Matija Gubec (pravo ime Ambroz Gubec, mađ. Gubecz Máté), rođen je oko 1548. u Hižakovecu, u Hrvatskom zagorju. U našoj je povijesti zauvijek ostao upamćen kao vođa slavne seljačke bune u Hrvatskoj i Sloveniji.Najveći narodni junak
Prije bune, Gubec je bio kmet na imanju zloglasnog Franje Tahija.
Kad je izbila buna, seljaci su izabrali Gubeca za vođu. U kratkom vremenu bune Gubec se pokazao kao sposoban organizator i nadahnjujući vođa, pa je odmah nakon smrti ušao u legendu.
Vodio je seljačku vojsku u presudnoj bitki protiv plemića kod Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. Nakon što su seljaci poraženi, Gubec je uhvaćen i odveden u Zagreb. Smaknut je 15. veljače, a prema legendi je javno mučen na Markovu trgu tako što je prisiljen da nosi krunu od usijanog željeza (kao “seljački kralj”), a zatim je raščetvoren.
U Kraljevini Jugoslaviji izdana je poštanska marka sa njegovim likom.
Matija Gubec je do današnjeg vremena ostao najveći narodni junak Hrvata. Tokom drugog svjetskog rata njegovim je imenom nazvana jedna slovenska partizanska brigada.
Posebno je slavljen u socijalističko doba, pa je tada podignut i njegov spomenik u Gornjoj Stubici, čiji je autor Antun Augustinčić.
Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska autori su prve hrvatske rock-opere Gubec-beg, nazvane upravo po vođi seljačke bune.
Najčešće ime ulice u Hrvatskoj je upravo Ulica Matije Gupca, kako je to istražio profesor Slaven Letica.
Seljačka buna iz legende
Dakle, 15. veljače 1573. na Markovu Trgu u Zagrebu su navodno pogubljeni Matija Ambroz Gubec, Ilija Gregorić i Ivan Pasanec, trojica glavnih vođa Velike seljačke bune u Hrvatskom Zagorju.
Pobuna, koja je izbila kao spontani revolt hrvatskih i dijela slovenskih kmetova protiv strahovlade Tahyja i drugih plemića, razvila se tokom kraja siječnja i početka veljače 1573. u pravu revoluciju, koja je imala za cilj osvojiti Zagreb i okolne utvrde i uspostaviti nezavisnu hrvatsku državu bez staleške podjele. Ipak, vojno iskusni hrvatski plemići opremljeni daleko naprednijim oružjem i konjicom ubrzo su kmetove potisnuli u okolicu Stubice.
Poslije završne bitke kmetova i banske vojske i pobjede plemića kod Stubice 9. veljače 1573. trojica vođa pobune su utamničeni u jednoj od kula pokraj zagrebačke katedrale. Iako je izvorno Gubec kao glavni vođa bune bio osuđen samo na desetogodišnji kućni pritvor, na intervenciju zloglasnog mađarskog velikaša iz Slavonije Morenza Bahiczyja našega je junaka snašla strašna sudbina.
Narodno predanje, kroz legendu, maštovito opisuje krunidbu užarenom krunom – najvjerojatnije košara spletena od žice koja se stavljala na gubicu kravama i volovima. Nakon toga, Gregorić i Pasanec su navodno obješeni u današnjoj Ćirilometodskoj ulici naočigled Gupcu, dok je on bio strašno izmrcvaren užarenim kliještima i raščetvoren uz pomoć konja.
Istina o krunidbi ili ipak romantični mit?
Prema novijim povijesnim izvorima, doduše, Gubec je preživio slom bune u veljači 1573. i tako romantičarsko predanje o pogubljenju Matije Gupca i krunidbi usijanom krunom ne bi bilo potvrđeno. Ipak je seljačka buna 1573., u trajanju od samo dvanaest dana, ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti, ali i povijesti slovenskoga naroda.
