25 godina Daytonskog sporazuma – gdje smo danas i kako dalje?

Zakon koji se izravno bavi operacionalizacijom načela legitimnog zastupanja je Izborni zakon BiH. Pri tom, valja imati na umu kako je legitimitet zastupanja „conditio sine qua non“, neizostavan uvjet konstitutivnosti i jednakopravnosti.

Piše: Ivan Vukoja, Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) Mostar

Kako bismo odgovorili na pitanja: gdje smo danas, 25 godina nakon Daytona i kako dalje, nužno je najprije vidjeti od čega smo krenuli prije 25 godina. Nužno je znati kakav je to sporazum. Što je njegova bit, što je njegov duh, što je njegova svrha?

Kao što svi znamo, osnovna svrha bila je zaustavljanje rata. Ta svrha je ispunjena i tu nema ništa sporno.

Drugu svrha Daytonskog mirovnog sporazuma (DMS) bila je, i još uvijek je: izgradnja države (state building).

Kakve države? Trebali bi znati kakva je to država zamišljena i zapisana u Daytonu da bi mogli odgovoriti na pitanje gdje smo danas. Nedvojbeno je kako je izvorna Daytonska BiH imala u sebi elemenata konfederalizma, federalizma i konsocijacijske ili konsenzualne demokracije. Pojednostavljeno govoreći, možemo reći kako je Daytonska BiH država „dva entiteta i tri konstitutivna naroda“. Cjelokupan Ustav BiH operacionalizira činjenicu da je BiH država dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

Iz ovog određenja slijedi logično pitanje: što je izvornije, važnije, temeljnije – entiteti ili konstitutivni narodi?

Ustavni sud BiH je, po apelaciji Alije Izetbegovića, 2000. godine donio odluku broj U-5/98 (tzv. Odluka o konstitutivnosti) u kojoj navodi: „Ovo označavanje u Preambuli (Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi – o.a.), stoga, mora biti shvaćeno kao jedan natkrovljujući princip Ustava BiH kojem se entiteti moraju u potpunosti povinovati prema članu III/3.(b) Ustava BiH.“

Dakle, natkrovljujući princip, ili, ako to prevedemo u duhu hrvatskog jezika, temeljno načelo Ustava BiH je konstitutivnost tri naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Ono što vrijedi za Ustav BiH, vrijedi i za cjelokupan Daytonski sporazum jer je Ustav BiH sastavni dio tog sporazuma, njegov Aneks 4.

Konstitutivnost, temeljno načelo Ustava BiH, je zapravo duh ili bit Daytonskog sporazuma –  ali, za praktično razumijevanje izrečenog važno je znati konkretan sadržaj tog pojma „duh DMS-a“.

Stoga se zapitajmo kakva je to konstitutivnost, čija konstitutivnost?

Konstitutivnost TRI NARODA. Koja tri naroda? U Ustavu BiH ta tri konstitutivna naroda se navode vlastitim imenima s velikim početnim slovom:  Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Dakle, konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba je temeljno načelo Ustava BiH i duh Daytonskog sporazuma.

Sve se u Ustavu BiH i Daytonskom sporazumu smije dovoditi u pitanje osim tog načela. Ako dovodimo u pitanje konstitutivnost tri naroda, onda dovodimo u pitanje i Ustav BiH i Daytonski sporazum. Ako ne poštujemo ili ako kršimo načelo konstitutivnosti tri naroda, ne poštujemo i kršimo Ustav BiH i DMS.

Svi elementi, dijelovi, segmenti, sva slova izvornog Daytonskog sporazuma su u skladu s njegovim duhom. Slovo proizlazi iz duha, a ne obrnuto.

Isto tako i sve eventualne izmjene DMS-a, odnosno Ustava BiH kao njegovog aneksa moraju biti u skladu s duhom DMS-a, odnosno, u skladu s temeljnim načelom Ustava BiH.

A kao što smo već neporecivo utvrdili, duh DMS-a i temeljno načelo Ustava BiH je konstitutivnost tri naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Konstitutivnost tri naroda se sastoji od dvije komponente:

1. Legitimnog zastupanja konstitutivnih naroda u onim tijelima vlasti koje su Ustav BiH i Daytonski sporazum namijenili predstavljanu konstitutivnih naroda: Predsjedništvo BiH, Dom naroda PS BiH, Dom naroda Parlamenta FBiH, Vijeće naroda NS RS.

2. Jednakopravnosti konstitutivnih naroda kroz načela pariteta, konsenzusa i rotacije u tijelima i institucijama zakonodavne, sudske i izvršne vlasti.

