“Nobelovu nagradu smatram kao izuzetno priznanje za cjelokupnu književnost moje zemlje”, bila je reakcija Ive Andrića na vijest da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koju mu je Švedska kraljevska akademija dodijelila na današnji dan 1961. godine za djelo “Na Drini ćuprija”, kao i za sveukupan njegov književni rad.
Odluku o izboru laureata Nobelove nagrade iz oblasti književnosti Ivo Andrić je primio telefonom u svom stanu u Beogradu.
U najužem izboru su, pored Andrića, bili i engleski pisci Lawrence Durrell i Graham Greene, Amerikanac John Steinbeck i Talijan Alberto Moravia. Pored Ive Andića koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, laureati 1961. godine bili su: Amerikanac Melvin Calvin (dobitnik nagrade za kemiju), Njemac Rudolf Mössbauer i Amerikanac Robert Hofstadter (za fiziku), Amerikanac Georg von Békésy (za medicinu) i Dag Hammarskjöld kome je posthumno dodijeljena Nobelova nagrada za mir.
Nagrada je Andriću dodijeljena u Stockholmu 10. prosinca 1961. godine, u dvorani Koncertne palače Švedske kraljevske akademije.
Književnik je cjelokupni novčani iznos od Nobelove nagradeje poklonio, iz dva dijela, knjižničnom fondu Bosne i Hercegovine. Zahvalnost za ovo priznanje, Andrić je izrazio govorom “O priči i pričanju”, čije dijelove vam u nastavku izdvajamo:
“Moja domovina je zaista “mala zemlja među svjetovima”, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore, i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona dâ svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obvezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i s ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno da izrazim.”
“Napose, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovjek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u ocean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski tlak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovjek.”
“Pisac povijesnih romana mogao bi na svoje djelo da stavi kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvijek, drevne riječi: “Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui.” (Razmišljao sam o drevnim danima i sjećao se godina viječnosti.)”