ZLATKO JE DRUGI: Ustaše su prve maknule Masaryka

Prije samo dva mjeseca, na direktno pitanje novinara je li istina da odmah nakon Titovog trga kreće u juriš i na Masarykovu ulicu u Zagrebu, Zlatko Hasanbegović odgovorio je ovako: “Ne znam odakle priča o Masarykovoj, no kad već netko o tome priča, podsjetit ću ga da je to pitanje u Skupštini prvi pokrenuo HDZ-ov zastupnik, akademik Ranko Marinković.” Sada, Hasanbegović odjednom potpuno mijenja priču.

“Sastavit ćemo novo povjerenstvo koje će odlučiti o preimenovanju Masarykove ulice”, kazao je na novinarima na Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu u trenucima dok su radnici skidali ploče s imenom Josipa Broza Tita. Pomalo ubrzano dišući zbog uzbuđenja, tada je novinarima rekao i da se “ispred HNK u tom trenutku zatekao sasvim slučajno“.

OK, to se Hasanbegović valja šalio, ne bi valja mislio da bi netko doista mogao popušiti još i to. A što bi uopće moglo biti sporno s Tomašom Masarykom, čovjekom koji se žestoko borio i izborio za samostalnost Čehoslovačke odmah nakon raspada Austro-Ugarske, koji je bio prvi predsjednik te zemlje, kod kojega su dolazili mnogi hrvatski nacionalisti…? I hoće li u sljedećem koraku Hasanbegović jurnuti i na zabranjivanje američkog kultnog benda “Faith No More“? Idemo redom.

Tomaš Masaryk bio je 1909. godine u dobi od 59, bio je zastupnik u Reichsratu u već drugom mandatu i mada još nije počeo otvoreno tražiti državnu samostalnost Čeha i Slovaka, te godine pomogao je Hinku Vinkoviću u obrani 53 člana Srpske samostalne stranke (SSS) u “Veleizdajničkom procesu” u Zagrebu. SSS u to je doba s Hrvatskom strankom prava bila u Hrvatsko-srpskoj koaliciji.

Sam Vinković zapravo je bio jako blizak Anti Starčeviću, “Ocu nacije”, za njegovog života. Bio je i član Stranke prava i, uopće, u tom procesu na strani obrane našla se sva sila ljudi koji su posvetili svoje živote hrvatskom nacionalnom oslobođenju. Tvrdnje da su bile utemeljene optužbe za veleizdaju protiv članova SSS-a, koji su na kraju osuđeni na ukupno 173 godine zatvora, zapravo su točne. Oni su doista radili na rušenju austro-ugarskih vlasti, o čemu su tada sanjali i praktično svi Hrvati.

Međutim, Hinko Vinković na sudu je izmaltretirao tužiteljstvo, raskrinkao im je glavnog svjedoka optužbe kao agenta provokatora, što je tadašnju Europu jako zabavljalo. Namjera tadašnjih austro-ugarskih vlasti s tim suđenjem bila je da diskreditira Hrvatsko-srpsku koaliciju. Jedna od rijetkih političkih snaga u Hrvatskoj koja je tada bila na strani carskih vlasti, bila je Čista stranka prava Josipa Franka. Navodno je čak napadala koaliciju i optužene u dogovoru s Bečom i Budimpeštom.

Masaryka su, inače, Hrvati upoznali 1895. U listopadu te godine zagrebački procarski mađarski režim bana Khuena Hedervarya upravo je protjerao sa Sveučilišta u Zagrebu studente koji su sudjelovali u paljenju mađarske zastave na središnjem gradskom trgu. Da bi većina od njih, među njima i Stjepan Radić i Vladimir Vidrić, nakon odsluženja kraće robije zbog paljenja zastave, studij nastavila u Pragu, na sveučilištu na kojem je predavao Masaryk koji je jako utjecao na nastavak njihove političke borbe za nacionalnu neovisnost.

Ono što desnicu u Hrvatskoj danas vjerojatno žulja jest to što je tada prevladavajuća ideja u Hrvatskoj bila da se u tu borbu ide s ostalim južnim Slavenima, “protiv zajedničkog neprijatelja”. Kolika je bila snaga Čiste stranke prava, pokazuje to što je ona na izborima 1908. dobila jednog jedinog zastupnika. A povrh toga, zbog svađe oko toga treba li se u borbi za neovisnost oslanjati na Beč ili ne (!?) doživjela i još jedan pravaški raskol u nizu iz tog doba, slično poput mnoštva pravaških raskola u 90-ima.

Uskoro je uslijedio Prvi svjetski rat, Hrvati su masovno dezertirali i borili su se iz petnih žila samo tamo gdje su se tukli protiv Talijana, a sa završetkom tog rata svijet je doznao da je Masaryk u ratu landrao od Washingtona do Moskve, granajući u korist sila Antante kontraobavještajnu mrežu protiv Beča, Budimpešte i Berlina, a sve kako bi se izborio za samostalno Čehoslovačku. To mu je i uspjelo i 1918. on je postao prvi predsjednik te zemlje.

