Zubčević: Tvrtko i Marko

(Ne)kultura sjećanja

Osim (ne)promocije događaja, prikladnije – skandala, malobrojnost prisutnih nije direktni rezultat još jedne egzibicije na komemoraciji odsutne sveprisutne rođene Londrc, ni njen još jedan političko-medijski šandrprc. Ali je stigla otvoriti još jednu temu i skupu zabavu za mase i razvlačenje pameti a to joj nije posao, a malo šta i jeste s obzirom na nadležnosti. Dok grad bruji o spomeniku Tvrtku, bolno šuti na komemoraciji Marku.

Ali ako ne smeta Vučiću da se bavi svim i svačim i da gostuje povazdan u medijima, a sve mimo osam ustavnih ovlaštenja Predsjednika, može i rođena Londrc furati nasumičnu free style samopromociju na račun građana i zloupotrebama funkcije, a te zloupotrebe i ne krije već ih eksplicitno najavljuje i objavljuje. A još nam nije odgovorila šta će sa SFF-om nakon javno zatražene odgovornosti, a do sada odgovornih nema. Nije isto tražiti odgovornost za propust i poistovijetiti i svesti čitav festival sa svom njegovom tradicijom na jedan incident. I otići tako brzo i tako daleko da se taj festival doslovno proglasi “četničkim”. Svjedočimo novom nivou javnog instant-čerečenja.

Šta će učiniti nakon hajke koju je nadigla protiv SFF-a, a sve se završilo napadima na direktora festivala zbog imena zgodnog za iživljavanje bošnjačkih nacionalista u zemlji i inostranstvu? Njen mandat je kontinuirana s(t)imulicija primitivnog izluđivanja naroda à la Vučić kad ima prosječan dan. Svojim redovnim, napornim i dosadnim, ispadima raskošne ispraznosti izluđuje građane i izaziva prezir, a radikale na baterije i statiste sa ružičastim naočalama oduševljava.

Usput, ide naruku SDfA i njihovoj riješenosti da od svakog događaja u Sarajevu za vrijeme vladavine Trojke napravi skandal koji će završiti govorom mržnje i novim i dubljim podjelama. A sve na konto ono malo preostalog čistog obraza Sarajeva.

Malo duša u Narodnom pozorištu nije, dakle, direktni rezultat još jednog medijskog cirkusa u kojem nam svu pažnju otimaju klovnovi. Bez obzira što je ubleha u osnovi skoro svake akcije rođene Londrc, koju nećemo nikad zaboraviti SDP-u, jer neće ni ona ni SDP dovijeka. Nije dakle ona zasjenila važnu temu kojom se Sarajevo treba baviti. Jok, treba nam spomenik Tvrtku i to “tamo gdje pripada”! Pitam se kakve veze Tvrtko I, Stjepan Kotromanić ima sa Sarajevom? Stjepan Tvrtko, bosanski ban, a po milosti gospoda Boga kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja nikad nije bio u Sarajevu, jer našeg grada za Tvrtkova vakta nije bilo na mapi. Čini se, svašta čovjek nauči na fakultetima u Travniku i drugdje. Pa tako nauči da na spomeniku ne napiše ni puno ime, ni punu titulu. I naravno, bez križa – smeta “konceptu”.

Socijaldemokrata koji podiže spomenik srednjovjekovnom monarhu, s druge strane štitolikim grbom Bosne i Hercegovine odnosno štitom na spomeniku igra se sa nikad zacijeljenom ranom – neprežaljenom Republikom Bosnom i Hercegovinom. Brže zaboravljenom nego Marko.

Spomenik je (p)ostavljen na tramvajskoj stanici u po crne noći. Ima li to igdje osim u mandatu rođene Londrc? Onda naknadno objašnjava, kao Vučić “da narod razume”, da je noć izabrana da ne remeti dnevni saobraćaj, a kod nas je sve poremećeno odavno. Blokiraju se ulice za svaku sitnicu ili kad dolazi bilo kakav strani političar. Ne znam ali nisam čuo da se spomenici zvanično postavljaju pod okriljem noći. A kod rođene Londrc – eto, baš noću! I još se slikala, sa rukom podignutom kao na stećku. Kao “borimo se” Armije Republike Bosne i Hercegovine, isti onaj pozdrav koji su ukinuli SDA-JNA generali koje rođena Londrc prima u zvanične posjete. Spomenik kralju Bosne, osim romantično-propagandne funkcije ukazuje na još jedan sulud pothvat bošnjačkog nacionalizma – dok zatiru bosanstvo agresivno i sistematski, insistiraju na tisućljetnom “kontinuitetu” bosanske države.

Ironično, i socijaldemokrate svojim djelovanjem bagateliziraju i negiraju najveće tekovine – AVNOJ i ZAVNOBiH. Bez kojih ne bi bilo današnje, kakve-takve, države Bosne i Hercegovine.

