Jedan franjevac, gvardijan samostana u Olovu, zapisao je 1695. godine da tamošnju crkvu “muslimani duboko štuju zbog neprekidnog niza čudesa koja Bog tu čini, na zagovor Blažene Djevice”.
Kraljica Katarina i fra Divković
I obrnuto, kako piše britanski povjesničar Noel Malcolm, zabilježeni su slučajevi kada su kršćani pozivali muslimanske derviše da čitaju Kuran nad njihovim teškim bolesnicima ne bi li ih izliječili.
I jedan drugi putnik, više od dva stoljeća kasnije, bio je iznenađen kada je vidio da muslimani na fesovima nose amajlije koje su im “često blagoslivljali franjevci”, piše Dnevni avaz.
Zato, iako mnogima jest, Olovljanima nije čudo što su ovdašnji muslimani-Bošnjaci među prvima pristigli u pomoć nakon što su početkom prošlog mjeseca, a poslije čak 50 godina čekanja, započeli pripremni radovi na rekonstrukciji čuvenog svetišta Gospe Olovske, koje uživa reputaciju najstarijeg marijanskog svetišta na Balkanu!
No, značaj tog nacionalnog spomenika BiH seže duboko u temelje Bosne i bosanske državnosti, kulture, duhovnosti…
Naime, postojanje crkve u Gornjem Olovu još je 10. travnja 1454. godine zabilježio Dubrovački ljetopis. Spominje se, o čemu svjedoči ploča na ulazu, pomirenje čuvenog hercega Stjepana Konače s Dubrovnikom i sa svojim zetom bosanskim kraljem, pa su njegove kćeri, Katarina Kosača, bosanska kraljica, kao i njezina sestra Marija, poslale darove Gospinoj crkvi u Olovo, prenosi bh. informativni servis INS.
No, uz samostan u Olovu veže se i ime fra Matije Divkovića, po Midhatu Begiću, “utemeljitelju kako bosanske franjevačke tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine”, koji je ovdje umro i ukopan je, iako se ne zna za točno grobno mjesto. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog bosanskih kraljeva, kraljice Katarine te fra Matije Divkovića, dobrih franjevaca i Bošnjana, ovo mora biti mjesto hodočašća i susreta svih onih koji vole ovu zemlju.
Zato je ovo mjesto neobično važno da se s njega pošalju značajne poruke za budućnost BiH.
A ovdašnji dobrosusjedski odnosi stoje na čvrstim temeljima, što se ne bi moglo reći za crkvu koja treba rekonstrukciju. Ne samo da je fra Berislav Kalfić, kako se sjećaju ovdašnji Bošnjaci, ponudio da se u crkvi obavlja džuma-namaz nakon što je obližnja džamija tijekom agresije sedam puta bila gađana, nego franjevci pamte i Nailu Halilović, koja je tijekom rata zvonila na zvoniku Gospe Olovske, a i danas njezina sestra Senija Degirmendžić tzv. neslužbena domaćica u svećeničkoj kući i svetištu, čije ključeve čuva.
Svjedočili smo ovih dana iskrenu radost olovskih Bošnjaka koji, zajedno s 200-tinjak ovdašnjih katolika (iako samom svetištu gravitira tek njih 10), očekuju da će i vlasti na višim razinama prepoznati značaj ovog projekta i učiniti sve da budu osigurana sredstva za to plemenito djelo.
Iskrenost tih odnosa svojim primjerom i porukama potvrđuju upravitelj svetišta fra Ilija Božić i glavni imam Esad ef. Pepić.
Uistinu, slika vjerskih prvaka kako zajedno šeću i razgovaraju naznaka je sretnijih vremena i izvjesnije budućnosti naše Bosne i Hercegovine.
Projekt sanacije ove crkve planira se unutar 50-ak godina, od kada su se uočile prve pukotine na crkvi.
– Mogućnosti nisu dopuštale da se pristupi ozbiljnije ovom projektu. Posljednjih pet godina smo uspjeli uraditi kompletnu dokumentaciju, brojna mjerenja i monitoring, a napravljen je prvo idejni projekt koji je odobrilo nadležno Ministarstvo kulture, Zavod za zaštitu spomenika FBiH te Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika – započinje fra Ilija.
S iznimnim poštivanjem govori o pomoći Općine Olovo na čelu s Džemalom Memagićem i susjedima, koji su se stavili na raspolaganje.
– Strojevi su bili veliki. Čak smo morali rušiti zidove susjedima da bi stroj prošao. Nitko nije bio protiv. Svi kažu kako im je drago da se nešto događa i da se nešto radi. Na kraju krajeva, to je na neki način sigurnost ljudima u Bosni i Olovu da netko razmišlja kako ovdje još uvijek treba biti, da ovdje treba opstati, da treba živjeti. To je i sigurnost običnom čovjeku kako se razmišlja pozitivno, unaprijed, o budućnosti… Da nisu Bosna i Olovo izbrisani, da će ovo još uvijek biti – naglašava fra Ilija.
