Zovem se Augustina Grebenar

Zovem se Augustina Grebenar

Tata i mama zovu me Tina

Imam i bracu

Tu pored sebe

I daleko smo od vas

Skroz daleko

Da sam tog dana

Lipnja, desetog

Samo časak prije utrčala u kuću

Napit se vode

Danas nitko od vas ne bi znao tko sam

***

Zovem se Augustina Grebenar

Tata i mama mole se i sada

Moja Tina, sunce moje

Mole se i za bracu

Velo, dušo i oko moje

Oni to tako

Vazda

Čujem tatu, ponavlja ono što je bio rek’o

Velo, sine, najprije naući pjesmicu recitirat

Pa onda s djecom na igralište.

Čujem i mamu kako viče

Djeco, pazite se,

Velo, Tina

Ona se tako uvijek plaši

Zovem se Augustina Grebenar

Mi smo krivi što smo se igrali

Krivo je toplo igralište što smo vriskali

Sad nas više nema

Ni mene ni Vele

I svi sada znate za nas

***

Velika sam Tina

Augustina Grebenar

I da vam kažem

Hraneći se oblacima na nebu odrasla sam

Al svega se,  od dole, sjećam

Vidim toplo igralište u ljetno predvečerje

I mnoštvo zaigrane djece

Da sam, makar, za tren u tom lipnju desetom

Utrčala u kuću u skliskim japankama

Danas bi možda bila liječnica, znanstvenica…

Ne

Tužiteljica bi bila

Do kasnih sati kopala bi po papirima, tragajući za ubojicama djece

Da sam barem za treptaj oka u tom desetom lipnju postala nevidljiva

Danas se nitko ne bi smio praviti da ne zna za igralište

S kojeg i sada odjekuje dječja vriska

I miris baruta

I svi znaju tko smo, i kako nas više nema

***

U  lipnju desetom

Zajedno.

Obje Sanje

I Milan

I Dragan

I Dražen

I Boris

I moj Braco

I ja

Augustina Grebenar

Vidim i  ljetno predvečerje

I kako ležim

I kako ne osjećam ništa

Jer ne boli

Čujem mame i tate kako vrište i dozivaju

Čujem i smijeh tamo nekih ljudi

Zašto jedni vrište

a drugi se smiju?

Ja ne znam šta to znači

Znam samo da sam kriva

I svih njih sedam koji leže kraj mene

Znam da jesmo

Sto posto smo krivi

I naše igralište

Krivo je

Što nismo više živi

***

Zovem se Augustina Grebenar

S oblaka gledam naše mame i tate

Ono što je ostalo od njih

Tate i mame naše,  kipove popucale

Popucale kao što je naše igralište popucalo tog lipnja desetog

Vruć izrezan kolač naše je igralište

Kao i njihova lica

Lica naših tata i mama

Oni ne plaču glasno

k’o što mi djeca plačemo

Oni plaču puno bolnije

samo to rade drugačije.

Tamo ih boli

Gdje su nas nosili

Tamo pod srcem

Vi ne vidite njihovu bol

Do neba je visoka ta bol.

Njima svakog dana ručak miriše na dim s igrališta

Svaki zalogaj koji jedu njima je novi geler

Zovem se Augustina Grebenar

Imam dvadeset i sedam godina

Iz Viteza sam

Odrasla među oblacima

Zajedno s bracom i prijateljima iz lipnja desetog

Čekam

Mi čekamo

Nitko se ne javlja

***

Zovem se Augustina Grebenar

I ležim

Ne znam gdje su moje japanke

Dijana, moja sestra vrišti

Kao da je nešto puno boli

Dijanu najednom ne čujem više

Tata moj čujem kako trči i plače

Ni njega ne čujem više

Mama me doziva iz daljine

I brata doziva

Njega ne čujem

Grlim svoga bracu

Kažem braci Velimiru da se ne brine,

Da su na radiju rekli kako su veliki ugasili rat

I da su upalili mir

I da taj dan djeca mogu vrištati na igralištu

Tako su nam kazale i mame i tate

Da rata više nema

Skroz ga nema

Moj braco je zaspao u mom krilu

Na oblaku svoje sestre Tine

***

Zovem se Augustina Grebenar

Sada sam odrasla

I svi u desetom lipnju punimo dvadeset i sedam godina

U toplini predvečerja

Nas osmero smo braća i sestre Blizanaca

Mjesečeva djeca

Braća smo i sestre  po granati

Zaigrana dječurlija koja čekaju pravdu

Zbog ubijenog lipnja

S oblaka vidim ljude koji su ispalili granatu

U onom predvečerju desetog lipnja

Zovem se Augustina Grebenar

Da sam samo za hip utrčala u kuću napiti se vode

Danas bi na ulici srela Ubojicu Igrališta

Njega koji se i danas smije

Dok pupaju viteške lipe

Upitala bih ga

Sjećaš li se ubojico nas zaigrane Djece igrališta?

Znaš li da djeca koja razdragano vrište nisu oklopna vozila?

Pitala bih ga

Znaš li da djeca nemaju gusjenice?

Zašto su ti smetale bose noge, tenisice i japanke?

Sve bih ga pitala

Dok se on smije i dalje

***

Zovem se Augustina Grebenar

Mama me i danas zove Tina

Ja sam u Vječnosti

I Djeca igrališta su u njoj

I svi znate da me nema

I da nema njih

Čekamo vječno i čekat ćemo još toliko

A što vi čekate

U Vječnosti

Ubojicu Igrališta da vam se smije!?

Da se i vama netko smije!?

***

Tata me podiže sa zemlje

Moj osmijeh razli se igralištem

*****

,,To live in the hearts we leave behind is not to die''.

10.6.1993.-10.6.2020.#DjecaViteza #osam #Augustina #AugustinaGrebenar #AlwaysMissed #NeverForgotten #27thAnniversary #VitezMassacre pic.twitter.com/4rR0TvcLAt

— Petar Ivan Kovach (@KovachPetar) June 9, 2020