Bio je najluđi ulični štemer u Londonu. Radio je u gay klubu, pio i plesao. Ta svoja dva života je godinama uspio držati na sigurnoj udaljenosti

Više od sto skinheadsa marširalo je 28. ožujka 1980. Woolwichem na jugoistoku London. Hodali su u vojnoj formaciji, naoružani palicama, noževima i čeličnim šipkama. Dva dana su planirali napad. Meta – red za karte pred kvartovskim kinom Odeon, uglavnom crnci. Većina skindheadsa pripadala je britanskoj ultradesničarskoj organizaciji British Movement (BM). Već su bili poznati po brutalnosti svog rasističkog nasilja i po vođi zaslužnom za to. I oni koji se nisu bojali tog visokog ćelavca punog nacističkih tetovaža, naučili su se bojati.

Zvao se Nicky Crane. Sijao je strah londonskim ulicama 80-ih. Dvadeset godina nakon njegove smrti, BBC je objavio veliku priču o tom amblematskom liku britanskog neonacističkog pokreta i dvostrukom životu koji je vodio do kraja.

Nitko od nasilnika koji su Cranea slijedili u napade na nedužne građane nije znao njegovu tajnu. Bio je homoseksualac. Dvanaest godina bio je najluđi i najnasilniji ulični štemer u Londonu, a onda se preselio u Soho. Vojničke čizme, svastike i krv ostali su uspomena u fotoalbumima. Radio je u gay barovima kao izbacivač, pio i plesao. Godinama je držao ta dva svoja života na sigurnoj udaljenosti, ali to nije moglo trajati vječno. Nicky Crane imao je neobično podrijetlo za arijevskog ratnika, majka mu je bila Talijanka, bilo ih je desetero braće i sestara u kući koju su dijelili sa susjedima u Kentu.

Ali Craneova prava obitelj bili su samo londonski skinheadsi. Svi su ih se bojali, bio je to moćan identitet za problematičnog klinca. Skinsi iz južnog londona kojima se Crane pridružio imali su jako političko zaleđe, nisu to bili oni skinsi iz 60-ih koji su se furali na karipske useljenike, ska i reggae, ovi su bili manjina, ali vidljiva manjina, dečki koji su obnovili pokret 70-ih, prikačili se organizacijama poput Nacionalne fronte i do kraja tog desetljeća postali društvena činjenica koju se nije moglo ignorirati.

Imali su različite stilove, ali Craneov BM bio je otvoreno nacistički. Vodio ih je Michael McLaughlin, regrutirao je klince iz siromašnih radničkih obitelji, skupljao ih oko nogometnih stadiona i na punk koncertima. Crane je postao entuzijastičan član. “Adolf Hitler bio mi je bog”, rekao je u TV intervjuu 1992. kad je odlučio otkriti svoj pravi identitet. “Bio mi je osobni Führer, moj vođa. Sve što sam radio bilo je zaAdolfa Hitlera.”

Crane se brzo uspinjao u neonacističkoj hijerarhiji, organizirao je regrutaciju i napade na manjine, postao je McLaughlinov tjelohranitelj, vodio vikend-kampove za paravojnu obuku. I za kriterije skinsa bi je brutalno nasilan. Nakon što je 1978. na istoku Londona vrišteći rasističke parole razbijenom bocom napao crnačku obitelj na autobusnoj postaji, jedan ga je sudac opisao kao “goreg od životinje”. Već iduće godine vodio je rulju od 200 skinsa u napad na Azijce u Brick Laneu i kasnije se hvalio novinarima kako je “udarao Pakistance i razbijao po ulici”.

Napad na crnce pred kinom Odeon 1980. bio je hladno isplaniran, ali ljudi su pobjegli u kino pa su Crane i drugovi demolirali ulaz u kino i obližnji pub. Crane je 1981. završio u zatvoru zbog napada iz zasjede na skupinu mladih crnaca na postaji Woolwich Arsenal.

Dobio je četiri godine, a njegovi prijatelji su presudu dočekali nacističkim pozdravima. U zatvoru je bio tri godine i postao još nasilniji, pa su ga prebacili u najstroži zatvor na otoku Wight. Tako je i službeno postao jedan od najopasnijih Engleza. Svi skinsi su mu se divili. Nije znao sročiti poštenu rečenicu, ali postao je poštovana figura krajnje desnice, mislili su da je karizmatičan.

