Zločini nad Srbima u Dretelju 1992. godine

U maju 1992. godine hrvatske oružane snage (HOS) su u Dretelju kod Čapljine formirale logor za Srbe, isključivo Srbe i isključivo civile, prema kojima je izuzetno nečovječno postupano. Dretelj kao mjesto stradanja Srba postojao je do kraja septembra 1992. godine kada je preuzet od HVO-a i postao logor prvenstveno za bosanske muslimane.

Logor Dretelj bio je pod kontrolom hrvatskog generala Bobetka. Logor je bio smješten u bivšem skladištu JNA. Bio je to pravi koncentracioni logor iz filmova, sa bodljikavim žicama i osmatračnicama.

Pravi pravcati gulag. No, treba napomenuti da su uporedo s njim postojali potpuno jednaki srpski logori za Hrvate širom stare Juge.

Prema raspoloživim podacima koje imaju sve zaraćene strane, a pogotovo stranci, kroz Dretelj je prošlo najmanje 250 Srba, muškaraca i žena. Nezakonito lišeni slobode, bez optužnice ili presude, bez ikakve krivice, živili su pod nemogućim uslovima. Mnogi od njih su fizički likvidirani ili su preživili s teško narušenim zdravljem i neizlječivim traumama.

Silovanja, seksualna iživljavanja, zvjerske torture, prisilni rad, izgladnjivanje, neljudska ponižavanja uz nemoguć smeštaj i nikakve higijenske uslove. Jedina svrha sveg tog zla bila je etničko čišćenje kao sredstvo preraspodjele teritorije nakon raspada socijalističke Jugoslavije. Nacionalni lideri, i strani i domaći, ponašali su se kao divlji kerovi koji čereče lešinu i grabe komade po divljačkom nagonu. Taj divljački nagon bio je sva logika i sva suština događaja oko raspada Jugoslavije.

Kad je teritorij podijeljen – ostalo je svakoj zvijeri da se prikrije u svoje nacističke jazbine. To je sva istina i sva logika rata. Uzalud je tražiti neka opravdanja i ispredati priče o vEkovnim mržnjama i nacionalnim netrpeljivostima. Svo zlo došlo je iz pohlepe i to je sva istina o ratu. Sasvim je nevažno kako je to zlo kasnije pakovano i zamotavano.
Suđenje u BiH za zločine nad Srbima u logoru Dretelj počelo je 12. juna 2012. godine čitanjem optužnice Tužilaštva BiH. Mnogi su taj dan odahnuli jer je time skinuta stigma kolektivne odgovornosti. Optuženi su bili: Ivan Zelenika, Edib Buljubašić, Srećko Herceg, Ivan Medić i Marina Grubišić-Fejzić — hr.wikipedia.org

Optužnica je bila naslovljena na zločin protiv čovječnosti. Optuženi su označeni kao zločinci nad žrtvama srpske nacionalnosti s područja općina Mostar, Ljubuški, Čapljina i Stolac – zatočenih u vojnom logoru Dretelj. Zelenika i Buljubašić su nosili poseban teret kao oficiri i nadređeni.

Srbi su sprečavali procesuiranje zločina iz Dretelja

Pet godina ranije je međunarodni tužitelj Jude Romano sastavio listu od 59 imena Hrvata i Muslimana, bivših pripadnika HOS-a i HVO-a iz Čapljine, Ljubuškog, Mostara, Konjica, Širokog Brijega i tražio njihovo privođenje. Svi Srbi širom svijeta odobravali su zahtjeve sudije Romana.

Međutim, kada je isti tužitelj samo malo ranije oslobodio odgovornosti Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Jusufa Pušine i Zaima Backovića, kao i još osam osoba, za navodne zločine u Dobrovoljačkoj, svi Srbi širom svijeta pljuvali su po tužitelju kao da je dirnuo u njihove najmilije.

Pravdu u BiH ne mogu dijeliti muslimanske, hrvatskle ili srpske sudije jer bi se smatralo da su pristrasni. Ali ako pravdu u BiH ne mogu dijeliti ni strane sudije – kako ćemo onda imati pravdu. Na jednoj strani zahtjevamo da se procesuiraju ratni zločini – a na drugoj osporavamo svakog sudiju kojeg nam ponude. Zvanični tim za istraživanje ratnih zločina MUP-a RS osporavao je i još uvijek osporava sud u Hagu. Time samo usporavaju pravdu u BiH. Pitanje je – zašto?

