Jedna mapa, jedan datum, jedna riječ i portreti dvije ličnosti.Naizgled malo toga na spisku, ali sasvim dovoljno da se prekine međunarodna nogometna utakmica.Vatra uvijek i krene – iskrom.Ovo je priča o zastavi koja je predstavljala iskru kojom je započeo prekid meča Srbija – Albanija u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u nogometu 2016 godine
Do 41. minuta meča na stadionu Partizana sve je bilo, koliko – toliko, mirno.Malo jači dueli na terenu, uobičajeno a vrlo ružno vrijeđanje kada se susretnu timovi iz zemalja koje su se našle na suprotstavljenim stranama u minulim, ratnim godinama i … odjednom, prava eksplozija negodovanja publike. I to jer se gotovo niotkud pojavila mala letjelica, “neradnik” ne veći od pola kvadratnog metra, ljetelica koja je nosila – zastavu. Ne baš običnu.
Defanzivac Srbije Stefan Mitrović je uspio da, u skoku, dohvati zastavu i povuče je, što je izazvalo juriš nekoliko albanskih reprezentativaca na njega, potom nekoliko srpskih nogometaša na njih, a onda i utrčavanje nekolicine srpskih navijača, koji su svojim ponašanjem dodatno podigli tenzije, jer je bilo i ozbiljnih udaraca po gostujućim igračima. Ali, što je to bilo na zastavi, što je Srbima bilo dovoljno da reagiraju kako su reagirali, a albanskim nogometašima da grubo, fizičkim nasrtajem, nju brane?
U vrhu je pisalo “1912/11/28”. To je dan kada je bivši državni funkcioner u Osmanskom carstvu, iz kojeg je potom bio i protjeran, Ismailj Cema, zajedno s nekoliko istomišljenika proglasio “Deklaraciju o neovisnosti Albanije”, izašavši potom na terasu dvokatnice u Vlori, s koje je mahao crvenom zastavom sa crnim dvoglavim orlom dok je ispred bilo nekoliko stotina Albanaca.
Ideja o nezavisnoj albanskoj državi je postojala i ranije, no u djelo je provedena tijekom Prvog balkanskog rata, koji su Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska u jesen 1912. povele protiv Osmanskog carstva ne bi li vjekovne osvajače “protjerali sa svog poluotoka”. U to vrijeme je nacionalna svijest bila jaka, nerijetko i prenaglašena, pa se na naslovnoj strani Politike mogla vidjeti i rečenica “Azijati – u Aziju!”, Što je u današnja vremena, naravno, nezamislivo. Ali, nacionalna svijest je bila jaka i kod, također porobljenih, Albanaca, odnosno Arbanasa kako su ih tada srpske preci jedino i zvali.
Cema je, međutim, svoje mjesto u historiji albansko-srpskog odnosa produbio nekim narednim akcijama, i to naredne, 1913. godine. Tek što je počela živjeti nova država, u kojoj je jedno vrijeme upravo Ismailj Cema vodio “Privremenu vladu Albanije”, javila se želja tamošnjeg stanovništva da se teritorija kojom raspolažu – proširiti i na one dijelove Balkana na kojima su “Arbanasi oduvijek bili”. Definirati teritorijem ove tri riječi je relitvno mali problem za svaki od naroda na ovim prostorima, ali je veliki problem – što svaki narod ima drugačiji pogled na tu definiciju.
U svakom slučaju, te 1913. zajedničkom akcijom VMRO (ne miješati sa sadašnjim partijama istog imena, jer se tadašnja VMRO odnosila na “Unutarnju makedonsku revolucionarnu organizaciju”, koja je imala za cilj stvaranje makedonske države na Balkanu, a kasnije postala instrument bugarske politike na ovom poluotoku) i albanskih ustanika koje su Turci nazivali “kačacima” (odmetnici, razbojnici), počeli su veliki oružani sukobi na teritoriju koju je Srbija smatrala “oslobođenom” (od Osmanilije), a Albanci “okupiranom”. Kako je mlada albanska država bila previše slaba da se otvoreno sukobi s Kraljevinom Srbijom, Cema je tajno pomagao ustanike i tako postao prvi čovjek koji je konfrontirao novostvorenu Albaniju i Srbiju, a što je dovelo do velikih ljudskih žrtava, materijalnih razaranja i izbjeglica, kako je to zabilježio član srpskog Akademije nauka u prvoj polovici 20. stoljeća, Vladimir Ćorović.
Isa Boljetinac je, s druge strane, nekako oduvijek bio odmetnik, a izrastao je u vođu albanskog gerilskog pokreta, najprije protiv Osmanlija 1910, a potom i protiv Srbije. U proljeće 1913. je poveo 12.000 naoružanih “kačaka” i, kako je to pojašnjeno na sajtu Peščanika , zajedno s bugarskim časnicima i zaostalim turskim korpusom, zaposjeo Debar, Ohrid i Strugu, u isto vrijeme kada su (albanski) emigranti sa Kosova zaposjeli Ljumu , opkolili Prizren i zauzeli Đakovicu. Boljetinac je, kako je pisala Politika, bio odgovoran i za otimanje zemljišta koje je pripadalo manastiru Visoki Dečani, no činjenica da je sudjelovao u deklasiranja neovisnosti Albanije, te da je tijekom Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata predvodio gerilski pokret u ogorčenim borbama protiv vojski Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, a potom i protiv vojski Austrougarske i Bugarske, od njega je stvorilo nacionalnog heroja, što je 2004. i službeno potvrđeno “Orednom Heroja Kosova” koji mu je posthumno dodijelio Ibrahim Rugova.
Boljenitac i Cema, zajedno sa natpisom “Autohtoni” (urođenici, domoroci, “oduvijek tu”), te datumom proglašenja neovisnosti “servirani” su srpski navijačima na zastavi na kojoj je bila i – mapa “velike Albanije”.
A u njoj se ne nalazi samo teritorija sadašnje Albanije, niti joj je pridodana samo teritorija Kosova i Metohije, već i područja koje obuhvaćaju dio Crne Gore sa svih Podgoricom, zahvaćaju i zapadne dijelove Grčke, polovicu sadašnje Makedonije, ali i dio Srbije – skoro do niša. Sve to – sasvim dovoljna iskra za naizgled samo nogometni kaos, a, na nesreću svih koji žive na ovim prostorima, zapravo iskra koja može ponovno raspali opasne vatre.
wpDiscuz