Neki kažu da je bio simpatičan i prijateljski raspoložen prema članovima svoje organizacije, ali svi kažu da je bio sposoban samo za najbanalniju konverzaciju. Politika mu je išla na ruku.

Nakon velikog nasilnog marša neonacista kroz rasno miješani Lewisham 1977. britanska je krajnja desnica zaključila da će do političke moći brže doći na ulici, destabilizacijom multikulturalnog društva, nego na izborima. Imali su jaku i nabrijanu opoziciju, grupe poput Antinacističke lige i Antifašističke akcije nisu se libile potući sa skinsima na ulici, bile su ih spremne fizički uništiti ako bude potrebno.

Ta rastuća napetost Nickyja Cranea pretvorila je u simbol, ikonu, na ljevici podjednako kao na desnici. Bio je utjelovljenje modernog fašista. Ali jednog četvrtka u gay klubu Heaven pod postajom Charing Cross na plesnom podiju ugledao ga je John G. Byrne. I on je bio skinhead, još otkad je u 13. godini otkrio reggae. Byrne je prišao Craneu i predstavio se.

Crane je tek bio izašao iz zatvora. Sviđao se muškarcima u klubu, bio je visok i zgodan, pravi butch. Crane, tvrdio je kasnije, nije spavao s muškarcima sve do 1984., ali je redovno odlazio u gay klubove. On i Byrne su se družili, Crane se družio s mnogima i lako je dobio posao u zaštitarskoj firmi koja mu je našla dobro plaćena radna mjesta na ulazima gay klubova.

Za izrazito liberalni i većinski ljevičarski gay pokret u Londonu fašistički su simboli bili tabu zbog progona homoseksualaca u Hitlerovoj Njemačkoj. Homoseksualci s kojima se Crane družio nisu smjeli znati da je on skinhead, a njegovi prijatelji u BM-u nisu imali pojma da je homoseksualac, jer njih su pokušavali poubijati na ulici. U Londonu je bilo nekoliko gay skinhead skupina, ali svako njihovo pojavljivanje u javnosti izazivalo je bijes na obje strane.

Byrne je bio uvjeren da je Craneov neonacizam samo show, da mu nije bilo toliko stalo do ideja. Istvoremeno, sredinom 80-ih dosta je homoseksualaca počelo usvajati elemente imidža skinsa, neki zbog samoobrane, mnogi zato što su zaista bili gay skinsi, a većina zato što ih je vrijeđao klišej o homoseksualcima kao camp i feminiziranim muškarcima. Koža, metal, tetovaže, hipermuževnost osvajali su gay subkulturu. Tako se Crane provlačio gay scenom unatoč svastikama i fašističkim simbolima tetoviranima po cijelom tijelu.

Ljudi ih jednostavno nisu željeli iščitavati politički, baš kao Byrne. Pojavili su se i Sharpsi, takozvani redskinsi ili skinheadsi koji su se borili protiv rasnih predrasuda pa je i ona populacija skinsa koja dotad to nije činila, usvojila fašističke oznake, tek toliko da ih ne miješaju s njima.

Crane je imao još jednu “prednost” u oba svoja društva, nije bio poznat samo na ulici. Dok je 1981. bio u zatvoru, novinar Garry Bushell napravio je kompilacijski album bendova s rastuće Oi! scene, pankerske podscene koju su stvarali i održavali uglavnom skinsi iako je riječ o glazbi i ideji u kojoj se ni skinsi ni pankeri nisu do kraja pronalazili. Politički, Oi! je bila široka i vesela scena, od tvrdih desničara do tvrdih socijalista, uz nekoliko skupina izrazitih protivnika svakog političkog ekstremizma.

Bushellu se sve zakompliciralo oko covera albuma i na ploči je na kraju završila Craneova fotografija. Bushell, cijelo vrijeme član Socijalističke radničke partije, kaže da je fašističke tetovaže zapazio tek kad su povećali sliku, ali više nije imao izbora jer su rokovi iscurili i umjesto da povuče sliku, on ju je retuširao. Bila je to idiotska odluka, priznao je kasnije mnogo puta, baš kao i naslov ploče “Strength Thru Oi!”.

