoni Hrvata
Wikileaks je 2013. objavio niz dokumenata američke ambasade u Beogradu i konzulata u Zagrebu koji su se odnosili na događaje i stanje u jugoslavenskom režimu od 1973. do 1976. godine. O eksploziji u Paromlinskoj se navodi: “U rujnu 1975. godine Tito dolazi u posjet Zagrebu. Plan je posjetiti Zagrebački velesajam i zagrebačkom gradonačelniku uručiti Orden narodnog heroja Zagrebu na trgu u Paromlinskoj ulici, blizu Gradske skupštine. No, raspored se mijenja i Tito prvo odlazi na Velesajam, a u 10 sati u Paromlinskoj ulici odjekuje eksplozija bombe. Američki generalni konzulat u Zagrebu dan poslije, preko ambasade u Beogradu, o eksploziji detaljno piše i spominje popucala stakla na zgradi jedne banke te da nije bilo ozlijeđenih. Spekuliraju kako je moguće da je upotrijebljen eksploziv koji se koristi prilikom gradnje autocesta. Posebno se napominje da u medijima nije bilo informacije o cijelom incidentu. Više od godinu dana nakon eksplozije, u studenom 1976., State Department je iz Beograda obaviješten da je u Zagrebu uhapšen novinar Vjesnika Tomislav D. Posebno se ističe da je četiri godine ranije bio savjetnik za odnose s javnošću američkih izlagača na izložbi u Zagrebu te da je dobio otkaz zbog ‘tvrdog novinarstva’. Napominje se da je na proslavi nacionalnog praznika Sovjetskog Saveza američkom generalnom konzulu u Zagrebu potpredsjednik Sabora Kamenko Marković rekao da je zbog eksplozije bombe u Zagrebu uhapšeno 30-35 osoba te da je riječ o osobama povezanim s ‘old emigration’ (što podrazumijeva ustaše)”.
Spomenuti novinar je Tomislav Držić (1940), tada urednik u “Vjesniku u srijedu”. Uhapšen je pod optužbom da je surađivao s ustaškom emigracijom koja je, navodno, stajala iza eksplozije u Paromlinskoj te je prema članku 117. tadašnjeg Krivičnog zakona osuđen na osam godina robije. Poslije je Vrhovni sud smanjio kaznu na šest godina, koju je Držić odslužio u zatvoru u Lepoglavi.
O cijelom slučaju izjavljuje: “Privedeno je nakon te eksplozije u Paromlinskoj ulici oko tisuću osoba, među njima jedan dio nas zagrebačkih novinara i urednika koje je trebalo progoniti i zastrašiti kao primjer ostalima… Režim je te 1975. imao potrebu dovršiti posao koji je započeo 1971. uhićenjem i progonom nekoliko tisuća ljudi koji su sudjelovali u hrvatskom proljeću. Budući da sam i ja bio sudionik hrvatskog proljeća, našao sam se na udaru, a cijeli proces za Paromlinsku, kako mi je poslije potvrdio i šef Udbe za Hrvatsku Franjo Vugrinec, bio je montiran.”
Brutalna mučenja nevinih i lažno optuženih Hrvata
Među osumnjičenicima i osuđenima kao tobožnji krivci, kako napominje i Jakša Kušan, spominje se ime jednoga od osnivača HDZ-a i saborskog zastupnika, Đure Perice. O Paromlinskoj Perica kaže “da je cijelu operaciju u Paromlinskoj osmislila i izvela Udba kako bi opravdala svoju ulogu u državnom aparatu, a njezini tadašnji čelnici ojačali svoj položaj u tajnim službama. Netko je za Paromlinsku morao biti osumnjičen i osuđen, pa su ugrabili nas trinaestoricu. Kako i po kojem kriteriju? Za sebe mogu kazati da sam za režim bio sumnjiv kao sin pripadnika ustaškog pokreta i kao takav pogodan za uhićenje i optužnicu. U to vrijeme živio sam u Zagrebu i radio kao mladi inženjer. Sve je bilo montirano i u prvom stupnju nas petoricu Okružni sud u Zagrebu osudio je na smrt. U drugom stupnju kazna je ublažena na 20 godina. Odležao sam 14 godina i tjedan dana… U ponovljenim postupcima za Paromlinsku dokazano je kako je proces bio montiran, a osuđeni nevini ljudi.”
Jakša Kušan piše:
“Pronosile su se glasine da je Udba u ovom slučaju primijenila još brutalnije metode nego u slučaju ‘Zadarske grupe’ godinu dana ranije. To je bio dio policijskog plana zastrašivanja u Hrvatskoj poslije Karađorđeva. Na temelju prvih vijesti o nevjerojatnom mučenju zatvorenih Hrvata, koje su u inozemstvo došle tek krajem 1978., skupina vodećih osoba švedskog javnog života potpisala je izjavu kojom se traži oslobađanje osoba i kažnjavanje mučitelja. No i taj je apel ostao bez odjeka.
Titov i Udbin komunistički obračun s intelektualcima, sveučilištarcima, matičarima, proljećarima, Hrvatima općenito tijekom 1970-ih bio je najokrutniji obračun s ‘državnim neprijateljima’ kojima su nacionalni osjećaji, demokratizacija i samostalna Hrvatska bili važni.”
To je jednostavno bio pokušaj potpunog zatiranja nacionalnog identiteta, a ovdje je žrtva kao i uvijek bila – hrvatska mladost.
wpDiscuz