Slavoj Žižek je kulturni filozof. Viši je istraživač na Institutu za sociologiju i filozofiju Sveučilišta u Ljubljani, ugledni profesor njemačkog na Sveučilištu New York i međunarodni direktor Birkbeck Instituta za humanističke znanosti Sveučilišta u Londonu. Njegov tekst za RT prenosimo u cijelosti:
Reakcija na Covidov najnoviji soj potvrdila je neugodnu istinu – dok mnogi prihvaćaju ideju suradnje u borbi protiv pandemije, ne rade ništa opipljivo od bilo kakve vrijednosti po tom pitanju. Treba li nam još veća kriza da nas probudi?
Svi smo do sada svjesni da je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila novu varijantu bolesti Covid-19 pod nazivom Omicron.
Nova varijanta B.1.1.529 prvi put je prijavljena SZO-u u Južnoj Africi 24. studenog.
Dolazi s više od 30 mutacija i sumnja se da se širi mnogo brže od ostalih varijanti – uključujući onu Delta – pa je neizvjesno hoće li cjepiva koja trenutno imamo djelovati protiv toga.
Reakcija diljem svijeta bila je predvidljiva: otkazani letovi iz južne Afrike, pad dionica i tako dalje.
Nije li užasno što su takvi obrambeni, potezi poput zabrane putovanja, bili najjača reakcija razvijenih zemalja na bauk nove katastrofe?
Kao što je dr. Richard Lessells, specijalist za zarazne bolesti na Sveučilištu KwaZulu-Natal u Durbanu (JAR) istaknuo:
‘Nije bilo riječi podrške koju će ponuditi afričkim zemljama kako bi im pomogle u kontroli pandemije i posebno se ne spominje rješavanje ove nejednakosti cjepiva na koju smo upozoravali cijele godine i čije sada vidimo posljedice.’
Širenje varijante Omicron olakšalo je trostruko skandalozno zanemarivanje. Prvo, mnogo je vjerojatnije da će virus mutirati na mjestima gdje je cijepljenje nisko, a prenosivost visoka, pa je za to vjerojatno kriv veliki jaz između stopa cijepljenja u razvijenom svijetu i u svijetu u razvoju. Neke zapadne zemlje čak uništavaju cjepiva čiji je datum upotrebe prošao, umjesto da ih besplatno daju zemljama s nižom stopom cijepljenja.
Drugo, kao što je zabilježeno u The Lancetu u travnju, ‘Farmaceutske tvrtke imale su velike koristi od ogromnih iznosa javnog financiranja za istraživanje i razvoj: između 2,2 milijarde i 4,1 milijarde dolara (do 1. veljače 2021.) potrošeno je u Njemačkoj , Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjevernoj Americi.’
Međutim, kada su tvrtke zamoljene da dopuste besplatno licenciranje cjepiva, sve su to odbile, čime su spriječile mnoge siromašnije zemlje – koje si nisu mogle priuštiti da plate cijenu autorskih prava – da ih proizvode.
Konačno, čak je i u samim razvijenim zemljama pandemijski nacionalizam vrlo brzo prevladao nad ozbiljnom koordinacijom napora.
U sva tri slučaja razvijene zemlje nisu uspjele ostvariti svoje javno proklamirane ciljeve, a sada za to plaćaju cijenu. Poput bumeranga, katastrofa koju smo pokušali obuzdati u Trećem svijetu vratila se da nas progoni. Kako?
Friedrich Jacobi, njemački filozof koji je djelovao oko 1800., napisao je:
‘La vérité en la repoussant, on l’embrasse’, – odbijajući istinu, čovjek je prihvaća.
Primjeri ovog paradoksa su brojni – recimo, prosvjetiteljstvo je doista pobijedilo tradicionalnu vjeru i autoritet kada su pristaše tradicionalnog gledišta počele koristiti prosvjetiteljsku racionalnu argumentaciju da opravdaju svoj stav (društvu je potreban čvrst neupitan autoritet da bi uživalo u stabilnom životu itd.)
Ali vrijedi li isto i suprotno? Da li čovjek prihvaćajući istinu je zapravo odbija?
Upravo se to događa danas: ‘istina’ – hitna potreba za globalnom suradnjom itd. – odbija se javnim prihvaćanjem potrebe za zelenim djelovanjem ili suradnjom u borbi protiv pandemije, kao što se vidjelo na konferenciji COP26 u Glasgowu, koja je bila prepuna deklarativnog bla bla, pritom isporučujući vrlo malo preciznih obveza.