Bushell je mislio da je riječ samo o naslovu pjesme punk benda The Skids, nije znao da su ga oni posudili iz njemačkog nacističkog slogana “Strength Through Joy” (Kraft durch Freude – Snaga kroz radost) i svi su Oi! scenu povezali s ekstremnom desnicom, a Craneova legenda među skinsima je dodatno narasla. Album je povučen, ali Craneovu sliku skinsi su već nosili na majicama i lijepili njegove postere u sobe, garaže i klubove. I klinci koji nisu znali ništa o neonacizmu mislili su da tako treba izgledati pravi frajer i nosili su njegovu sliku na bilježnicama. On je, pak, postajao sve svjesniji svoje kontradikcije.

Fašizam je prigrlio puno prije nego svoju seksualnost, fašizam mu je donio društveni status, osigurao mu mjesto u zajednici koje je želio. Na neonacističke skupove dolazio je s djevojkama, ali nikad nisu dugo ostajale. Nije volio žene, priznao je kasnije, uopće ih nije volio u blizini. Ali podržavao je glasine da je nekoliko djevojaka ostalo trudno s njim. Skinsi nikad nisu posumnjali u njegovu muškost.

Kad je budući gradonačelnik Londona, socijalist Ken Livingstone, 1984. organizirao koncert protiv nezaposlenosti i rezanja troškova, tisuće su Londonaca došle gledati Smithse i Billyja Bragga. Svatko na ljevičarskom skupu za Cranea je bio meta. Dok su na stageu svirali Redskinski, sa 100 je skinsa počeo naguravati publiku u prvim rdovima. Bili su organizirani, spremni na nasilje, a publika nije. Ali pojavile su se grupe jorkširskih rudara i militantnih članova Crvene akcije i išamarale i otjerale skinse.

Crane je pregrupirao ekipu i napao drugu pozornicu. Ovoga puta antifašisti su bili spremniji, zasuli su skinse praznim bocama cidera. Kad je postalo gadno, Crane se odvojio od ostatka grupe i počeo se sam tući s ljudima, na kraju je pobjegao jer ga je bijesna masa gotovo linčovala; bježao je držeći pred sobom jednu ljevičarsku aktivisticu kao živi štit.

Ostali skinsi ostali su se boriti, raskopčali su kožne jakne i spitfajerice i ponosno pokazivali Nickyja Cranea na prsima. Skinsi su gadno poraženi. Crane nije uhićen. Sredinom 80-ih nasilje je bilo posvuda, policija se tukla s otpuštenim rudarima, nisu se imali vremena baviti Craneom. Sudjelovao je još u nizu krvavih napada, ali njegova je nasilnička karijera išla kraju.

British Movement raspao se 1983. na Britansku nacionalnu stranku (BNP) i Nacionalnu frontu (NF). Crane je ušao u bend Skrewdriver ostao pod okriljem NF-a. BNP je za sobom povukao nogometne huligane i prevladao. Dvije godine kasnije sve se razotkrilo. Antifašistički magazin Searchlight, vrlo čitan među ekstremnim desničarima, 1985. objavio je veliki članak o Craneu. Spomenuli su Livingstoneov koncert, niz napada u južnom Londonu i njegov boravak u zatvoru.

Otkrili su da im je Crane iz zatvora bio poslao božićnu čestitku u kojoj se zaklinje na odanost “tradiciji BM-a”, dakle nasilja i na kraju napisali da se Cranea “četvrtkom navečer može naći u diskoteci Heaven na Charring Crossu.”

I skinsi su znali da je to glavni gay klub u Londonu. Nicky Crane bio je autan. Skinsi su se pravili da ništa nisu čuli. Crane je sve porekao. Što zbog straha od batina, što zbog njegova macho izgleda, a što zbog Searchlightove protudesničarske reputacije, gotovo svi su se pravili da ništa nisu čuli. Samo se šaputalo.

