Da bi se nešto klasificiralo kao genocid to mora biti namjerna, proračunata odluka određene etničke, vjerske ili političke grupe, lidera ili vlada radi istrebljenja ili na neki drugi način uništenja određene skupine ljudi zbog vjerskih, kulturoloških, nacionalnih, rasnih ili političkih razloga. Genocid se može počiniti putem izravnog djelovanja (ubojstvom) ili neizravnim putem (deportacijom, zatvaranjem, izgladnjivanjem). Koristeći ovu definiciju mogu se otkriti najužasniji pokušaji uništenja nekih skupina ljudi. Da bi se ovako nešto odredilo treba imati dobro uvježbanu objektivnost te jasne kriterije za odabir. Je li stvar samo u broju žrtava ili političkim posljedicama? Kako god uzeli ove kriterije, postoje događaji u povijesti koji sa sigurnošću mogu biti stavljeni na listu. Pa krenimo redom.
11. GENOCID U SJEVERNOJ KOREJI
Koliko je ljudi umrlo ili ubijeno u „radničkom raju“ vjerojatno nikada nećemo znati sa sigurnošću. Činjenica je da je Pjongjang u ratu sa svojim ljudima od 1945. kada je „veliki vođa“ Kim II Sung preuzeo vlast. Zasigurno se zna da je nekoliko milijuna ljudi umrlo od gladi 90-ih godina prošlog stoljeća jer je Sjeverna Koreja namjerno i sustavno sprječavala dostavljanje hrane i pomoći za devastirana područja. Ovaj broj, naravno, ne uključuje gotovo milijun ljudi – žena, djece, staraca i svih drugih dobnih skupina – koji su optuženi za neke nepostojeće ili površne „zločine“ pa su shodno tome umrli ili ubijeni u Sjevernokorejskim logorima u posljednjih 65 godina. Da Sjeverna Koreja nije bila podupirana sve vrijeme od svog usamljenog saveznika, Narodne Republike Kine – vjerojatno bi se odavno urušila.
10. PROTJERIVANJE NIJEMACA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
Mnogi znanstvenici danas smatraju da ovdje nije bila riječ o „pravom“ genocidu (što god to značilo) jer smatraju to više populacijskim prijelazom. Međutim, prisilno raseljavanje oko 14 milijuna etničkih Nijemaca i njihovih slavenskih saveznika iz Sovjetske Rusije, iz okupiranih područja srednje i istočne Europe u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata mora se klasificirati kao genocid, pogotovo ako se uzme da između 1,5 i 2 milijuna ljudi nije preživjelo putovanje. Iako su mnogi od tih slučajeva smrti bili zbog bolesti i gladi, veliki broj njemačkih civila bilo je pogubljeno ili poslano u zatočeništvo i logore, posebno oni za koje se sumnjalo da imaju nekakav kontakt s nacistima. Ono što čini ovaj potez genocidnim jeste to da se ciljano išlo na istiskivanje jednog naroda i da se radilo o brutalnoj politici prisilnog iseljenja koje je naredio osobno Staljin – kao sredstvo odmazde.
9. PODJELA INDIJE 1947.
Ovo je jedan od rijetkih genocida koji se dogodio u povijesti, a da ga nije orkestrirala niti jedna vlada niti je bio politički motiviran. Naime, dogodio se spontano. Sve je ipak bilo posljedica podjele najveće i najvažnije britanske kolonije, Indije. Stvaranje suvremene Indije i Pakistana ostavilo je milijune muslimana, hindusa i sikha sa pogrešne strane granice. To je rezultiralo za njih gubitkom domova i morali su pješačiti stotine kilometara do novih država i u njima novih domova. Broj ljudi koji su se kretali bio je oko 14 milijuna pa je to rezultiralo nasiljem među različitim vjerskim frakcijama što je dovelo do milijuna žrtava, većinom u gusto naseljenoj regiji Punjab. Muslimani su ubijani od strane hindusa i sikha, dok su s druge strane hindusi i sikhi pretrpjeli ogromne gubitke od strane muslimanske rulje u Pakistanu. Teško je ovo označiti kao istinski genocid, u punom smislu riječi jer nije bio potaknut od Indijskih i Pakistanskih vlasti. Međutim, njihova nesposobnost da zaustave ono što je u osnovi spontani izljev brutalnosti rezultirala je krvoprolićem. Ovaj događaj se posebno ističe kao jedan od rijetkih genocida temeljen isključivo na vjeri i da je potaknut od nekoliko različitih religija istovremeno.
