Iako naslov zvuči čudno on je lako dokaziv. Ako danas, 6. travnja, kada se slavi Dan grada Sarajeva, pogledate socijalne mreže političara i javnih osoba iz Sarajeva, koji znaju koliko mnogo su Sarajlije u ratu 90-ih propatili primjetit ćemo da velika većina smatra kako je i 90-ih godina, borba Sarajlija da prežive, bila borba za goli život, i ono što većina naglašavaju – antifašistička borba. Jednaka antifašističkoj borbi 40-ih kada je pobijeđen antifašizam.
Tu su dva koincidentna datuma.
6. travnja 1945. završen je rat u Sarajevu. Pobijedio je antifašizam. 6 travnja 1992 počeo je rat u Sarajevu.
U antifašističkoj borbi od 1942-19445 stradalo je 10.961 Sarajlija, od toga je pobijeno 7.092 Židova, koji su u pravilu te 1.427 Srba, koji su također ubijani po kriteriju nacije i krvi, budući da je Sarajevom dugo godina upravaljala fašistička vlast. I kojim je slobodno šetao Mustafa Busuladžić. Koji danas u tom istom Sarajevu dobija ulice i škole.
U Sarajevu je ubijeno i 412 Muslimana (Bošnjaka) te 106 Hrvata antifašista. Primjetimo da je broj ubijenih Bošnjaka i Hrvata jako mali u odnosu na broj ubijenih Srba i Židova.
Kako je to moguće? Današnja medijska scena uči nas da je svaki Bošnjak, uz tek rijetku iznimku, bio rođeni antifašist. Kako je onda moguće da je u većinskom ustaškom Sarajevu 40-ih stradalo 18.000 Srba i Židova od ustaške puške i tek 412 Bošnjaka Muslimana, pošto su oni, isto kao i Srbi, svi bili listom protivnici NDH?
Onaj tko bi danas zaključio drugačije u današnjoj BIH bio bi proglašen fašistom. Kazati danas, da su Bošnjaci masovno bili pristali na NDH značilo bi biti fašist.
Zato mi to nećemo kazati.
Nego ćemo samo ostati začuđeni kako su Bošnjaci u partizanima imali supermoć izbjegavanja fašističkih metaka, dok Srbi i Židovi nisu.
Također nećemo primjetiti da je na Bleiburgu poubijano oko 60.000 Bošnjaka. To se danas ne govori. I glupo je to spominjati. Tko su uopće bili ti ljudi? Sigurno opet neka hrvatska podvala.
Jedna ugledna sarajevska analitičarka glede te borbe 40-ih tako danas piše:
“Zanimljivo je da su poslije Židova, Srbi podnijeli najveće žrtve u odbrani Sarajeva. Međutim u ratu od ’92-’95 sarajevski Srbi su postali najveći krvnici svog grada u kojem je živote izgubilo 10.514 osoba.”
Kojoj odbrani Sarajeva? Nisu valjda trajale ulične borbe Židova i Srba Sarajeva da obrane Sarajevo koje su ustaše napadale s okolnih brda?
Sarajevo je u startu okupirano od Hitlera i pobočnika mu Pavelića, te ideologa Busuladžića. Trajalo je brutalno istrebljenje srpskog i židovskog življa u Sarajevu, od strane nacističkih vlasti. Sama Crna Legija imala je sjedište na Koševu. I o tome se danas jako rijetko priča.
No vratimo se na današnje narative i fašizme:
Na današnji dan, 6. travnja 1992. započeo je rat u Sarajevu. Oficijelna politika političkog Sarajeva danas kaže da je antifašizam pobjedio u Daytonu. I da su fašisti kapitulirali.
Čudo Armije BIH pobijedilo je oba BH fašizma.
Ono u HVO-u a potom ono u VRS.
Fašizam HVO-a je pao 1994-e a fašizam Srba 1995.
Svi fašizmi šaptom padoše pred čudom Armije BIH.
Fašizam HVO-a je toliko imao grižnju savjesti da je skupa sa ABIH stao bok uz bok 1995 da ruši fašizam Srba. Fašističke vođe HercegBosne zbog tog su nagrađene ministarskim mjestima. Recimo Zubak. Koji je postao i prvi predsjednik antifašističkog dijela BIH. Fašist Jadranko Prlić, nakon pobjede antifašizma 1995-e postao je i ministar vanjskih poslova BIH. I ne samo on. Mnogi fašisti HercegBosne dovedeni su u Sarajevo gdje i danas rade.