Objašnjava dalje kako je projekt rekonstrukcije svetišta dugotrajan. Sad su tu pripadnici inženjerskog sastava Oružanih snaga BiH koji pripremaju teren za ostale radove.
– Dečki kažu da nisu umorni i da ovaj projekt s radošću rade. Naime, s obzirom na to da se crkva nalazi na temeljima stare, koji su bili drveni, te da nisu izgrađeni svi sadržaji po originalom projektu češkog arhitekta Karla Paržika iz 1925. godine, dolazi do slijeganja tla pa zidovi pucaju, što smo posvjedočili. Postoji čak opasnost od njezina urušavanja! U kompliciranom procesu bit će, uz ostalo, potrebno kopati temelje i zalijevati ih betonom.
Ako bude postojala volja institucija, potrebno je pristupiti sanaciji temelja crkve. To je najpotrebnije u ovom trenutku. Poslije bi išla sanacija konstrukcije, pukotina krovišta te izgradnja dviju kula po originalom Paržikovu projektu. Ima dosta toga. Prijeko je potrebno da imamo više razumijevanja naših institucija, da sačuvamo spomenik kulture – napominje Božić. Ovdašnji čovjek je, kaže nam efendija Pepić, s radošću primio informaciju da se radi zaštita ovog objekata.
– Drago mi je što to čujem. To je nešto što smo očekivali od našeg olovskog čovjeka, ne smo da pozdravi izgradnju, već i da pomogne. Imamo jednu stvar u vidu. Ovo su naši objekti. Ovo su naše crkve, naše povijesti i naše budućnosti… – rekao je ef. Pepić.
On je iskoristio i neke osobne kontakte u Turskoj kako bi se, osim izgradnje središnje džamije u gradu, potpomogla i obnova crkve.
– Postoje ideje samoinicijativnog pomaganja. Institucionalno smo, također, spremni i želimo pomoći. Bratimili smo se s turskom općinom Kirşehir i gradimo središnju džamiju i kompleks u gradu. Zamolili smo ih da daju svoj doprinos i rekonstrukciji olovske crkve. Tako je mi muslimani zovemo, “olovska crkva”, jer je ona i naša crkva. Rekli su kako stoje na raspolaganju. Nije ih iznenadio taj naš prijedlog. Rekao sam fra Iliji, u onom dijelu gdje bude smatrao da možemo pomoći, da nam kaže, naša obveza je pomoći – kaže glavni imam Olova.
Ponos Olova
Bošnjaci-muslimani štuju Gospu Olovsku na svoj način. To će vam ovdje svi reći. Načelnik Olova Džemal Memagić kaže da su vrata Olova otvorena za sve dobre ljude, a posebno hodočasnike Gospe Olovske.
– Znam sva događanja oko Gospe. Muslimanske kuće u Gornjem Olovu uvijek su bile pune katoličkog življa. Znalo se tko kome dolazi, spavalo se tu, zajednički se slavila Gospa po “čaršiji” i oko crkve. Ako želite imati grad, morate imati neku tradiciju. Mi imamo Gospu Olovsku koja je ponos Olova! Ja kao načelnik činim sve što se može da pomognemo svetištu kroz osiguranje prilaza, vodovoda, u procesu rekonstrukcije, sve što treba. Tretiramo crkvu isto kao i svoje džamije – kaže načelnik Memagić, najavljujući podršku Općine, ali i gospodarstvenika Olova, među kojima je sam kao vlasnik kompanije s prestižnim brendom “Alma Ras”.
Uz svetište Gospe Olovske, stećke, bakićku crkvu, ljekovite vode i druge sadržaje, Memagić priželjkuje ozbiljniji razvoj turizma ovog kraja. Sve je to, navodi, dokaz da Olovo postoji od davnina. A svetište Gospe Olovske, svjedoči nam i fra Ilija, i danas posjećuju svi.
– Olovo ne spada među ona svetišta koja su vrlo posjećena. To je intimno malo svetište gdje uistinu dolaze ljudi koji imaju unutarnju potrebu za Bogom, za sobom, svojom dušom. Naravno, tu dolaze sve tri religije. Dakle, u posljednjih šest godina, koliko sam ja ovdje, susretao sam i muslimane, pravoslavce, katolike. I muslimani i pravoslavci dolaze i obavljaju molitvu na svoj način. Čak nekada ne traže svećenike. Jednostavno, u tišini budu tu, obiđu i, kako sam vidio, odlaze smireni, opušteni i dolaze opet – veli fra Ilija.
– Ovo je Gospa Olovska. I mi to s ponosom ističemo. Ona nije ni sarajevska ni mostarska ni banjolučka. Svatko ima priliku ovdje doći i posjetiti ovo zdanje. Drago mi je da dolaze svi. Ovo je zdanje dobar primjer suživota i naše povijesti. Ova crkva je dokaz da su živjeli i žive katolici. Oni su naši sunarodnjaci, naši sugrađani, naši ljudi – reći će ef. Pepić.
Zato ovo mjesto tako iskreno šalje one danas tako važne poruke. To su poruke mira i jedinog mogućeg načina života ovdje – u zajedništvu i dobroti. To je mjesto susreta nas samih sa sobom.