8. MASAKR U RUANDI 1994.
Iako često zamišljamo da su genocidi uglavnom politički orkestrirani, Ruanda je primjer u kojemu se masakr dogodio zbog plemenskih razlika. Kratkotrajni ubilački pohod rezultirao je sa pola milijuna mrtvih, a bio je kulminacija dugogodišnjeg etničkog natjecanja i napetosti sa manjinom Tutsija. Tutsi su kontrolirali zemlju stoljećima, gospodareći svojom moći nad većinskim Hutuima sve dok nisu svrgnuti u pobuni 1962. Nakon toga napetost je ostala visoka i kulminiralo je kada je Hutu predsjednik Habyarimana umro u avionskoj nesreći pod nerazjašnjenim okolnostima. To je izazvalo krvave odmazde Huta nad manjinskim Tutsijima. Iako odmazda nije bila režirana od Hutu vlasti, znanstvenici smatraju da su Ruandske oružane snage podupirale masakr nad Tutsijima. Odmazde je uglavnom provodila policija Ruande sa punim znanjem i blagoslovom vlade što im ipak ovu krivnju stavlja na teret. Odgovornost za masakr može se donekle staviti i na Ujedinjene Narode što su previše kasno reagirali na ove događaje. Otišli su čak toliko daleko da su evakuirali i svoje snage koje su imali na tlu Ruande. Američki predsjednik Bill Clinton priznao je da je nedostatak pravovremenog djelovanja u Ruandi najveća pogreška njegovog mandata.
7. ARMENSKI GENOCID (1915. – 1923.)
Iako nerado o tome govore i danas, Turci su pod vodstvom ministra rata Enver Paše počinili jedan od svojih najvećih genocida. Za vrijeme i neposredno nakon Prvog svjetskog rata Turska je ubila, deportirala i do smrti izgladnjela više od 1,8 milijuna armenaca, zajedno sa stotinama tisuća drugih ne-turaka. Turci su i prvi koji su u povijest uveli pojam koncentracijskog logora, iako im nisu bili dugog vijeka. Moderni Turci odbijaju priznati da je ono što se dogodilo genocid. Smatraju da je to bilo jednostavno protjerivanje ljudi koji su bili u savezništvu sa Rusijom i koji su uglavnom umrli od gladi i iscrpljenosti prilikom hoda. Većina znanstvenika ipak smatra da je ovo bio ciljani napor za istrebljivanjem neželjenih etničkih skupina koje su živjele u granicama raspadajućeg Osmanskog carstva.
6. POLJA SMTI U KAMBODŽI (1975. – 1978.)
Kada su Crveni Kmeri svrgnuli vladu u Kambodži 1975. i uspostavili komunističku „utopiju“ , njihov prvi čin bio je uništenje svih onih za koje su smatrali da su neprijatelji države. To ne uključuje samo pripadnike starog režima i vojske, nego i novinare, profesore i učitelje, intelektualce, budiste pa čak i ljude koji su samo nosili naočale. Ukupan broj ljudi koji su poginuli u ovim kratkotrajnim ali užasnim čistkama nikada neće biti poznat, ali se procjenjuje na najmanje 2 milijuna ljudi (20% populacije Kambodže).