Nećemo sada spominjati Dobrovoljačku i Kazane, Križančevo selo, Trusine, Uzdole, Ozrene, te sitne male ispade jedne slavne vojske, no čisto naglašavamo da je, što se Sarajeva tiče njihova borba bila antifašizam.
Tu i tamo Skaka se zezne pa kaže da je pobijeđen antifašizam. No mi znamo na šta je on mislio i da duboko u srcu smatra kako je i 90-ih u Sarajevu pobijeđen fašizam. I tu nema spora je li se ta borba danas tako predstavlja u javnom diskursu ili ne.
No opet se postavlja pitanje, ako je u Sarajevu bio antifašizam, i ako se inzistira na tome pojmu, to praktično znači da grad Sarajevo, s brda nije napado velikosrpski nacionalizam, nego da se radilo o fašističkoj vojsci.
Budući da su sarajevske partije 1995-e potpisale međunarodni ugovor s onima koji su godinama držali Sarajevo u opsadi, te tu vojsku učinili jednom od tri službene BIH vojske, nije li to dokaz da je 49% BIH danas pod upravom onih koji su 90ih napadali sarajevske antifašiste. Dakle pod upravom fašista. Je li to dokaz da je antifašizam, potpisujući mir s fašizmom, kapitulirao? Ako je antifašizam, pred fašizmom kapitulirao, zašto se onda u školama uči o čudu pobjede Armije BIH? Jer zašto bi Armija koja je sa 25% BIH uspjela obraniti cijelu BIH potpisivala mir s poraženom stranom? Koja je uz to sve fašistička?
Fašisti isto tako sudjeluju u radu Predsjedništva, te imaju trećinu vlasti u državnoj vladi BIH.
Isto je kada se rado i HVO-u i odnosu prema Hrvatima. HercegBosna, s kojom Sarajevo 1994-e sklapa međunarodni ugovor, nazvan Washingtonski sporazum, u Sarajevu se danas naziva fašizmom. U njoj ničeg dobrog bilo nije. Sve gol fašist do fašiste. Zaboravilo se na prihvatne centre, na Bošnjake u HVO-u, na izbjegličke kampove u Hrvatskoj. Na dobru stranu HRHB-a. Nema te strane. Jer ona je fašizam. Presuđeni goli mrtvi fašizam.
Samo onaj treći preostali dio BIH koji je bio pod kontrolom Armije BIH bio je antifašizam. Uz par nesretnih događaja koji su upralji svijetlu borbu antifašizma. Koji su nesretnim spletom okolnosti doveli do nestanka gotovo pola milijuna ljudi s tog područja. Ako kažemo da su to bili Srbi i Hrvati eto to ga vraže. Ispast ćemo fašisti. Što u biti već jesmo. Jer mislimo nešto drugačije od Sarajeva.
Tako je u današnjim udžbenicima historije po bosanskom programu i postrojba El Mudžahid bila antifašizam. A presuđeni Delić je narodni heroj.
Možda je i napad bivših pripadnika te postrojbe na WTC također bio antifašizam? Ili možda socijalistički antifašizam ako se taj napad shvati kao napad protiv krupnog kapitala, hrabrih bivših boraca Armije BIH?
Kako je u javni diskurs, u naših sugrađana, posebice politički aktivnih Sarajlija, ušlo da je politika i Banja Luke i HNS-ustaška (svaka osim ustaškog HSP-a kada uđe u Platformu), možemo reći da političke elite u Sarajevu, smatraju da je veći dio naše zemlje , države BIH, pod kontrolom fašista.
Sad se nameće logično pitanje.
Kako privući strane investitore u državu u kojoj glavni grad smatra da je država pod ogromnom okupacijom fašista? Kako studirati u Sarajevu ako te tamo većina smatra fašističkim građaninom BIH?
Kako se pomiriti, kako se voljeti, uz taj narativ?
Kako graditi suživot s nekim tko te smatra fašistom?
Kako misle da ćemo ići dalje ako upravo oni, našu zemlju smatraju fašističkom državom?
Tko će primiti fašističku državu u EU?
Tko će nas shvatiti ozbiljno?
I kako ćemo dalje?
Hoće li nam to Sarajevo pojasniti?