ZORNIĆ I OSTALI: BiH ‘svojima’ sudila za ubojstva, ne za ratne zločine – član Armije BiH ne može biti ratni zločinac

Odmah nakon što je postao direktor “Toplane”, kantonalnog poduzeća za proizvodnju i distribuciju toplinske energije u Sarajevu, Enver Zornić se našao na udaru kritike. Medijima u BiH, na čelu s istraživačkim online magazinom Žurnal, nije trebalo puno vremena da otkrije da je on bio osuđen za sudjelovanje u ubojstvima civila tijekom rata, piše BIRN.

Opozicija i javnost uputili su oštre kritike Kantonalnoj Vladi i Socijaldemokratskoj partiji (SDP) BiH, koja je predložila Zornića za ovu funkciju. On je na kraju isključen iz stranke, a kadrovska komisija ove stranke je podnijela je ostavku.

Ovaj incident, koji je privukao značajnu pažnju javnosti u BiH, u kojoj se još uvijek procesuiraju zločini počinjeni tijekom rata, zanimljiv je zbog jedne stvari – iako je prvotno objavljeno da je Zorniću izrečena presuda za ratni zločin, ispostavilo se da je njega Okružni vojni sud u Sarajevu zapravo osudio za ubojstvo.

Zornić je, skupa s još nekoliko pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine (Armije BiH), proglašen odgovornim za ubojstva dva civila srpske nacionalnosti, Jagode Janković i Sretena Ninkovića, te za ubojstvo Josipa Gogala, civila hrvatske nacionalnosti, prenosi express.hr

Jagodi Janković, koja je bila u pritvoru pod Zornićevim nadzorom, rečeno je da će biti razmijenjena za zarobljenike u sarajevskom naselju Grbavica. Međutim, odveli su je u napuštenu kuću gdje su joj pucali u glavu. Ista stvar dogodila se i Ninkoviću. Josipu Gogalu su, nakon četiri dana ispitivanja, rekli da će biti pušten. Umjesto toga, odveli su ga u istu kuću i tamo ubili s nekoliko hitaca u glavu.

Tijela ovih civila nakon ubojstava su zapaljena. Sva tri ubojstva su počinjena hladnokrvno, i iako sam Zornić nije povlačio okidač, na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno je da je on znao o planovima za ubojstva prije počinjenja i da je sudjelovao u njihovom prikrivanju. BIRN je od Kantonalnog suda u Sarajevu, gdje se nalazi arhiva Okružnog vojnog suda, dobio faksimil presude iz 1993. godine, u kojoj stoji da je Zornić donio benzin kojim su tijela polivena, a zatim zapaljena.

U presudi se navodi da je Zornić bio svjestan počinjenih zločina i da su ga počinitelji svaki put uredno izvještavali što su uradili. Zornić je proglašen krivim po tri točke optužnice za ubojstvo – za zapovjednu odgovornost i za uništavanje dokaza, te je osuđen na deset godina i tri mjeseca zatvora.

Prema arhivskim dokumentima iz Kantonalnog suda u koje je BIRN imao uvid, on je prije suđenja i nakon izricanja presude, između 7. siječnja 1993. i 30. prosinca 1995, u pritvoru proveo ukupno tri godine. Pomilovalo ga je ne jednom, nego tri puta, Predsjedništvo RbiH.

Zornić za BIRN kaže da se i dalje ne smatra krivim i da je zbunjen suđenjem, tvrdeći da je bio samo civil i da nije imao zapovjednu nadležnost.

“Moja krivnja za Josipovo (Gogalo) ubojstvo jednostavno ne postoji, osim činjenice što sam jednostavno bio tamo u to vrijeme. Sudili su mi na osnovu zapovjedne odgovornosti, iako nisam imao zapovjednu funkciju, i to je suština svega. Sudilo mi se pred vojnim sudom kao civilu, a još uvijek ne znam kako i zašto”, rekao je Zornić.