Dakle, sve izmjene i dopune DMS-a, Ustava BiH i entitetskih ustava su legitimne i prihvatljive samo i isključivo ako su u skladu s duhom DMS-a, odnosno, temeljnim načelom Ustava BiH, načelom konstitutivnosti tri naroda.

Ili, još preciznije, sve izmjene i dopune DMS i Ustava BiH/FBiH su legitimne i prihvatljive samo i isključivo ako poštuju i provode načela legitimnog zastupanja konstitutivnih naroda i njihove međusobne jednakopravnosti.

Sve izmjene i dopune koje ne poštuju i ne provode načela legitimnog zastupanja konstitutivnih naroda i njihove međusobne jednakopravnosti treba smatrati neustavnim i antidaytonskim te zahtijevati njihovo ukidanje i vraćanje na stanje koje je bilo u izvornom DMS-u odnosno u ustavima države i entiteta. Ovdje se prvenstveno misli na tzv. Barryjeve i Petritscheve amandmane.

Sve navedeno vrijedi ne samo za DMS te ustave države i entiteta, nego i za sve zakone koji operacionaliziraju načelo konstitutivnosti i jednakopravnosti tri naroda.

Zakon koji se izravno bavi operacionalizacijom načela legitimnog zastupanja je Izborni zakon BiH. Pri tom, valja imati na umu, kako je legitimitet zastupanja „conditio sine qua non“, neizostavan uvjet konstitutivnosti i jednakopravnosti.

Ukoliko IZ BiH ne omogućava i osigurava Bošnjacima, Hrvatima i Srbima da ih u onim tijelima vlasti koje je Ustav BiH namijenio zastupanju konstitutivnih naroda zastupaju njihovi legitimni zastupnici ili predstavnici, onda takav zakon krši Ustav BiH i DMS.

Odluka Ustavnog suda BiH U-23/14 iz 2016. (tzv. odluka Ljubić) upravo to tvrdi: da je IZ BiH neustavan te da buduće izmjene IZ moraju osigurati legitimitet zastupanja tri konstitutivna naroda „na svim administrativno-političkim razinama“.

Ovime sam, nadam se, barem djelomično odgovorio na pitanja gdje smo danas, 25 godina nakon Daytona i kako dalje. Dopustite mi kratko se osvrnuti na još dvije teme vezane za DMS.

Prva je presude ESLJP (SF, Zornić, Pilav, …). Postoji, naime, tumačenje kako su ove odluke u suprotnosti s načelom konstitutivnosti tri naroda te da njihovo provođenje zahtjeva odustajanje od tog načela. Više puta sam govorio i pisao o tome zašto je to tumačenje pogrešno i neodrživo. Ovdje ću samo ponoviti da je moguće provesti odluke Ustavnog suda BiH, o konstitutivnosti iz 2000. te Ljubić iz 2018. u istom paketu s provedbom odluka ESLJP (S-F, Zornić, Pilav, …). Te odluke se međusobno ne isključuju nego nadopunjavaju.

Druga tema je mogućnost da ne dođe do izmjena IZ BiH u skladu s temeljnim ustavnim načelom konstitutivnosti tri naroda, odnosno da ostane postojeće stanje u kojem, na primjer, Bošnjaci mogu izabrati dva člana u tročlano Predsjedništvo BiH, a Hrvati ne mogu ni jednog, čak i u situaciji kada bi svi Hrvati u BiH s pravom glasa glasovali za jednog kandidata. U tom slučaju, Hrvati kao konstitutivan narod kojem su oduzeti i legitimitet zastupanja i jednakopravnost, imaju pravo pozvati se na „duh Daytona“ i aktivirati pravni institut „status quo ante“.

Obveza svih potpisnika Washingtonskog i Daytonskog sporazuma je poštivanje i provođenje i duha i slova sporazuma, odnosno, međunarodnog ugovora.  Ukoliko je sporazum/ugovor prekršen ili izmijenjen na štetu jedne strane, a bez njene suglasnosti, oštećena strana ima pravo zahtijevati:

a) poštivanje izvornog oblika sklopljenog sporazuma/ugovora, odnosno, odbacivanje (stavljanje van snage) svih izmjena ugovora kojima su umanjena ili oštećena prava koja je ta strana imala temeljem izvorne varijante ugovora;

b) povratak na činjenično stanje koje je prethodilo sporazumu/ugovoru, odnosno, povratak na pozicije strana u ugovoru s kojih je ugovor i sklopljen (status quo ante) te sklapanje novog i učinkovitijeg ugovora na temelju vrijednosti i načela na kojima se temeljio i izvorni ugovor koji je prekršen, piše Ivan Vukoja, Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) Mostar.

Dnevnik.ba