Pročulo se da su jedan huligan i skinhead otišli u Heaven i napali Cranea najgorim homofobnim gadostima, ali ih je on tako izdevetao da se nitko nije usudio slijediti njihov primjer. Vlasnik Heavena Jeremy Norman tvrdio je da Crane ne dolazi u klub, da ne zna tko su mu izbacivači. Kad bi netko pitao “jeste li čuli da je Nicky Crane gay?”, odgovorili bi mu “Pitaj ga sam”, i to je jedno vrijeme bila glavna fora među londonskim skinsima. Isto tako, mnogi u gay zajednici nisu htjeli vjerovati da je Crane nasilni neonacist.

Kad je Crane osnova novi bend i počeo pisati stihove o bjelačkoj nadmoći, Searchlight je 1987. napisao da je “Crane, najbolji desničarski primjerak kliničkog psihopata, također vrlo aktivan u izgradnji gay skins pokreta koji se okuplja petkom” u pubu u istočnom Londonu. Skinsi su nastavili poricati, ali antifašisti su počeli nadzirati pub. Nije ih toliko zanimala Craneova seksualnost koliko politički cilj pokreta. Ali ni njima nikad nije bilo jasno je li nacistička ikonografija na tim skupovima bila nešto više od seksualnog fetiša. Iako mu je status na neonacističkoj sceni bio zajamčen, Cranea je pogađalo što gubi poziciju na gay sceni. Dvostruki život koji je godinama upsješno održavao počeo se raspadati.

Antifašisti su ga počeli tući na svakom skupu na kojemu se pojavio. Na prosvjednom skupu protiv Krvave nedjelje prebili su ga skoro nasmrt, trojica antifašista dobila su 11 godina zatvora za to nasilje. Crane je pristao svjedočiti, bila je to gesta odbacivanja prezira prema sistemu i oproštaja od krajnje desnice. U idućim godinama počeo je sve češće putovati na Tajland, tamo ga nitko nije znao, povremeno se pojavljivao u amaterskim gay pornićima s temom skinheadsa.

Odlučio se autati 1992. na televiziji, u emisiji Out na Channelu 4 koja se bavila životom engleske LGBT zajednice. Sjeo je pred kameru u martama i vojničkoj maskirnoj jakni, u stanu u Sohou. Rekao je da zna da je gay otkad je postao skinhead. Počeo se osjećati kao licemjer jer je njegov pokret mrzio homoseksualce pa je “posramljen” svojom političkom prošlošću otišao. Tvrdio je da se promijenio.

“Danas vjerujem samo u individualizam”, rekao je. Mediji su ga oduševljeno dočekali. Sun je objavio naslovnicu “Nazi Nick Is A Panzi”. Skinse je obuzeo bijes i užas, vođa Craneova benda s pozornice mu je najavio bolnu smrt. Odbacivanje nacionalsocijalizma povrijedilo ih je puno više od Craneove laži o seksualnoj orijentaciji.

Britanski fašisti izgubili su svog poster boya. Crane je prvi put mogao biti što jest. Samo na nekoliko godina. Byrne je 8. prosinca 1993. došao vlakom u London, imao je dogovor s Craneom i “veselio se što će opet vidjeti starog frenda”. Crane se nije pojavio. Byrne ga je otišao tražiti u stan u Soho. Rekli su mu da je Crane mrtav. Imao je 35 godina. U smrtovnici stoji da je umro od bronhopneumonije, smrtonosne upale bronha, bolesti koja je s odlaskom 80-ih počela ubijati tisuće Craneovih vršnjaka.

Jednu tajnu Nicky Crane odnio je sa sobom u grob. Pričalo se da je bolestan, prijatelji su ga viđali po gradu, izgledao je grozno. Ali nisu znali da je posljednje mjesece života kopnio od AIDS-a u bolnici St. Mary u Paddingtonu na zapadu Londona. Kraj njega je bio samo Craig, njegov dečko. Nicky Crane živio je u mržnji, umro je voljen i s njim je, srećom, u prošlost otišla i jedno mučno razdoblje na ulicama Londona, razdoblje u kojemu je krajnja desnica uličnim nasiljem dobila moć koju nikad nije smjela imati, u Londonu ni bilo gdje drugdje.