U presudi iz 1993. godine stoji da je Zornić bio “pripadnik Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine od 6. travnja 1992. godine” i “pomoćnik komandanta za sigurnost VI Brdske brigade”.

Pristrana pravda za vrijeme rata

Ukupan broj ovakvih slučajeva, koji su mogli biti procesuirani kao ratni zločini, ali su, umjesto toga, procesuirani kao ubojstva, nije poznat. Iz Kantonalnog suda u Sarajevu su nam rekli da, s obzirom na veličinu arhive Regionalnog vojnog suda i načina na koji su organizirani, “nema načina da se potraže” podaci o sličnim slučajevima.

Dvadeset i šest godina poslije, također je teško utvrditi službene razloge zašto u Zornićevom slučaju nije podignuta optužnica za ratni zločin. Mustafa Bisić, vojni tužitelj koji je podigao optužnicu protiv Zornića i ostalih, za BIRN je izjavio da “nije nadležan za davanje izjava i da neće komentirati ništa u vezi s ovim”.

Ipak, kazneni zakon koji je u to vrijeme bio na snazi, onaj iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, imao je posebnu odredbu o ratnim zločinima protiv civilnog stanovništva. U članu 142. je stajalo da oni koji “krše pravila međunarodnog zakona tijekom rata … daju naređenje za napad na civile (ili) vrše ubojstva, mučenja, nečovječno postupaju s civilnim stanovništvom” mogu biti kažnjeni kaznom od najmanje pet godina zatvora ili čak i smrtnom kaznom.

Muhidin Kapo, sudac na suđenju iz 1993. godine, kaže da je smatrao da je odluka da se osobe procesuiraju za ubojstvo umjesto za ratni zločin odgovarajuća, a da su kazne pravične.

“Mi smo ih osudili i oni su te kazne odslužili. Izašli su ‘čisti’, točnije, kao slobodni građani. Ljudi u ratu rade stvari za koje u miru i ne pomisle da ih urade. Koliko znam, ovaj slučaj je preispitao Haški sud i on je ocijenio da je to bilo po propisu”, rekao je Kapo.

Ipak, odvjetnik i bivši sudac Vlado Adamović kaže da je to što slučaj Zornić nije kvalificiran kao ratni zločin, simptomatično za sva takva suđenja u ratu. Problem s ovim i drugim sličnim slučajevima, rekao je Adamović, je taj što je svaka strana “procesuirala svoje” i tražila način da kazne budu blaže.

“Nažalost, to je karakteristično za ratni period i ratna suđenja. Imali smo slučajeve koji su završavali probacijom, za radnje za koje zakon to nije dozvoljavao (tu vrstu kazne), ili predmete koji su počinjali i završavali istog dana”, kazao je Adamović za BIRN.

Zornićev slučaj nije jedan od poznatijih. Za pogubljenja osoba koje nisu bile bošnjačke nacionalnosti i bacanje njihovih tijela u jamu Kazani na planini Trebević kod Sarajeva, sudilo se pripadnicima 10. Brdske brigade Armije RBiH, kojom je zapovijedao Mušan Topalović Caco, ali i njima su sudili za ubojstva, a ne za ratni zločin. Broj ubijenih na Kazanima tijekom opsade Sarajeva nikada nije službeno utvrđeno.

Tek nakon rata, tijekom nekoliko iskopavanja, ekshumirani su posmrtni ostaci 23 žrtve. Povjesničar Nicolas Molll, autor studije “Sarajevska najpoznatija javna tajna”, koja analizira zločin na Kazanima i njegove posljedice, za BIRN kaže da je njegovo istraživanje jasno pokazalo da je “tužiteljstvo sigurno bilo svjesno da zločini na Kazanima nisu bili u razini ubojstva”.

Izvještaji medija u kojima se citiraju originalni dokumenti tužiteljstva kažu da se optužnica “prvotno odnosila na ratne zločine, ali da je ovo u konačnoj optužnici promijenjeno u ubojstva”, dodao je Moll. Razlozi za to nisu jasni, ali Moll naglašava da bi bilo pošteno pretpostaviti da su “zbog politički eksplozivne prirode toga, pravosudne vlasti odlučile izmijeniti optužnicu, ili na svoju ruku ili zbog političkog pritiska”.

Kako je bjesnio rat, pritisak na vlasti u Sarajevu da vode čistu evidenciju bio je ogroman, jer su bosanski Srbi, bosanski Hrvati, kao i Srbija i Hrvatska, bili spremni iskoristiti svaku priliku za predstaviti sve tri strane podjednako krivima za svako kršenje zakona.

“Grozni, sistemski zločini”

Senad Avdić, glavni urednik sarajevskog tjednika Slobodna Bosna, koji je pratio slučajeve ratnih zločina, također smatra da je u slučaju Zornić, kao i u drugim slučajevima, došlo do političkog uplitanja u rad pravosuđa.

“Mislim da je to bilo još jasnije nakon uhićenja i procesuiranja pripadnika 10. Brdske brigade u studenom 1993. Pripadnicima te jedinice, koji su optuženi za najgrozniji, sistemski zločin nad civilima u Sarajevu, također nisu sudili za ratne zločine, nego za ‘obična ubojstva'”, kaže Avdić.

Avdić dodaje da mu je anonimni izvor koji je prisustvovao visokim sastancima između bosanskih političkih lidera i članova pravosuđa i vojske, nakon uhićenja u slučaju Kazani, rekao da je generalni konsenzus bio da bi svaka optužba za ratne zločine bila “štetna za borbu (za nezavisnost BiH)”. Logika koja stoji iza toga, kaže Avdić, bila je da bi svaka izjava da su pripadnici Armije RBiH ratni zločinci “odjeknula na vrlo štetan način, kako u zemlji, tako i u međunarodnoj zajednici”.

“Da je priznala da su vojnici Armije RBiH počinili ratne zločine u Sarajevu, bosanska vlada bi zamaglila jasnu poruku koju su htjeli poslati svijetu o ratu, da su na jednoj strani agresori i počinitelji, a na drugoj herojski branitelji i nedužne žrtve”, objašnjava Moll.

“Pretpostavljam da je postojao strah da bi, ako bi priznali da su vojnici njihove vojske počinili ratne zločine, to zamaglilo ovu jasnu distinkciju i dalo argumente onima u Srbiji, u Republici Srpskoj, u međunarodnoj zajednici, koji su sve htjeli svesti na istu razinu, da je svaka strana kriva i da je svaka strana jednako činila zločine”, dodao je on.

Avdić kaže da će generalni zaključak, na osnovu dostupnih činjenica, biti da zločini pripadnika Armije RBiH i policije tijekom opsade Sarajeva “nisu počinjeni na planirani i sistematski način”.

“Bilo je to djelovanje pojedinaca i pobunjenih grupa. Ali njihovo relativiziranje, pa čak i minimiziranje putem sudskih procesa, doista je bilo sistemsko i dolazilo je s najvišeg nivoa bošnjačke politike”, naglašava on.

Što se tiče pitanja treba li nedostatak političke volje ili sudske hrabrosti biti shvaćen kao negativan pečat ratne povijesti BiH, Nicolas Moll ističe da vjeruje da to nije problem specifičan samo za ovu balkansku državu.

“Nijedna vlada, nijedna politička grupacija a priori ne voli priznati da postoje počinitelji i u njihovim redovima a, ako to prizna, pokušat će ih umanjiti”, objašnjava Moll.

Kako dodaje, priča pokazuje hrabrost sarajevskih medija, koji su ubrzo nakon završetka rata izvještavali o zločinima i kritizirali pravosudne procese u kojima su osumnjičeni izbjegli suđenja za ratne zločine.

“Već od 1997. godine (sarajevske novine) Dani i Oslobođenje, a kasnije i ostali, nastojali su otvoreno kritizirati ovakav stav i otvoreno tražiti da se počinjeni zločini smatraju i kvalificiraju kao ratni zločin”, dodao je Moll.

Članak je u cijelosti preuzet s BIRN-ovog portala.