Tema seljačke bune Matije Gupca bila je inspirativna mnogim književnicima, pjesnicima, slikarima, kiparima, skladateljima, filmskim redateljima te je jedna od najslavnijih epizoda u hrvatskoj povijesti uopće, simbol vječne borbe malog hrvatskog čovjeka protiv korumpiranih vladajućih struktura i stranaca koji ih podržavaju.
Iz romana “Seljačka buna”, Augusta Šenoe
”Evo stoji Matija Gubec, stubički kmet, razbojnik, zlotvor, palikuća, kojeg se je zlotvorna ruka digla na božje i ljudske pravo, na kralja i zemaljsku gospodu”…
Roman Augusta Šenoe “Seljačka buna” prvotno je, 1887. godine, izlazio u nastavcima u Vijencu, da bi 1878. godine izašao kao knjiga. U romanu je stajala posveta Mihovilu Pavlinoviću, vođi hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji.
“Seljačka buna” najbolje je i najpoznatije djelo Augusta Šenoe u kojem je ispisao povijest.
U predgovoru romana naveo je sve dokumente koje je proučio te je spomenuo i da su sve osobe koje su u romanu spomenute uistinu i stvarne, odnosno da su postojale.
Autor je navedeno spomenuo jer je smatrao da se jedino upoznavanjem s povijesnim činjenicama može iznijeti prava i istinita priča o tadašnjim zbivanjima. Ovim povijesnim romanom August Šenoa suočio je sadašnjost s prošlošću, smatrajući da je povijest upravo učiteljica života.
Kratak sadržaj
Radnja “Seljačke bune” započinje 1564. godine, krajem veljače, u Susjedgradu. Prošlo je već gotovo godinu dana kako je suprug Ursule Hening preminuo. Ursula nema sinove, ali ima dvije kćeri i dva zeta. Kći Anka udana je za bogatog velikaša, Mihovila Konjskog, dok je druga kćer Marta u dana za Stjepka Gregorijanca koji je sin podbana Ambroza Gregorijanca.
U obitelji Hening već više od sto godina u posjedu su dva imanja, Stubica i Susjed i oni se ne smiju dijeliti. Ona su posjed Dore Arland koja se udala za Heninga I. Već neko vrijeme Ursula vodi parnicu oko posjeda protiv rođaka koji je Susjedgrad prodao protupravno Franji Tahiju. Kada je Ursula otišla u posjet kćerima, Tahi je u gluho doba noći uselio na oba imanja.
U kući Ilije Gregorića seljaka iz Brdovca, slijepi Jurko koji je u pratnji kćeri Jane, priča o prokletstvu koje prati obitelj Hening. Naime, obitelj Hening je proklela starica jer joj je Dora Arland zavela, a potom ubila sina koji je bio jedinac. Par dana nakon događaja Ilija je u kuću primio uskoka Marka Nožinu. Uskoro su shvatili da su se obojica borili protiv Turaka pa odluče postati kao braća.
Matija Gubec spominje se na kraju prve četvrtine romana u događaju kada ga nećak Đuro Mogaić zamoli ako bi se mogao što prije oženiti s Janom, Jurkovom kćeri jer ga Tahi zove da ide u vojsku iako on to ne mora. Matiju Gupca je posjetio i Stjepko Gregorijanec kako bi ga zamolio da mu pomogne kako bi Ursula vratila svoj posjed. Naime, Gubec je bio vrlo popularan među kmetovima.
Kada su Tahijevi sluge odlučili na silu odvesti Đuru Mogaića, Gubec je odlučio pomoći Stjepku Gregorijancu. Nakon toga, Ursula se vratila na svoj posjed, uz pomoć kmetova.
Ban Petar Erdödy kreće s vojskom na pohod na Susjed, a pomoći će mu i Gašpar Alapić, brat sadašnje supruge Barbare. Banova pokojna supruga bila je Tahijeva kći. Ursuli su podrška njezini zetovi i podban Ambroz.