Da nije tako, zločini bi bili sankcionirani pet godina ranije, kad je išlo suđenje prvim muslimanima za Dretelj – Mirsadu Repku u Norveškoj i Ahmetu Makitanu u Švedskoj. Od svih vojnika prisutnih u Dretelju veća polovina bili su muslimani. Od 59 osumljičenih iz Dretelja, samo 6 muslimana je optuženo za zločine u to vrijeme. Njima je suđeno prije svih ostalih.

Muslimani sa dreteljskog spiska i nisu bili neki muslimani – ateisti socijalističke Jugoslavije, onakve kakva je stvarana i diktirana iz Beograda. Odgojeni u socijalističkom duhu i maltretirani kao djeca u porodicama sa teškim socijalnim i finansijskim problemima. Kao djeca socijalizma naučeni su na besmislenu ljubav prema vođi i jugoslavenskoj narodnoj armiji i svi redom sa teškim traumama iz problematičnog djetinjstva.

Srbija je nesumnjivi agresor i trebalo bi da bude prisiljena UN rezolucijom da snosi čitav teret reparacija

— Josif Brodski, ruski jevrejski pjesnik-disident, Nobelovac, u dnevniku International Herald Tribun, 05. 08.1993. godine

Mirsad Repak – učešće u zločinima u svojstvu hrvatskog oficira

Mirsad Repak rođen je 1966. godine u Stocu. Nakon kratke ratne obuke u Vrgorcu, na koju je upućen posredstvom “nekih” ljudi iz Stoca i Sarajeva, priključio se jedinicama HOS-a i ponio njihov čin majora. Nakon nerazjašnjenog ubistva Blaža Kraljevića Repak se priključuje komandi HVO-a na komandnoj dužnosti Oficira za vezu – bio je Glavni inspektor HVO-a za Hercegovinu. Hrvatske tajne službe sklonile su ga krajem 1993. godine u Norvešku gdje je živio sa porodicom. Od 2001. godine ima državljanstvo Norveške.

Uhapšen je u maju 2007. godine, kada je bio osumnjičen za “silovanja, prisilna zatvaranja i nanošenja ozbiljnih povreda” jer zakon Norveške nije bio predviđen za – ratne zločine. Bilo je to prvo suđenje za ratne zločine u Norveškoj poslije Drugog svjetskog rata. Repak je na kraju oslobođen optužbe za silovanje. Dosuđena mu je kazna od osam godina zatvora i naloženo mu je da plati znatnu finansijsku odštetu žrtvama. Repak je najprije osuđen na 5 godina zatvora zbog ratnih zločina 02. dec 2008., a onda na 8 godina 14. aprila 2011. godine.

Prema izjavama svjedoka iz Dretelja, Repak je uticao na Ahmeta Makitana da učestvuje u zločinima u Dretelju. Repak je učestvovao u ubistvu logoraša Bože Balabana. Prema procjeni suda, učestvovao je u zatvaranju najmanje 13 osoba srpske nacionalnosti u logor Dretelj. Najviši sud u Norveškoj proglasio je Repka krivim za “lišavanje slobode i nanošenje patnje žrtvama”.
Optužba iz 2008.: icrc.org (PDF)

Edib Buljubašić – učešće u zločinima u svojstvu hrvatskog oficira

Edib Buljubašić rođen je Zenici kao dijete socijalističke Jugoslavije i bivšeg režima u Beogradu. Bio je poručnik bivše JNA. Kao oficir bivše JNA prije rata je osuđivan na jedanast godina zatvora. Kao takav je pušten i tokom rata uključen u jedinice HOS-a i HVO-a. Za vrijema rata, na samom početku upoznat je sa Blažem i Darkom Kraljevićem i Mladenom Holmanom. Bio je “svjedok” ubistva Blaža Kraljevića u avgustu 1992. godine. Bio je poručnik HOS-a i zamjenik komandanta logora Dretelj. Komandant logora Dretelj za HOS bio je Ivan Petrušić. (intervju Ediba Buljubašića “Slobodnoj Bosni” 15. maj 1999. godine.)
Buljubašić je u Dretelju mučio Srbe ali ne zato što ih mrzi.

