Published On: Mon, Aug 22nd, 2016

Jesu li Srbi uopće ljudi?

Premda ovaj naslov zvuči notorno fašistički pitanje se nameće samo po sebi. Pokušat ću ga u nastavaku teksta opravdati. Doduše kao certificirani fašist imam ga pravo i javno postaviti. Obični humanisti i antifašisti koji u pravilu žive tek u Sarajevu i užoj okolici nemaju tu privilegiju. Stoga sam sebi na pleća uzeo taj zadatak.

Ljudi naime imaju pravo na osobno dostojanstvo. Čak i ona ono osobno dostojanstvo koje crpe iz kolektivnog ponosa, ma koliko danas taj ponos na kolektivnu povijest, uspijehe, bio zabranjen i označen kao recidivan. Ljudi da. Srbi u BIH izgleda ne. Biti Srbin u BIH znači preuzimati na sebe svoj udio kolektivne krivnje. Svi na Balkanu lišeni su sudioništva u kolektivnoj krivnji. Osim Srba. To je nedavno potvrdio i jedan mladi bošnjački franjevac. Koji je ustvrdio da kod Srba postoji kolektivna krivnja.

Nikola Zirdum l poskok.info

Kao nositelji udjela u kolektivnoj krivnji Srbi u  BIH nemaju pravo na kolektivno dostojanstvo. Tanka je granica između srpstva i četništva. Tanka je granica između Srbina i ubojice. Srpstvo je karakterni minus. Biti Srbin znači biti unaprijed kriv. Roditi se kao Srbin znači primordijalno prihvatiti krivnju, od koje ćeš se prati do smrti. Koliko sam uspio iščitati, najnovije politološke bravure koje ispisuje državnički humanizam iz Prijestolnice, koji navodno sunčanom brzinom gradi državu, nema ničeg  čime se prosječan Srbin u BIH ima ponositi? Baš ničeg. Osim Srđanom Aleksićem. I to je to.

Državotvorci su ovako zamislili budućnost BIH. Srbi , kao neljudi nemaju pravo niti na kakvo pozitivno sjećanje o samima sebi. Neljudskom soju namijenjen je tek samo sram. Sram pripadnosti srpstvu. Srpstvo jest jednako sramota.

Daytonska BIH je okvir u kojem ćemo trenirati određene grupacije da se srame, i neke druge da se ponose. Sramom, pokoravanjem u sram, ubijanjem ponosa tim etničkim skupinama, koje su ništa drugo nego pravoslani mi i katolicizirani mi, natjerat ćemo ih da izaberu radije biti ponosni dio nas, nego posramljeni dio njih.

Proces posramljivanja Hrvata odavno je dovršen. Stidimo se vlastitih lidera današnjica kao i onih jučer, vlastite prošlosti i budućnosti koju artikuliramo, stid nas je HercegBosne, stid nas treba biti kad kažemo da smo majorizirani, ponekad nas treba bit stid ako uopće spomenemo da smo Hrvati, svega nas je stid. Svoje čovječštvo dokazujemo otklonom od hrvatstva. Intelektualac u Hrvata si onoliko koliko pljuješ po Tuđmanu, po HVO-u, po HercegBosni. Što više puta ponoviš “sami smo sebi sve krivi” ili “dosta je da nas dijele u nacionalne torove” to si manje posramljen. U zemlji pokoravanja malih nacionalizama u veliki , sloboda i ponos se dobijaju pristajanjem na ropstvo velikoj dobroj nadideji.

Pokoravanje Srba počelo je istovremeno kad i pokoravanje Hrvata. Sutradan nakon Daytona.

Za razliku od Hrvata imaju lidere s nešto jačom šijom, nemaju intelektualce na sisi većinskog nacionalizma,  i imaju nešto jače institucije, koje su odbili ugasiti na poziv Matice. Kao što su to recimo uradili Hrvati. Koji su za ljubav Matici rasprodali obiteljsko srebro. U dobroj volji, uz stisnutu ruku, mastilo i žig, potpisali su suživot, a onda shvatili što su uradili. Suživot prevedeno s englskog izvornika u praksi se pretvorio u pokoravanje, a svakodnevnica u sram i pravdanje.

Vraćam se na Srbe.
Srbima u BIH , državotvorna prijestolnica , osim redovnog granatiranja genocidnim epitetima namijenila je postupno oduzimanje svakog oblika ponosa. Pa čak i tih sitnih fetiša, poput dana proslave ovog, ili onog događaja. Makar se radilo o Danu vatrogasnog društva RS-a.

Problem Dana RS-a poprilično je zeznuta stvar. Iako se radi tek o simbolici iza njeg se , u politološkom smislu krije puno krupniji sukob dvaju BH koncepata. Dodik to jako dobro zna. Dodik nije idiot. Zapravo, ako se stvar pogleda malo šire, Dodik je možda najsnažniji branik europskih principa u BIH. Istovremeno ga napadaju najviše Europljani u BIH. Što je dokaz koliko asimilacija Prijestolnice brzo djeluje na njih. Sve ono što Dodik govori u BIH, kada govori o pravu, nametanju, kolektivnim identitetima to Inzko i Ferguson govore u svojim zemljama i po Europi. Svugdje osim tu u BIH. Jer tu ne govore što misle, nego što im je rekao Veliki Brat.

Radi se o 9 siječnju, 1992-e godine, kada je proglašena  Republika Srpska., tada međunarodno nepriznata ona je nastala kao odgovor skupštine BIH i njenu odluku o proglašenju nezavisnosti od Jugoslavije koju su Bošnjaci i Hrvati u Parlamentu BIH donijeli bez potpore trećeg naroda, a koju su krajem veljače i početkom ožujka potvrdili na referendumu. Radi se dakle o kršenju Ustava BIH, i poslovnika. SFBIH imala je jasne ustavne principe. Poštovala se odluka predstavnika svakog od tri naroda. To je tih dana pogaženo. Razumiljiv je kontekst, razumljivo je zveckanje oružjem, i podivljali srpski nacionalizam iz Beograda, sve to stoji, no prema Ustavu iz 91-e pogažen je ustavni princip konstitutivnosti. Tim gaženjem Srbi su prema međunarodnom pravu dobili legalitet odbiti priznati novu državu.

9 siječanj je sukob principa konstitutivnosti protiv principa građanskog. Hrvati su tada bili na strani građanskog principa. U želji da se otcijepe od Beograda, frustrirani tolikim desetljećima srpske čizme,  nisu marili za činjenicu da se referendumom direktno krši tadašanju Ustav BIH, i da se prostom građanskom većinom preglasava treći narod. I dali su Bosni i Hercegovini nezavisnost.

Ti datumi, iako su  redom svi prije Daytona, danas se u FBIH slave kao dani nezavisnosti. Njih Ustavni sud BIH ne dovodi u pitanje. I ne samo to. Prijestolnica traži od Srpske da taj dan, kad su Hrvati i Bošnjaci preglasali Srbe također prihvate kao dan nezavisnosti BIH. Dakle, Neljudima, Srbima, nižem sloju, narodu koji bi morao pristati na narod bez ikakvog ponosa, nameće se princip da moraju poštovati dan, kada su izignorirani kao narod.

Bi li taj princip poštovali Bošnjaci i Hrvati da su se našli u istoj situaciji? Možemo li na trenutak izići iz vlastitog egoizma i staviti se u kožu onih drugih ili trećih?

Primjerice da su na referendum o nezavisnosti BIH izišli Srbi i Hrvati, preglasali Bošnjake i BIH odvojili od Ankare bi li Bošnjaci poštovali tu odluku?

Da su na isti referendum o nezavisnosti izišli Bošnjaci i Srbi i većinom preglasali Hrvate te ih odvojili iz Velike Hrvatske bi li Hrvati ispoštovali tu odluku?

Govorim dakle o vremenu kada u BIH nije pala niti jedna glava. 9 siječanj je dan bez iti još jednog zločina u BIH koji je počinila srpska politika.

9 siječanj, je u tom smislu daleko čistiji datum, i lakše prihvatljiv svima nego datumi iz 1995-e kada su BIH počinjeni masovni zločini od srpske strane, i ne samo od srpske. Zašto je Prijestolnici prihvatljive da Srbi slave dane kada su več počinjeni Omarska, Prijedor i Srebrenica nego dan kada su prema međunarodnom pravu, koje im jamči suverenost, odbili, priznati preglasavanje?