5. SREBRENICA
Masakr u Srebrenici jedan je od najstrašnijih događaja nakon Drugog svjetskog rata. U ovom genocidnom činu ubijeno je između 5 i 8 tisuća bosanskih muslimana (Bošnjaka) od strane Srba iz Bosne i Hercegovine u srpnju 1995. Osim ubojstava, oko 20 tisuća civila je protjerano iz područja u procesu poznatom kao etničko čišćenje. Ovaj događaj potaknuo je Zapad da lobira za prekid sukoba koji je završio nakon nekoliko godina ratovanja. Međutim, ovaj događaj ostavio je duboke emocionalne ožiljke na preživjele i stvorio dugoročne zapreke za politička pomirenja među narodima Bosne i Hercegovine.
4. BLEIBURG I KRIŽNI PUT
Bleiburški masakr dogodio se u suton Drugog svjetskog rata, 1945. Ovaj događaj je genocid nad hrvatskim stanovništvom, vojskom i civilima koji su se predali savezničkim snagama da bi ih oni predali Jugoslavenskim vlastima koje su nad njima izvršile pokolj. Točan statistički podatak o broju žrtava još uvijek se ne zna i vjerojatno da se nikada neće saznati. Neki povjesničari govore o brojkama od 50 pa sve do 800 tisuća ljudi, no istina je vjerojatno daleko od oboje. Većina ipak procjenjuje da je na putu iz marionetske tvorevine NDH pa do Austro – Slovenske granice po različitim stratištima ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi. Ovo djelo je produkt Titove komunističke vladavine i odmazde koju je vršio nad stanovnicima poražene fašističke države NDH koja je obuhvaćala dio današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Među stradalnicima je bilo najviše civila i nešto vojske, a uglavnom su to bili Hrvati i Bošnjaci (koji su se tada izjašnjavali kao hrvati islamske vjeroispovijesti). Prema riječima Aleksandra Rankovića, šefa vojne i tajne policije te ministra unutarnjih poslova Jugoslavije, kroz jugo – komunističke zatvore prošlo je između 1941. i 1951. – 3,777, 776 zatvorenika, dok su likvidirali 586 000 „narodnih neprijatelja“. Možemo onda samo zamišljati koliki je broj za narednih 40 godina, do raspada Jugoslavije.
3. HOLOKAUST (1939. – 1945.)
Niti jedan genocid nije toliko poznat ili toliko dobro dokumentiran kao napori nacista da iz kontinentalne Europe istrijebe židove i stotine tisuća drugih koje su smatrali nepoželjnima. Do trenutka kada se Hitler ubio u berlinskom bunkeru, prema procjenama je oko 10 milijuna ljudi našlo smrt putem masovnog istrjebljenja, deportacije, prisilnog rada ili gladi. Sve ovo dio je politike koju je ostatak svijeta ignorirao i pravio se da se ne događa. Prve logore oslobodili su saveznici u proljeće 1945. Ono što je posebno zanimljivo jeste to da Njemačka nije do tada imala povijest takve okrutnosti za razliku od Kine i Rusije. Zanimljivo je i to da je njemačko društvo bilo jedno od najobrazovanijih i najkulturnijih u svijetu u vrijeme kada su potpali pod Hitlerovu čaroliju. Ovaj primjer bi trebao poslužiti kao upozorenje da niti jedno društvo nije imuno na to da mu zemlja postane polje za ubijanje pod odgovarajućim okolnostima i vođama. Na žalost, milijuni nijemaca morali su ovo naučiti na teži način u Drugom svjetskom ratu. Hitlerovi saveznci pak, poput Pavelića u Hrvatskoj provodili su svoje genocide. Jasenovac u Hrvatskoj najpoznatije je mjesto istrebljivanja u nacističkoj NDH.