Buljubašić je ubijao svoje – ne muslimane – nego svoje najbliže i najrođenije. Buljubašić danas izdržava uvjerljivo najdužu “ukupnu” kaznu zatvora u BiH i “najdužu zatvorsku kaznu u Evropi” – od 54 godine – kao rijetki serijski ubica u Evropi.

Kazna je tolika jer je spojeno nekoliko presuda: ubistvo portira, supruge, snahe, oca te jedan pokušaj ubistva. Buljubašić je osuđen na 34 godine za ubistvo svojih supruge i snahe, da bi mu poslije ubistva rođenog oca i uposlenika osiguranja u jednom preduzeću sud dodao još dvanaest godina. Prema evidenciji zeničkog zatvora, Buljubašić bi na slobodu mogao izaći tek 05. nov 2043. godine.

U međuvremenu je napisao autobiografsku knjigu pod nazivom “Kako sam ubio oca” (knjiga.ba-k7701) koja je postala regionalni bestseler, a na čijem bi se predlošku trebao snimiti igrani film.

Suđenje Buljubašiću za zločine u Dretelju još uvijek traje.

link: krajina.ba-37260
link: slobodna-bosna-1221

Ahmet Makitan – učešće u zločinima pod uticajem Repak Mirsada

Ahmet Makitan rođen je, navodno, u Stocu 1966. godine. Navodno je porijeklom iz Stoca. Okružni sud u Stokholmu osudio ga je kao bivšeg pripadnika HOS-a, na pet godina zatvora za zločine nad Srbima u logoru Dretelj. Makitan je švedski državljanin. Osuđen je za mučenje 21 srpskog zatvorenika u logoru Dretelj u periodu između maja i avgusta 1992. godine. Hrvatske tajne službe sklonile su ga krajem 1993. godine u Švedsku.

On je bio stražar/čuvar u logoru Dretelj, direktno podređen Stanku Primorcu. Priznao je samo optužbe za zlostavljanje, i tvrdio je da mu je bilo naređeno da ih čini. Uhapšen je u januaru 2010. a suđenje je počelo 5. okt 2010. Makitan je dobio 5 godina i isplatu znatne odštete svojim žrtvama.

Ahmet Makitan je takođe bio prvi osuđenik za ratne zločine poslije Drugog svjetskog rata – u Švedskoj.

Pored navedenih, na listi se nalaze Emina Oručević i Zerina Šuta. Obje na dužnosti čuvara. Obje su bile pod uticajem oficira HVO-a, pogotovo majora Mirsada Repka. Osim njih osuđen je i Refik Sarić, mladić koji je najprije zatvoren u Dretelj kao logoraš, da bi mu kasnije bilo ponuđeno da se pridruži HOS-u, nakon čega je ostavljen u Dretelju kao čuvar. Refik Sarić je uhapšen u Danskoj, odležao je kaznu u Danskoj i nakon održavanja kazne protjeran je iz Danske.

Uticaj iz Zagreba i Beograda na eskalaciju sukoba

Kakav je bio uticaj Repka na ostale zločince u logoru Dretelj?
Repak je kao nadređeni oficir imao širok raspon uticaja na svoje podređene. Prijetnje smrću, ucjene, maltretiranje, pohvale po zapovijednoj liniji, unapređenje, podmićivanje i druge oblike nagrađivanja. Prema sudskim izvještajima, Repak ih je rado koristio. Tako je Edib Buljubašić svjedočio da je ubio logoraša Božu Balabana po naređenju pukovnika Ivice Primorca – za šta je od Repka primio nagradu od 1.000 maraka. Iako je zapovjednik logora Dretelj bio Ivan Petrušić. To je bilo planirano održavanje paralelnih struktura komande u logoru – kako bi se proizveli veći neredi i zločini nad zatvorenicima.
Ivica Primorac bio je šef hercegovačkog SIS-a – hrvatske tajne centrale iz Zagreba. Primorac je ustvari bio pukovnik HVO-a, ali je raspoređen u HOS da kontroliše generala Kraljevića. Primorac je na kraju ubio Kraljevića i svu dokumentaciju (pa time i cijeli HOS) stavio konačno pod komandu Zagreba – onda kada je Kraljević odbio krenuti sa sukobima protiv muslimana u BiH.