Istodobno, Hrvati po Dalmaciji i Istri gorko su zaključili da je Italija ugrabila pozamašan dio njihove jadranske obale. Kao što će s još većom gorčinom nekoliko godina poslije zaključiti da je s uspostavom NDH Ante Pavelić Talijanima prodao još veći dio Dalmacije. Sljedeća stvar zbog koje desnica u Hrvatskoj danas izrazito ne podnosi Masaryka jest i to što je do jednog trenutka bio u odličnim odnosima s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem. Dotle da su kralj i Nikola Pašić 1922. godine otišli u dvotjedni posjet Masaryku.

Samo, umjesto da Masaryk uzvrati posjet kralju Aleksandru, do posjeta nikad nije došlo. Zašto? Zato što su ubrzo nakon toga dvojica državnika, Masaryk – kao uvjereni moderni demokrat – i Aleksandar, ušli u više ili manje otvoreno neprijateljstvo zbog diktatorskih tendencija kralja prvo SHS, a potom Kraljevine Jugoslavije. Neprijateljstvo je kulminiralo Šestosiječanjskom diktaturom iz 1929. o čemu je pisao povjesničar Václav Štěpánek.

Tako se dolazi i do okolnosti u kojima su tadašnje gradske vlasti Zagreba 1930. imenovale jednu ulicu u strogom centru Masarykovom ulicom. Drugim riječima, Masaryk je tada bio neprijatelj kralja u Beogradu, što kraljeve vlasti nisu baš tako naglo mogle priznati, jer bi to značilo priznati težak diplomatski i strateški poraz, a odjednom u tim okolnostima Masaryk dobiva ulicu u drugom najvećem i najvažnijem gradu u Kraljevini kao izraz nacionalnog i građanskog otpora monarhiji. O tome je sada za tportal govorio i Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva. Rekao je da je smiješno optuživati Masaryka za to što je podržavao jugoslavensku ideju, “kao da je on izmislio jugoslavensku ideju”.

“Osobito je to zato što je spomenuta ulica nazvana tako kao izraz simboličnog otpora diktaturi kralja Aleksandra 1930. Ulica je ime dobila 1930. povodom Masarykova 80. rođendana, koji se u Hrvatskoj svečano slavio. Masaryka se tada veličalo zbog njegova znanstvenog rada te privrženosti idejama slobode i demokracije, a bio je to prikriveni izraz otpora vladajućem režimu. Ako bi se maknula Masarykova, onda bi se mogao i vratiti trg kralja Aleksandra“, ironično je komentirao Lipovac.

Da je tome tako svjedoči i to što je to bilo prvi put u svijetu, uključujući i Čehoslovačku, da je netko nešto nazvao po još tada još živućem Tomašu Masaryku. Usprkos tome 1941. su ustaše Masaryka izbacile iz Zagreba, ali samo na četiri godine, jer s oslobođenjem Hrvatske od fašističke okupacije komunističke vlasti Federalne Države Hrvatske već 1945. vraćaju Masarykovu ulivu u Zagreba.

Ne iz pukog hira, nego u vrijeme u kojem su tadašnje vlasti bile usred političke borbe protiv monarhijske jugoslavenske vlade u egzilu koja je pokušavala loviti u mutnom i na stražnja vrata se nakon Drugog svjetskog rata ušuljati u vlasti ne-monarhijske Jugoslavije.

Tomáš Garrigue Masaryk ulice je još za života dobio i u Bjelovaru, Čakovcu, Daruvaru, Varaždinu i Virovitici, što je očito u 30-ima Hrvatima bilo jako zabavno i što ga čini strancem sa najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. I dok je Masaryk Hrvatima bio značajan kao netko čija je politička misao utjecala na niz hrvatskih intelektualaca, u svijetu su neki drugi narodi i nacije imali druge razloge. Mexico City dobio je Aveniju predsjednika Masaryka još 1936. Na Floridi već desetljećima postoji izrazito sićušni Masaryktown.

Masarykov trg ima Tel Aviv. U Izraelu su imigranti iz Čehoslovačke u svoje doba osnovali i kibuc nazvan po Masaryku. Masarikova ulica u Beogradu je, zanimljivo, kakvih četiri puta kraća od imenjakinje u Zagrebu, u Ljubljani je Masarykova jedna od najvećih, a postoje još i u Genevi, Bukureštu, gdje li sve ne… Masaryk je svoje mjesto našao i u popularnoj kulturi, pa se tako na omotu “Album of the year”, šestog albuma kultnog benda Faith No More iz 1997., nalazi velika fotografija Tomaša Masaryka koja ga prikazuje kako s prozora vagona prima cvijeće.

20 godina poslije Faith No More Hasanbegović se odjednom poziva na riječi Ranka Marinkovića da bi trebalo maknuti ime Masaryka “jer ovaj Hrvate ničim nije zaslužio”. I to dva mjeseca nakon što je kategorički odbacivao i čudio se odakle ikome ideja da on nakon juriša na Tita kreće i u juriš na državnika kojega slavi cijeli svijet i koji je direktno utjecao na razvoj političke misli u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća.