​Veselin Gatalo: Bosanske zapadne nepravde

Legenda kaže da je poduzetni Bosanac u Švedskoj jednom samo sjeo na ulicu, naslonio se na zid i izložio se škrtom sjevernom suncu. Para je imao za nafaku, dalo mu n’akav stan, ali  čovjeku neophodne cigare, kahvu i pokoju pivu, ni za posolit’. I tako je čovjek Bosanac, u svome jadu, sjeo na pločnik da se nauživa još uvijek besplatnog švedskog sunca.
———-piše: Veselin Gatalo 
Sjedio je tako dobrih dvadesetak minuta, sunce ga omamilo a glava mu klonula na prsa. Odjednom ga trže neko mumlanje i naš ti Bosanac vidje ruku i dvije krune u njoj. Naviknut da mu stalno nešto daju, on uze dvofranak i strpa ga u džep od jakne. „Tenkju“, reče, i još klimnu glavom tada mu još nepoznatom Švedu. Ne prođe ni deset minuta, naiđe postarija Šveđanka i dade mu čak pet kruna. Jedan mu dade kruna. Bosanac mu ipak dostojanstveno zahvali s „tenkju“. Naiđe jedan škrtac i dade mu pola krune. Onda jedan dođe i spusti pola krune mimo Bosančeve ruke. Bosanac, strpljivo i dostojanstveno otrpi i to, čak zahvalno klimnu glavom. Koga je moliti, nije ga ljutiti, sjećao se savjeta starijih Bosanaca.
Skupilo se tog dana, neradnog, kojih 86 kruna. Taman za cigare i koje pivo. Doduše, pivo iz tržnog centra. Nije mu padalo na pamet svoj teško zarađeni novac trošiti tamo gdje je pivo barem deset puta skuplje nego u veleprodajama. Zapalio je cigaretu odmah na izlazu iz tržnog centra, kao pravi gospodin, šibicom iz hotela u Malmeu. Jedva je čekao sljedeći dan. Tako vam je to kad čovjek dobije poticaj i ideju za biznis na Zapadu, makar i Sjever bio. Ne mogaše dočekati da zora svane, dobra ideja ne može dugo čekati.
Idućeg dana je naš Bosanac uveo inovaciju u posao. Donio je iz stana šešir od prošlog stanara, filcanu šeširinu premalenu Bosancu. Nikako nije uspijevao natiskati svoju glavurdu u taj šešir, ali mu ga je bilo žao baciti. Sjetio se savjeta starijih Bosanaca koji ništa nisu bacali jer sve kad-tad može valjati. Šešir se pokazao jako korisnim. U njemu se pred kraj dana našlo 128 kruna. Jedan Šved je bio jako darežljiv, dao mu je 10 franaka. Bosanac je čak ustao i zahvalio mu s „tenkju“. Za 10 kruna se ipak treba malo potruditi.
Taj Šved, Konrad, dolazio bi svaki dan malo nakon 4 poslijepodne. Vjerojatno nakon posla. Bio je skromno ali uredno odjeven, onako, činovnički. Obratio bi se na engleskom, pitao Bosanca kako je. I svaki put bi našem zemljaku ostavio 10 kruna. Bosanac je, kao što ste pretpostavili, toplo zavolio Šveda, onako kako samo Bosanac može zavoljeti donatora. Ali, jednog dana, situacija se promijenila…
Šved jednog jutra dođe i ostavi Bosancu samo 2 (slovima: dva) krune. Bosanac to otrpi hrabro, bosanski. Zabunio se Šved, šta ćeš. Ali, sutra se taj zločin ponovi. Opet dvije krune padoše u ruku bosansku. Peti dan, pun pravednoga gnjeva, Bosanac ne izdrža i pokretima i na engleskom upita Šveda u čemu je problem. Šved mu prvo na engleskom pa onda i na neverbalnom jeziku pokreta i crteža, objasni da je počeo kuću praviti. Tu je našem strpljivom Bosancu prekipjelo. Bosanski ponos mu nije dao da se pomiri s nagomilanim gnjevom i nepravdom.  Ustao je, zavitlao dvije krune daleko od sebe i rekao Švedu ravno u lice: „Sram te bilo, gnjido jedna švedska. Preko moje sirotinje si naš’o kuću pravit! Mrš!“
Šved se pokunjen udaljio a naš Bosanac je sjeo na pločnik, sretan što ni u najvećoj izbjegličkoj nevolji, ponos pogazio nije.