Više o ulozi Ivice Primorca:
link: Hrvatsko-hrvatske svađe i strahovi od Haaga
link: Bivši šef hercegovačkog SIS-a otkucao Haagu čelnike HVO-a
link: PRIMORAC SLOBODNOJ BOSNI: Buljubašić laže, nisam naređivao progone
link: Ivica Primorac dva dana prije ubojstva Kraljevića napustio HOS

HVO je mogao sam kontrolirati logor Dretelj – ali ga je namjerno prepustio snagama HOS kako bi one na sebe preuzele odgovornost za zločine. HVO je logor Dretelj mogao obezbjeđivati isključivo hrvatskim bojovnicima i domobranima – ali su ipak u sastavu Dretelja imali 50-60 odsto muslimana, upravo radi eskalacije mržnje i sukoba u BiH, pogotovo Hercegovini.

Srpske vlasti učinile su sve da se uhapse muslimanski čuvari logora Dretelja – koji su planski krajem 1993. sklonjeni u skandinavske zemlje. Srpske vlasti, međutim, nikada nisu zahtjevale hapšenje Ivice Primorca koji još uvijek radi i sarađuje sa srpskim političarima kao visoki funkcioner HDZ-a BIH. Pitanje je – zašto? To je još jedno od mnogih “zašto” koje svakako treba postavljati takozvanim srpskim nacionalnim vođama u BiH.

Zapovjednik logora Dretelj – Ivan Petrušić – davao je Repku odriješene ruke u Dretelju. Repak je mogao po svojoj volji hapsiti Srbe van logora, dovoditi ih u Dretelj bez posebnih obrazloženja i određivati dužinu njihovog ostanka u Dretelju. Repak je po svojoj volji vršio isljeđivanje zatvorenika i rezultate tih istraga slao svojim pretpostavljenima u Zagreb.

Repak Mirsad je bio inspektor hrvatskih tajnih službi – u činu majora. Sve je radio, kako ističe Edib Buljubašić, po direktnim naredbama pukovnika Ivice Primorca, osnivača logora Dretelj i visokog funkcionera HDZ-a danas. Srbi su u tom logoru, kaže Buljubašić, “tretirani kao brojevi a ne kao ljudi, a svakodnevno su bili maltretirani”.

Repak je bio slobodan otpuštati zatvorenike iz Dretelja ili je sam određivao kada će i kako biti razmjenjivani. Drugom prilikom je Buljubašiću dao 2.000 maraka da šuti o oslobađanju nekih Srba iz Dretelja, za koje je plaćeno da budu pušteni na slobodu ili razmijenjeni. Repak je bio slobodan uzeti novac za razmjenu, a da kasnije i ne oslobodi zatvorenika. Bio je slobodan da otpusti nekog iz Dretelja, i kada ovaj krene, da naredi njegovo ubistvo uz obrazloženje da je “ubijen pri pokušaju bijega”.

Ne treba zaboraviti da je Repak bio oficir HVO-a (HVO mu je priznao čin majora koji je nosio u HOS-u), te da je bio Glavni inspektor HVO za Hercegovinu i glavni hrvatski SIS-ovac za područje Stoca i okoline. Kao takav – i on sam je bio zastrašivan, ucjenjivan, nagrađivan i unaprijeđivan od svojih pretpostavljenih iz Zagreba.