– Mi ovdje nismo glumci. Ne govorimo po volji slušateljstva, čitateljstva. Ne šaljemo poruku radi bodova. Nama to nije potrebno. Mi živimo jedim normalnim životom. Kao što fra Ilija može u halji prošetati Olovom da ga ljudi s ushićenjem, baš u toj odori, doživljavaju kao svog, tako i ja hodam s ahmedijom, slobodno. Ovo je grad slobode, grad u kojem ste slobodni bez obzira na vjeru. Olovski čovjek nema problem s tim. Ovdje se samo jedno prepoznaje – koliko dobra u sebi možete imati, da ga pokažete i ponudite – govori ef. Pepić. Fra Ilija će nadopuniti Esada ef. kazujući da su međuljudski i međureligijski odnosi u Bosni, što se tiče običnih ljudi i vjerskih službenika, uvijek bili dobri.
– No, ako je ovo primjer dobrih odnosa, vrlo rado će čovjek i reći da nikada ovdje nije bilo problema. Kroz povijest su uvijek muslimani bili dobri domaćini našim hodočasnicima iz cijele BiH. Uvijek su otvarali svoje kuće, primali ih i na konak i na ručak, na kavu, gdje su se vezala i prijateljstva, koja i dan danas traju. Susjedi su bili dobri domaćini. To se nastavlja. Ono što je u čovjeku pozitivno, što je prisutno, to se ne može promijeniti preko noći – naglasio je.
Što se tiče politike, poručuje: “Riba uvijek smrdi od glave”, pa je potrebno izaći iz Sarajeva i proći kroz Olovo i središnju Bosnu da bi se vidjelo kako ljudi itekako lijepo žive i surađuju. Ef. Pepić ističe činjenicu da su i u najtežim vremenima postojale snage koje su branile i čuvale svetinje.
– U ovom mjestu su sačuvane crkve. Crkva u Gornjem Olovu je, hvala Bogu, ostala netaknuta. Srpska vojska je nije oštetila. Srpska pravoslavna crkva ostala je onakva kakva je i ušla u rat. Naša džamija je sedam puta bila pogođena, nije bila u upotrebi tijekom agresije. No, pokojni fra Berislav Kalfić došao je mom prethodniku imamu Veliću ovdje u Olovo i ponudio crkvu da muslimani u njoj mogu petkom obavljati svoju molitvu u sigurnosti. Muslimani to nisu prihvatili samo zato što su se bojali da bi onda, zbog njih, i crkva mogla stradati. To je gesta koji zaslužuje pozornost jer prikazuje jednu lijepu sliku Olova – prisjeća se Esad ef. Pepić.
Načelnik Memagić podvlači činjenicu da su sve kuće i džamije bile porušene u Olovu, a crkve nisu dirnute. Ovo, kaže, posebno cijene Hrvati iz Vareša i drugih područja.
– Naša poruka odavde, iz Olova, jednostavna je. Pustite budalaštine, pustite interesne sfere. Sve što se radi, radi se radi interesa pojedinih ljudi. To je vidljivo. Narod nije zavađen toliko koliki je dojam u javnosti. Ovo su osobni interesi stvaranja nekih parohija, teritorija. To neće nikad uspjeti. Bosna ima svoju tradiciju. Bošnjaci nisu za to i nećemo to nikada dopustiti. To što se dogodilo, dogodilo se. Treba oprostiti, a ne zaboraviti te krenuti nečemu što je budućnost, a budućnost je zajednički život. Mi to već imamo. Lako je barijere srušiti ako ljudi žele. Proći će i ove bosanske budalaštine. To je već na izmaku jer to nema podlogu. Ne može se Bosna raspasti kako neki žele – kazao nam je Memagić.
Kad ih pitaju je li Olovo teško, šali se ef. Pepić, odgovor je potvrdan.
– Da, teško je Olovo, ali po dobru. Dobro donosi razgovor, dogovor. To je oduvijek bilo i bit će, vjerujem. Jer naša poruka je kako treba prihvatiti činjenicu da je ovo naša država u kojoj svi mi živimo. Sve što očekujemo u državi jest da je svaki građanin slobodan u ispovijedanju svoje vjere, da nema straha reći što jest, da nema straha doći u Olovo i kazati da je pravoslavac ili katolik. Ali bili bismo sretni da muslimani imaju slobodu u Banjoj Luci i Grudama reći: “Da, mi smo muslimani”. Jer, ovo je zajednički zrak koji se ne može dijeliti – zaključuje glavni imam.
– Molim te, dođi mi na Bajram – kaže na kraju efendija Pepić fra Iliji, što ovaj rado prihvaća jer su prošlog Božića predstavnici Islamske zajednice zajedno s franjevcima slavili Božić!
Ako ima nade za ovu zemlju, a mora je biti, onda je ona u tim iskrenim susretima i dobrosusjedskim odnosima u kojima je sva bit Bosne. Dobro došli u Olovo, srce Bosne.
wpDiscuz