Federalizaciji se protive samo oni koji ne znaju što ona nosi

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, koji je u okviru vremena i prilika bio uspjeh međunarodne politike, glavni skeptici su bili upravo njegovi idejni začetnici, vanjskopolitički maheri američke politike. Već se tada na potpisivanje konfederacije, koja je olako zaboravljena kao da nikada nije ni potpisana, gledalo s dozom pesimizma i pod velom upitnika kako će se održati balans između dva donedavno zaraćena naroda, a jedan ima i ne toliko simboličnu brojčanu nadmoć nad drugim. No, Washington je kao sporazum bio okosnica i vjerojatno najfunkcionalniji sustav koji je u BiH bio na snazi. Dayton, ma koliko on u teoriji djelovao simpatično, nikako ne snosi krivnju za disfunkcionalnu Bosnu i Hercegovinu, već je snosi krah međunarodne politike koja je nepromišljenim djelovanjem od Daytona stvorila neki novi sporazum, vješto skriven pod krinku onoga što je potpisano 1996.
__________ piše : Marijan Knezović / knezevina.net
Reguliranje provedbe Daytonskog sporazuma tako je gotovo u cijelosti pripalo tada nedovoljno iskusnoj Bosni i Hercegovini uz asistiranje visokih predstavnika koji su oštrim djelovanjem liječili privremene rane, a nikako nisu spriječili da te rane postanu još veće s vremenskim odmakom.  Autoritet ostalih potpisnika Daytonskog sporazuma je obezvrijeđen, a Srbija i Hrvatska bile su previše zauzete rješavanjem unutardržavnih problema te su nespretno zaboravljale da su okosnice Daytona u istoj mjeri u kojoj je to BiH. Sada, tucet i nešto više godina nakon, obje zemlje shvaćaju da je klimava politika nezamjeranja s političkim vodstvom BiH bila pogreška, koju bi vjerojatno obje zemlje opet ponovile pod cijenu europskih integracija. Jedini koji su proročki prepoznavali opasnost unitarističke politike koju su pojedine političke elite glasno zagovarale nauštrb BiH upravo su potpisnici Washingtonskog sporazuma. Najglasniji među njima je bio upravo potpisnik sporazuma od strane tadašnje Republike BiH, Haris Silajdžić.
Danas, nakon što su više ili manje sve tri strane uvidjele nedostatke koje je Dayton uobličio u BiH opet se nalazimo u situaciji kada tri rješenja nikako nisu simetrična, već su suštinski suprotna, iako se kao logično rješenje nameće isključivo oprezna federalizacija koja bi riješila većinu problema koje BiH sada neuspješno pokušava istrpjeti. Federalizacija koja bi riješila pitanje izbornog zakona, većinu diskriminacijskih problema, donijela uštedu u sredstvima namijenjenim javnom sektoru i bila korak bliže politici čistih računa kada su u pitanju proračuni lokalnih jedinica u javnosti se sotonizira kao udarac na suverenost BiH, iako je ona zapravo jedini način da se BiH ostvari kao održiva zajednica više naroda.
Republika Srpska, koja je bila entitet s poteškoćama u razvoju nakon uspostavljanja BiH već duže vrijeme nastavlja dominirati po ekonomskim pokazateljima u odnosu na sestrinsku joj Federaciju, te se gospodarski i financijski jaz između dva entiteta minimalizirao zahvaljujući autodestrukciji Federacije i blagim rastom Republike Srpske. Razlog tomu svakako je gotovo riješeno institucionalno pitanje koje u RS-u ne predstavlja problem, dok se u Federaciji kristalizira kao pitanje od ključne važnosti. Čak i sama struktura vlasti, koja se svakim danom sve više iskazuje kao labilan temelj BiH, a najveći krivac je upravo Federacija, dokazuje nam da ideja entiteta kao zajednice dominantne politike ne treba biti trn u oku, pa ni onim „građanskim“ opcijama koje bi priliku za svoj unitarizam mogle tražiti među svojom publikom, u većinsko bošnjačkom entitetu.
Bez povijesnog presedana bosanskohercegovački unitaristi i dalje nastavljaju misliti da su upravo oni ti koji će spasiti državu, ne sagledavajući opći interes. Njima tako građani predstavljaju sredstvo koje je legitimno upotrijebiti za svoje manipulacije. Predstavljanje federalizacije kao katastrofalne opcije se samo u BiH doživljava kao patriotizam, ma koliko on suptilno ugrožavao upravo stajališta onih koji u BiH vjeruju. Poteškoće, ili bolje rečeno ozbiljni problemi s raspodjelom sredstava ili ugrožavanje političkih i građanskih prava njima su tako osovina kampanje u kojoj im pomažu mediji, a svako rješenje koje nije u skladu s njihovom vizijom BiH se nastoji razgolititi terminima kao što su protuustavnost ili fašizam. Ne žele oni vidjeti istinu, pa im nije relevantna činjenica da ne postoji država s više naroda, a da nije federalizirana. Postoji li ijedan primjer ili presedan zdrave države, zajednice više naroda, koja ne funkcionira po federalnim načelima i nije tako uređena? Zar baš oni misle da su toliko sposobni i drugačiji pa mogu san pretvoriti u javu? Zar oni uistinu misle da rade da rade za dobrobit BiH, ili znaju da rade protiv iste uz nastojanje da kreiraju nacionalnu državu od BiH?
Averzija prema entitetima s jasnim nacionalnim naglaskom njima je najveće oružje, ali kada im se sugerira da je upravo Federacija entitet s jasnim nacionalnim pečatom pokušavaju kroz svoju retoriku kojom predstavljaju Hrvate kao ravnopravne dokazati svoj kulturni pluralizam, iako činjenice i brojke govore upravo suprotno. Za njih su onda Švicarska ili Belgija države koje su pretrpjele državni udar, no one u praksi funkcioniraju, pogotovo Švicarska čiji je model znatno više pod utjecajem pluralizma nego Belgija. Bez obzira na to, ionako nemamo pravo tražiti zamjerke nedovoljno dobro provedenog federalizma u Belgiji jer je spomenuta ionako samo utopija ako se gleda iz perspektive građanina BiH.
Ono što zaista je najveća prepreka je strah da netko od Bošnjaka ne „zaglavi“ u entitetu s hrvatskom većinom, ili pak netko od Hrvata u entitetu s bošnjačkom većinom. To nam govori da nije problem u tome što bi nam federalizacijom država dobila novi okvir, već u činjenici da se mi i 20 godina nakon rata jedni drugih bojimo, a strah nastojimo predstaviti kao snagu upravo negiranjem prava na različitosti. Na kraju, Bosna i Hercegovina sada jest federalizirana, ali očito na loš ili nedovoljno dobar način. Matematički gledano, većina građana BiH se zalaže za daljnju federalizaciju, dva od tri naroda je podupiru. To nas dovodi do zaključka da oni koji se protiv federalizacije bore nemaju glavni problem s dodatnim federaliziranjem, već s demokracijom. Gospodo, u čemu je problem?