2. STALJINISTIČKA ERA U SSSR-U (1929. – 1953.)
Dok većina ljudi zamišlja Hitlera kao najvećeg masovnog ubojicu 20.stoljeća, ova neslavna titula zapravo pripada Staljinu, čovjeku koji je cijelu svoju zemlju pretvorio u masivan logor i centar za istrebljenje. Koliko je ljudi umrlo po njegovim izravnim uputama ili samo kao rezultat njegove propale poljoprivredne politike nikada nećemo pouzdano saznati ali procjene uglavnom idu na 20 – 25 milijuna ljudi. Da nije imao dobre manire i svima učinio uslugu pa umro 1953. broj žrtava bio bi vjerojatno mnogo veći. Zanimljivo – unatoč svemu ovome – ljudi koji su živjeli izvan Rusije su ga jako cijenili. Uvijek nasmijan, dobronamjernog izgleda sa bujnim brkovima „ujak Joe“ (kako su ga zvali amerikanci) pojavljivao se na naslovnici prestižnog časopisa „Times“ ni manje ni više nego jedanaest puta.
- VELIKI SKOK NAPRIJED I KULTURNA REVOLUCIJA U KINI (1949. – 1976.)
Iako je gotovo nemoguće precizno odrediti koliko je ljudi umrlo od ruke komunista u Kini od 1949. kada su došli na vlast pa sljedećih nekoliko desetljeća, procjene se kreću od 45 – 70 milijuna ljudi. Dok su se neki od stravičnih događaja odigrali kada su komunističke snage pobijedile nacionalističku vojsku vođe Chang Kai Sheka, većina masovnih ubojstava dogodila se kasnije u dva velika vala. Prvi je bio za vrijeme „Velikog skoka naprijed“ kada je kineski vođa Mao Zedong pokušao uvesti poljoprivrednu modernizaciju. Socijalni inženjering vodio je do masovne gladi između 1958. I 1961. Iako ovo nije bio specifičan napor da se stanovništvo ukloni u kategoriju genocida smješta ga sama činjenica da je Mao ovu politiku nastavio i onda kada se pokazala pogubnom, čime je milijune seljaka odveo do gladi i smrti. Drugi veliki val genocida pratio je „Kulturnu revoluciju“. Od 1966. – 1976. krvave čistke protiv „protuvladinih elemenata“ ostavile su milijune mrtvih i zarobljenih diljem Kine. Pretpostavke o nestanku nasilja nakon Maove smrti pokazale su se previše optimističnima. Dokaz tome je prosvjed iz 1989. na Tienanmen trgu. Pekinške nasilne tendencije ipak nisu nestale sa smrću jednoga čovjeka.
JOŠ NEKI PRIMJERI VRIJEDNI SPOMENA: Uništenje Kartage tijekom Trećeg punskog rata (146.pne) često se smatra prvim povijesno zabilježenim genocidom. Prisilna repatrijacija Cherokee indijanaca sa Floride 1830., rezultirala je smrću oko 4 tisuće indijanaca od 17 tisuća koji su putovali poznatom Stazom Suza. Mongolski konjanici Džingis Kana iz 13. stoljeća bili su poznati genocidni ubojice, poznati po brisanju čitavih naroda kako bi proširili svoje carstvo. Njemački general Lothar von Trotha zbrisao je s lica Zemlje oko 100 tisuća domorodaca u Jugozapadnoj Africi (modernoj Namibiji) između 1904. i 1907. Sadam Husein nastojao je istrijebiti Kude tijekom osamdesetih što je uključivalo kemijska sredstva protiv kurdskih gradova. Možda ne treba ni spominjati genocid koji su vršili kolonisti u Novom svijetu nad domorodačkim stanovništvom, u 500 godina ubijeno je na razne načine 50 milijuna domorodaca, a nakon osnutka SAD-a najveći broj žrtava leži upravo na leđima te licemjerne zemlje koja je osjetljiva na sve zločine osim onih koje sama počini.
A.Zovko l poskok.info
wpDiscuz