Među odgovornima za zločine nad Srbima u Dretelju navode se sljedeća imena:

• Zoran Hranilović hirurg iz Zagreba
• Vinko Martinović Štela
• Dragan Dujmović
• Stanko Primorac
• Vinko Primorac
• Toni Rajić
• Tomislav Vidović
• Damir Glogovac Vampir
• Zvonimir Bijeliš Crvenkapica
• Željko Šešelj…

Procesi koji se sada vode na sudovima u Bosni za zločine u Dretelju tek su zagrijavanje za suđenje Ivanu Ivici Primorcu:  glassrpske.com-8554 – zato Buljubašić tako često naglašava odgovornost “velikih riba” za zločine u Dretelju:

– “Zločini brutalni su se dogodili u logoru Dretelj a velike ribe – guzonje – žele svoju odgovornost prebaciti na nas pet-šest koji smo jedini optuženi. Time pravda i srpski logoraši ne bi bili zadovoljeni, jer i Miro Hrstić Ledeni je činio zločine u Dretelju a Srbe iz Mostara je hapsio, pljačkao i tukao Vinko Martinović Štela, koji je pušten na slobodu – a suđeno mu je u Haagu.

On je vodio HOS u Mostaru i on je umiješan u atentat na Blaža Kraljevića. On je desna ruka Mladena Naletilića Tute. To su razbojnici, pljačkaši, siledžije i zločinci. Ovaj uhapšeni HOS-ovac Ivan Medić većinom je bio moj vozač i vozač oficira HOS-a iz Dretelja. On je sitna riba. Zašto Tužilaštvo BiH ne hapsi velike glavešine iz HOS-a i HSP-a?” — poskok.info-1759
Zato jer Srbi ta imena ne traže. Srbi nastoje predstaviti prvenstveno odgovornost muslimana za Dretelj. Pitanje je – opet – zašto?

Zašto?

Često govorimo o zločinima i mene često pitaju: – Zašto ne kažeš nešto o zločinima protiv Srba u zadnjem ratu? Rekla sam bezbroj puta da mi je žao svake žrtve i svake suze prolivene u zadnjem ratu. Ja sam mislila da time govorim i o zločinima protiv Srba. Sad vidim da je to kao kad su pitali Srbina je li čovjek ili Srbin a on iz prve ispalio: – Srbin, bre!
Pozdraviti sve žrtve, nazvati im pokoj i rahmet, svakako znači pijetet za srpske žrtve. Izdvajanje nekakvih “srpskih žrtava” svakako znači zanemarivanje ostalih – po toj logici – a ja stvarno ne vidim šta bi onda bile nekakve ostale ili “ne-srpske” žrtve? Žrtve su žrtve a zločini su zločini. Prepoznavanje pojedinih žrtava je stvar isključivo nekih službi kojima je posao da se time bave – statistikom. Normalnom čovjeku je svaka žrtva ista. Ako nije tako – onda je to najobičnije guranje prsta u oko. Kome ono treba – taj je i sam žrtva – i slučaj za psihijatriju.
Žrtve su bile i pale. Treba ih ostaviti na miru u ime djece koja odrastaju. Ako oni koji su ostali živi nastave pjevati osvetničke pjesme – onda smo svi vječne žrtve. Žrtve tih pjesama. A na to nas niko ne može prisiliti osim jedino mi sami.
Ako stalno potežemo “svoje” mi nismo sposobni za život – ne umijemo preuzeti na sebe odgovornost za svoje postupke. Pa svoju savjest proiciramo u “svoje” žrtve, i u fraze o “svom napaćenom narodu”. Osim toga, neprekidnim pozivanjem na “svoje” žrtve, mi te žrtve uznemiravamo i prizivamo nove žrtve. Upravo to je i išlo pred rat kad su Srbi uznemiravali svoje mrtve, iskopavali njihove kosti i prenosali ih s jednog mjesta na drugo. Svi smo znali da će biti belaja. I belaj je bio. Mrtve treba ostaviti da počivaju – ako ne u ime mrtvih – onda bar u ime živih.
Na stranicama podrške bivšem Balkanskom Koljaču Slobodanu Miloševiću (www.slobodan-milosevic.org) postoji detaljan izvještaj o svim zločinima protiv Srba u zadnjem ratu. To je pohvalno i vrlo dobro – jer bez pravde nema ni pomirenja, međutim, na tim stranicama nema ni jedno jedino slovo o zločinima Slobodana Miloševića?
Zato je to upravo “ubadanje prstom u oko” i “posipanje drugog pepelom po glavi”. I nastojanje da se prikrije koliko je Slobodan Milošević kriv za SVE žrtve – pa time i one srpske. Koliko vrijedi proganjati čuvare tamnica dok političare koji su ih potpisali nazivamo herojima?