A vrisnula je ko sirena, o civitas terrena!, na twitteru rođena Londrc zbog “revizionizma” i “promocije” istog na SFF-u. SDP-ova gradonačelnica je podigla spomenik svom revizionizmu. I sve to dok joj istorija prolazi ispred njenih širom zatvorenih očiju. Umjesto da istraži nezakonito zapošljavanje za vrijeme svog prethodnika prije nego nam počne držati predavanja o sebi i svojim nijetima, i prije nego je prvu baklavu “poklonila” građanima Šehera za bajram (a katolicima čestitala “kalendar”), ona uzima jednu od nezakonito zaposlenih za svoju desnu ruku i lijevu nogu. Uz to gradonačelnica blisko sarađuje sa SDA smutljivcima a javno napada svoje stranačke kolege. Rođena Londrc zajedno sa Čengićem i Bećirovićem predstavlja lažnu trojku kakvu SDfA može samo poželjeti. Ta lažna trojka (i drugovi) su velika nada SDA da će se vratiti na vlast u Sarajevo, kao što je građanima nada da neće dok SDA predstavljaju u Sarajevu oni koji SDA predstavljaju u Sarajevu. Ovo troje lažnih socijademokrata su važan primjer. Skoro ništa gore od lažnog ljevičara nema, jer su nam i lažni ljevičari – nerijetko fašisti zakrinkani kao ljevičari – donijeli i nacionalizam, i rat, i dugovječnu mržnju. Ovaj trojac (bez kormilara) je možda i opasniji od postratnih nacionalista, i sve troje su veći sdaovci od nekih današnjih sdaovaca. A biti nacionalista znači biti populista i demagog, biti bez ideologije, i bez uvjerenja, osim ličnih i stranačkih interesa, ili uvjerenosti u nepostojeće. Da ne spominjemo najteže godine kada su se najlakše obogatili sdaovci i drugi, i konačno zakopitili.

I Draško bi tvrtka

A da bi balans u nacionalističkom kosmosu bio uspostavljen, kolega iz zagrljaja rođene Londrc i bivšeg doživotnog tuzlanskog gradonačelnika, odgovorio je da i on Tvrtka za demagogiju ima, iskoristivši priliku da još jednom pokaže da se razumije u istoriju ko Mara u kriv… prut. To je taj tandem promjena koji nas vodi u budućnost pedalajući u suprotnom pravcu. Zajednički, istom snagom, da zauvijek ostanemo šlajdrati u mjestu.

Pjesnika za kralja

Umjesto da je kao gradonačelnica svih građana a ne samo bošnjačkih nacionalista – imajući u vidu historijski značaj za grad Sarajevo, kulturu sjećanja koja se uglavnom samo verbalno i komemorativno prakticira – pokrenula inicijativu da se pjesniku Marku Vešoviću podigne spomenik ili dâ neka ulica, ili bar sokak, ili škola koja će se zvati imenom Pjesnika, ona adaptira istoriju, revizionistički, za trenutne potrebe jednog od tri bh. nacionalizma, uz to javno prijeti međunarodnom filmskom festivalu ukidanjem sredstava, ali samo paradno, jer od te prijetnje nema ništa. To obećanje građanima rođena Londrc neće ispuniti.

Iskoristila je incident na SFF-u za sramotan napad i hajku, a sve kako bi maskirala travestiju od protesta koje je organizirala nekoliko dana ranije protiv sebe i svoje partije na vlasti – protest protiv nasilja organizovan od strane političara koji su vlast! Opet svaka sličnost sa Vučićem nije nimalo slučajna. S njom je u prvom safu hodio i aktuelni ministar policije, od ranije poznat organima gonjenja, još otkako je suspendiran kao policajac nakon pucanja iz službenog pištolja na svadbi. Nije se ministar sjetio da ispita kakav je to strah vladao Gradačcem pa se ženoubica komotno osjećao u nasilničkoj koži, ili kako je uživao podršku sudske i izvršne vlasti. Jok. A kad Dodik organizuje protest podrške sebi na entitetskoj administrativnoj liniji, Nikšić poručuje da se „građani trebaju boriti za svoja, a ne za prava političara“. Protestuju naizmjenično, kao u nadrealistima, jer ovo što živimo i jeste nadrealizam. Zapravo, parastvarnost u kojoj je sve samo dim i sjene u sobi ogledala.

I da, nije li prešućivanje Marka i u smrti kao i u životu revizionizam posebne vrste?

Srećom u pregolemoj nesreći, ne treba Marku spomenika. Marko je vječan. Ne trebaju Marku veliki skupovi i patetični, neiskreni ispraćaji. Niti mu treba priznanja. Marko se sam svojski potrudio i u tome pjevajući istrajao da sam sebi podigne spomenik za života. Nije to crna ploča pod koju je konačno (opet) legao pored svoje Gordane, ovaj put zauvijek, niti je to neki skup koji neko nije u stanju čestito organizirati, a doslovno čitavo Sarajevo propustilo doći. Svu opremu i poputninu za put u vječnost Marko je sam sebi pripremio svojim golemim djelom. Ljudskim i literarnim. Ne zna se koje je veće, nit se zna koje je vječnije.

Edin Zubčević l nomad.ba