Zamoljen da prokomentiram aktualnu krizu u funkcioniranju vlasti u Federaciji BiH (pa i BiH u cijelosti), izravno ću se pozvati na posljednji policy paper Inicijative za bolju i humaniju inkluziju (IBHI), nevladine udruga iz Sarajeva, čiji sam sastavni dio, a koju vodi dr. sc. Žarko Papić. Upravo u Papićevom uvodu u IBHI-jev novi policy brief (”Socio – ekonomska i politička situacija u BiH 2015. i EU integracije: šest teza o ponavljanju istog – kriza kao sudbina”) poručuje se: ”U zemlji u kojoj je preko milion stanovnika ispod apsolutne granice siromaštva sa tendencijom da siromaštvo, nezaposlenost, socijalna isključenost stabilno i dinamično rastu, gubi se 1/8 dužine mandata da bi se ‘šibicarski’ raspodijelile ministarske fotelje, koji su alati za moć nad javnim resursima”.
Već duže vrijeme sam bio u Savjetu, a odnedavna sam i u Upravnom odboru ove NGO, zajedno s gospođom Svetlanom Cenić, Ivanom Lovrenovićem, Sinanom Alićom i Enverom Kazazom. To sam bio dužan kazati, kako bi se pozvao i na prošlogodišnji IBHI-jev policy paper, u kojemu smo upozorili se procent onih koji žive ispod granice socijalne bijede povisio s 23% u 2011. na čak 27% u 2013. godini. Dakle, svaki četvrti stanovnik BiH je gladan, ili ne može plaćati račune kao pristojan čovjek i građanin.
Aktualnu krizu u funkcioniranju vlasti u Federaciji promatramo i mi u IBHI-ju, ili ja kao sveučilišni profesor i neovisna jedinka, kao sastavni dio trajne krize, koja je posljedica činjenice da je BiH zemlja ”nedovršena rata” i ”zamrznuta konflikta”, te k tomu i školski primjer neuspješnih tranzicija u kojoj je vlast samoj sebi svrha. Ja ovo i ovakvo izvitoperenje formalno-demokracijskih pravila u BiH ne zovem doli ”demokraturom”, a slično misle i neki drugi politolozi. Po mišljenju mladog profesora Đorđa Vukovića s FPN-a u Banja Luci, u BiH se i ne radi o drugomu doli o tome da su skupine nezasitnih, bezobzirnih i kratkovidih osoba u konačnici raspodijelile preostale državne i entitetske resurse ne prestrojavajući se po idejama, vizijama i paktovima na odgovornosti, već po nuždi, ucjeni i lukavstvu.
”U takvom ambijentu očekivati odlučno i umjesno bavljenje socijalnim pitanjima, borbom protiv kriminala, nezaposlenosti i besperspektivnosti, premošćivanju etničkih konflikata i klasne raslojenosti, modernizacijom i harmonizacijom institucija i slično, ravno je bajkama za djecu i odrasle”, poručuje kolega Vuković, koji zato i očekuje ”nove potrese na političkoj sceni, nove poplave nasilja i nemorala, nove očajnike pred kontejnerima i stranim veleposlanstvima”.
No, da se vratim IBHI- jevoj analizi, u kojoj dominira sveopća skepsa, inclusive skepsa glede budućnosti BiH u EU, unatoč konačnom stupanju na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i EU, što se očekuje 01. lipnja ove godine. Po mišljenju Ivana Lovrenovića, dobronamjerna očekivanja i želje da bi se umjesto ”jakih” ideoloških tema novoizabrane vlasti mogle fokusirati na konkretne, a goruće poslove i zadatke, bi ”lako mogla biti iznevjerena”, jer će ideološki diskurs i dalje ”dominirati u političkim raspravama”. Lovrenović inače pledira za otklon od dominantnih pseudograđanskih i etno-nacionalističkih diskursa, te za izgradnju alternativnog diskursa u BiH i o BiH.
U mojemu doprinosu IBHI-jevoj analizi pozabavio sam se pitanjem: Je li u aktualnim odnosima između EU i BiH uistinu u pitanju novi pristup ili tek tzv. pojačana medijacija EU? Zastupam ovo drugo, priličito usamljeno, zgađen sam dominantnim licemjernim diskursom akademskih, medijskih i političkih kvazielita koje bi da njihova četvrtstoljetna antieuropska ponašanja ostanu ista, a da BiH ipak uđe u EU. Neće moći!