Vodio se veliki krvavi obračun u kojem je podban porazio bana i oteo mu zastavu i mač. 1565. godine u Saboru u Zagrebu smijenjen je podban Ambroz Gregorijanec. Zajedno s Ursulom i njezinim zetovima bio je optužen za veliku izdaju.
Tahi se tada u pobjedničkom stilu vratio na Susjed te je nastavio mučiti kmetove i sitno plemstvo.
Na Duhove 1572. godine, Ilija i Gubec više nisu mogli podnositi zla koja je činio Tahi pa dogovaraju protiv njega bunu. Pomoći će im Ursula i Stjepko. Drmačić, koji je slovio za glavnog spletkara, odaje seljacima da im oni pomaže samo kako bi što prije smekšali Tahija za ženidbu. Gubec, koji se osjetio izdano, odlučio je bunu proširiti na sve kmetove i osloboditi ih.
Svi planovi koji su postojali oko toga da se brakom razriješi parnica, padaju u vodu kada Nožina dolazi s Mogaićem i Milićem koje je spasio od Turaka.
Pripreme za bunu tekle su tiho. Polako su se budili Kranjska, Zagorje, Štajer i Uskoci. Kao simbol početka bune izabrano je pijetlovo pero.
U zadnjoj četvrtini romana, godine 1573. na pokladnu noć, počela je buna. Jedno po jedno selo priključuje se buni, a autor navodi i sve njihove vođe. Šimun Drmančić bio je potkupljen te je u skladu s planom morao seljake uvjeriti da su njihovi vođe u dogovoru s Turcima.
Ilija je vodio seljačku bunu u Sloveniji, međutim kada je čuo za Drmančićevu izdaju, povukao se prema Hrvatskoj, a za sobom je palio sve gospodsko. Bio je poražen pored Klanjca, ali uspio je pobjeći.
Za to vrijeme Gubec se nalazi u Gornjoj Stubici te prima vijest kako dolazi vojska koju vodi ban Gašpar Alapić. Gubec je odmah napravio plan bitke, probudio i potaknuo ljude te ohrabrio svoju vojsku. Održao je govor koji je inspirirao njegove ljude, a u njemu je bila rečena sva bol njegovog naroda.
Vodila se žestoka bitka, a žrtava je bilo na obje strane. No, na kraju je banova vojska bila jača. Mogića je bio ranjen, a Gubec ga je potom odnio u crkvu gdje je on i umro.
Gubec se predao u zamjenu za živote svojih seljaka. Alapić je slavio veliku pobjedu, no Gubec u zatvoru nije klonuo duhom. Vjerovao je da će jednom doći vrijeme kada će se osvetiti i kada će njegov narod biti sretan.
Slijedi u romanu pripovijedanje koje je epilog.
Stjepka Greogrijanca je u Mokricama posjetio fratar te mu je donio pozdrave od dvaju mrtvaca. Jedan od njih je Stjepkov otac Ambroz. On je fratra zamolio da mu pomogne opomenuti sina ako će raditi zlo. Drugi mrtvac je Matija Gubec koji je Stjepku oprostio to što ga je izdao.
Nadalje, iz fratrova pripovijedanja saznajemo kako je Matija Gubec umro. Naime, on ga je pratio na mučilište kada su ga stavili na prijestolje i stavili mu na glavu užarenu krunu.
Ilija Gregorić bio je uhvaćen i ubijen u Zagrebu, no nije bio mučen. Drmančić ga je uhvatio jer je za njega dobio 500 zlatnika. Uskok Nožina osvetio se Drmančiću za izdaju nakon mnogo godina kada ga je konačno pronašao.
Ursula je dobila svoj Susjed parnicom i na kraju 1574. godine isplatila je Tahijevu djecu.
Tahi je doživio veliku starost, a umro je od straha kada je vidio Janu odjevenu kao Arlandova Dora. Poludjevši, Dora se bacila kroz prozor.