Otkud ta potreba da se Srbima sada uzima i pravo na minimum nekakvog ponosa, ako u samoj srži takvog pristupa ne leži fašistička matrica, da srpski narod u BIH kolektivno jest niža rasa, i da kao takav ne zaslužuje, niti ima pravo, sam sebi odrediti kojim danom će slaviti dan nekakvog entiteta, za koji smo im mi sami potpisali toliko srbovanja u njegovom ustavu?

Srpska republika doista jest nastala na taj način. Prema međunarodnom pravu suveren narod ima pravo na samoodređene i samoorganiziranje ako mu se pogaze prava. Ona je ratnim zločinima proširena i takva proširena sjela je za pregovarački stol. Štoviše, u Daytonu nije niti kažnjena za te zločine nego je dodatno institucionalno osnažena, a potpis na to osnaživanje stavio je i najveći lider u Bošnjaka dajući Srbima pravo na državu u državi. Njegov sin sada derogira potpis vlastitog oca.

Premda je upravo Alija Izetbegović svojim potpisom dao Srbima pravo da unutar tog entiteta srbuju koliko žele samo da pristanu na mir i na kakvu takvu BIH. Otkud sada zakašnjela potreba za desrbizacijom Srpske koju su skupa sa Srbima stvorili prvaci u Bošnjaka?

Uporno se govori kako je Srpska nastala na zločinu, što nije daleko od istine, zapravo malo poznajem država nenastalih na zločinu, no budući da je tako, tvrdimo li onda da su Izetbegović i Zubak krsni kumovi tog zločina, jer su taj isti zločin institucionalizirali pa bi prema tome u svakom gradu Srpske trebali bi imati po jednu ulicu? Popis je pokazao da na prostorima FBIH nedostaje jako puno Srba. Naročito na prostoru pod kontrolom ABIH na kojem nedostaje preko 400.000 Srba i Hrvata. U intezitetu etničkog čišćena Armija BIH nije bila ništa manje poduzetna od VRS. HVO je tu ispao totalno bijedan. Ni pera ne može dodati ovim dvjema velikim vojskama.  A opet je prikazan kao užasno rigidan i opasan. No uzmimo da je HVO bio jednako zločinački  kao i ostale vojske.  Je li to dokaz da je FBIH također nastala na zločinu? Makar taj zločin bio odgovor na zločin, je li time taj zločin manji?

Da, se razumijemo, pravda je rastezljiv pojam, po jednima da je pravde BIH ne bi postojala, po drugima da je pravde Srpska ne bi postojala, a pojam Hercegovine bio bi zanemaren, da je pravde po Trećima postojao bi Treći po drugima suvišna su i ova dva, kao i mnogo štošta drugog suvišnog u BIH i okolo BIH, da je pravde karta Balkana i svijeta uopće ne bi izgledala kako izgleda, da je pravde Allah dž.š bacio bi kugu i koleru na pripadnike ISIL-a  al pravda i pravo su posve različite kategorije.

9 siječanj je pravni odgovor konstitutivnog na pravno nasilje građanskog.

Posle toga uslijedilo je doba krvi i rata. BIH je dobila lekciju što će joj se dogoditi ako u bilo kojoj situaciji zanemari jednog od svoja tri sina. Bio on Srbin, Hrvat ili Bošnjak.
Umjesto da se skoncetriramo na budućnsot, na slavlje mira koji smo postigli, nakon godina klanja, zatrpavamo se temama koje nas vuku na samo svjetsko dno.

Ne znam što će biti s referendumom. Al znam što svaki dan proklinje Bakir Izetbegović. Ne Srpsku. Nego trenutak kad je predao zahtijev Ustavnom sudu BIH da poništi taj dan. I time Dodiku dao nevjerojatnu moć. Da postoji vremenski kotač, ili da iz Miljacke iskoči zlatna ribica, jasno je što bi g. Izetbegović prvo poželio. Ja čak razumijem emociju g. Izetbegovića kada je predao taj podnesak Ustavnom sudu BIH. Al emocionalci ne bi trebali ići u politiku. Emocija je za umjetnike, pjesnike, ljubitelje lijepog. Politika je isuviše pragmatična stvar. I ne ostavlja prostora romantizmu. Pa i onom nacionalnom.

 

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer