Published On: Uto, stu 5th, 2019

17 godina proveo u svinjcu zbog straha od partizana

Gotovo dva desetljeća skrivao se zato što se bojao odmazde nakon kraja Drugog svjetskog rataPoručnik Hiroo Onoda desetljećima je vodio svoj neki rat protiv Filipina jer nikad nije dobio naredbu za predaju nakon što je završio Drugi svjetski rat. Iako je njegov slučaj okupirao svjetsku javnost, jako malo ljudi zna da je i u bivšoj Jugoslaviji bilo sličnih slučajeva.

Yugopapir nedavno je objavio tekst iz svibnja 1962. godine gdje se spominju čak dvije jako slične situacije. Spominje slučaj Stipana Stipića koji je 16 godina proveo u potpunoj izolaciji zbog straha od kazne jer je bio vojni dezerter, prenosi express.hr

Puno je zanimljivija priča o punih sedamnaest godina kućnog zatočeništva Franje Gregova Kovačića koji je napokon napustio svoje skrovište i prijavio se organima Narodne milicije Velikom Grđevcu.

Na to ga je potaknuo Zakon o amnestiji izglasan nešto ranije koji je obećavao milost svim bivšim neprijateljima.

Novinare Arene u Velikom Grđevcu dočekala je cijela obitelj, a među njima nije bilo teško prepoznati Franju. Kako piše u tekstu na Yugopapiru, već izdaleka vidjelo se njegovo blijedo lice, mršavo tijelo i pogrbljeno držanje.

Franjo je imao 37 godina kad je završio drugi svjetski rat i najviše se bojao odmazde zato što je, prema vlastitim riječima, dvije godine proveo u neprijateljskoj vojsci. Zbog straha se odlučio sakriti tamo gdje je mislio da ga nitko neće naći.

Bračni par Kovačić odlučio je pregraditi mali tavanski prostor iznad svinjca. Metar i pol prostora bio je njegova ćelija idućih 17 godina. Djeca su mislila da im je otac poginuo i to je bilo vjerojatno najteže za 19-godišnju Mariju koja je prvi put vidjela oca kad se spustio iz skloništa.

“Teško je bilo, dragi moji. Bilo je trenutaka kad bih najradije napustio sve i izašao na cestu, ali strah od kazne bio je veći. Dane sam kratio promatranjem seljaka kroz malu rupu koju sam izdubio u zidu. Znao sam što svaki od njih radi, kamo ide, s kim se druži. Za njih je bilo veliko iznenađenje kad sam ih prije nekoliko dana sreo na ulici i pozdravio po imenu. Oni stariji, koji su me se još sjećali, čudili su se vidjevši me ovako blijedog i mršavog”, ispričao je Franjo.

Zatočenik je novinarima spremno i pokazao sobicu posutu perjem gdje se godinama skrivao. Podigao je jedan crijep na stropu i objašnjavao da je kroz tu jednu rupu udisao čisti zrak, a perje na podu grijalo ga je zimi koje su znale biti nepodnošljive. Jedna rupa u zidu gledala je točno u vrata kuće. Kroz nju je Franjo gledao vjenčanje sina Ede i kćeri Anice.

“Bila su mi to dva najžalosnija dana. Plakao sam. Gledao sam svatove Ankice i Ede, a nisam mogao biti s njima, da se zajedno veselimo. Žena mi je donijela čašu vina i tako sam proslavio ta dva sretna trenutka.”

Sedamnaest godina proveo je u dragovoljnom zatočeništvu, a kad se predao policiji, ustanovilo se da ga nitko ne traži zbog bilo kakvog zločina tijekom njegove dvije godine u protivničkoj vojsci. Pušten je kući gotovo odmah.

Novinarima je na odlasku kazao:

“Hvala svima! Napišite da sam sretan, da je ovo moje ponovno rođenje”