Ključno je, naime, pitanje: može li unutarnje nepriznata zemlja poduzeti prijeko potrebne reforme koje vode do europskog konstitucionalnog redizajna ili ne može? Može li se, dakle, bez temeljite promjene u ponašanju političkih kasta na vlasti u BiH iz ”postdaytonske” uopće prijeći u tzv. briselsku fazu u životu BiH? Moj i odgovor drugih članova IBHI-jevog tima je da se u zemlji u kojoj plamte ideološko-politički ratovi nema čemu dobromu nadati.
U BiH se ne možemo, dakle, uskoro nečemu dobromu nadati. Pseudograđanske stranke su još licemjernije i antieuropskije od etnonacionalnih. Bile jedne ili druge političke orijentacije, njihove ambicije prema EU se svode na ”euizaciju”, to jest privezivanje na fondove EU, dok se protive svim silama ”europeizaciji”, to jest dubinskim pravnim i ekonomsko-socijalnim reformama. I zato je BiH tu gdje jeste i tu će i ostati. Jer, u odnosima između BiH i EU ne može ni biti napretka sve dok se u zemlji u kojoj žive oformljene konstitutivne nacije (ko-nacije) ne dogodi tzv. unutarnje priznanje putem prijeko potrebne konsensne političke kulture. Ovo će, dakako, uskoro biti jasno i Europskoj uniji, jer se u BiH neće lako izgraditi funkcionalni mehanizam koordinacije kako bi se s EU (i svijetom) govorilo ”jednim glasom”.
A što se tiče rada koalicijskih vlada u Federaciji BiH, pa i na razini države BiH, ponovit ću ono što sam rekao poslije listopadskih izbora: bilo bi daleko bolje da je SDA izabrala drugog partnera od Demokratske fronte, da je smogla snaga resetirati odnose s SBB-om. Ona je, zapravo, napravila strahotnu grešku uvođenjem u federalnu vlast političke nasilnike iz Demokratske fronte, koji su jednako nereformirani kao i stranka iz koje su nastali, dakle SDP BiH. Pogledajte samo te nedorasle „dječake“ u politici: Komšića, Bajroviča i Suljagića, njih sva trojica nemaju tri čiste o povijesti i kutlturi njihove kompleksne zemlje, a kamo li o njezinom putu ka EU. Zapravo, svi oni koji ne priznaju oformljene skupne identitete (ko-nacije, konstitutivne nacije), ne priznaju ni građane tih ko-nacija, pa ne razumiju ni BiH u koju se kunu, te su svim time uvjerljivo najlošiji, najkonzervativniji dio političke scene u BiH. U tom bi kontekstu žuran raskid SDA s DF-om bila prva pretpostavka da trajna kriza u BiH ne bude i jedina izvjesna sudbina ove zemlje.
U mojoj posljednjoj kolumni za Autograf.hr (vidjeti i na mojoj web stranici: www.milelasic.com) upozorio sam: Europska unija je, zapravo, ponudila BiH posljednju šansu u formi quid pro quo pristupa, što znači: krenite u reforme po nešto izmijenjenom ”redu vožnje”, ali se ne smijete nadati da će EU zbog BiH snižavati kriterije ili ugrožavati vlastita pravila privođenja nove članice u EU. Zato bi za europsku budućnost BiH bilo od velike važnosti razumjeti da se BiH prema EU može kretati samo putem nenasilja i uvažavanja svih identiteta, počev od tzv. ko-identiteta (konstitutivne nacije koje u osnovi i tvore BiH) do tzv. novih identiteta, kako bi se putem novog društvenog dogovora i dospjelo jednog dana u Europsku uniju.
U slučaju ostanka izvan EU, u BiH bi neminovno snažile proturske iluzije o panosmanskim / panislamskim alternativama ili proruske o članstvu u Euroazijskoj uniji. Takvo što bi za BiH u konačnici značilo vječiti ostanak u njezinoj predmodernoj političkoj fazi, kao failure state i opomena drugima, što ne isključuje ni krvavu disoluciju. Obje perspektive su užasne!
wpDiscuz