Ovaj mehanizam je već 1937. godine opisao George Orwell u ‘The Road to Wigan Pier’, koji je istaknuo dvosmislenost prevladavajućeg ljevičarskog stava prema klasnoj razlici:
‘Svi se protivimo klasnim razlikama, ali vrlo malo ljudi ih ozbiljno želi ukinuti. Ovdje dolazite do važne činjenice da svako revolucionarno mišljenje dio svoje snage crpi iz tajnog uvjerenja da se ništa ne može promijeniti. /…/ Sve dok se radi samo o poboljšanju radničkog položaja, svaka pristojna osoba je suglasna. /…/ Ali, nažalost, ne možeš postići napredak tako što samo želiš ukloniti klasne razlike. Točnije, potrebno je poželjeti da nestanu, ali vaša želja nema učinka osim ako ne shvatite što to sve uključuje. Činjenica s kojom se treba suočiti je da ukinuti klasne razlike znači ukinuti dio sebe. /…/ Moram se tako potpuno promijeniti da bih na kraju jedva mogao biti prepoznatljiv kao ista osoba.”
Orwellova poanta je da se radikali pozivaju na potrebu za revolucionarnom promjenom kao na neku vrstu praznovjerja koja bi trebala postići upravo suprotno – to jest spriječiti da se promjena stvarno dogodi. Današnji akademski ljevičari koji kritiziraju kapitalistički kulturni imperijalizam su, u stvarnosti, užasnuti idejom da će se njihovo polje proučavanja rasplinuti.
Isto vrijedi i za našu borbu protiv pandemije i globalnog zatopljenja – parafraza Orwella bi bila:
‘Svi se protivimo globalnom zatopljenju i pandemiji, ali vrlo malo ljudi ih ozbiljno želi ukinuti. Sve dok se radi samo o poboljšanju sudbine običnih ljudi, svaka pristojna osoba je suglasna. Ali, nažalost, ne možete postići napredak ako samo želite ukloniti globalno zatopljenje i pandemiju. Točnije, potrebno je poželjeti da nestanu, ali vaša želja nema učinka osim ako ne shvatite što to sve uključuje. Činjenica s kojom se treba suočiti je da ukinuti globalno zatopljenje i pandemiju znači ukinuti dio sebe. Svatko od nas morat će se toliko izmijeniti da će na kraju teško biti prepoznatljiv kao ista osoba.’
Je li razlog ove neaktivnosti samo strah od gubitka ekonomskih i drugih privilegija?
Stvari su složenije od toga: promjena koja se traži je dvostruka – subjektivna i objektivna.
Američki filozof Adrian Johnston okarakterizirao je današnju geopolitičku situaciju kao onu ‘u kojoj se svjetska društva i čovječanstvo u cjelini suočavaju s višestrukim akutnim krizama (globalna pandemija, ekološke katastrofe, ogromna nejednakost, rastuće siromaštvo, potencijalno razorni ratovi, itd.), ali čini se da nisu u stanju poduzeti (doduše radikalne ili revolucionarne) mjere potrebne za rješavanje ovih kriza. Znamo da su stvari pokvarene. Znamo što treba popraviti.
Čak ponekad imamo ideje kako ih popraviti. No, unatoč tome, ne činimo ništa ni da popravimo već učinjenu štetu niti da spriječimo daljnju lako predvidljivu štetu.
‘Odakle ta pasivnost?
Naši mediji često nagađaju zbog kojih skrivenih motiva antivaxxxeri tako nepokolebljivo ustraju u svom stavu, ali koliko ja znam, oni nikada ne navode najočitiji razlog: na nekoj razini žele da se pandemija nastavi, a znaju da će ju odbijanje poštivanja anti-covid mjera produžiti.
Ako je to slučaj, onda sljedeće pitanje koje treba postaviti je: što tjera antivaxxxere da žele nastavak pandemije?
Ovdje bismo trebali izbjegavati bilo kakve pseudo-frojdovske predodžbe poput neke verzije nagona smrti, želje za patnjom i smrću.
Ideja da se antivaxxeri protive mjerama protiv pandemije jer nisu spremni žrtvovati zapadni liberalni način života, koji je za njih jedini mogući okvir slobode i dostojanstva, istinita je, ali nedovoljno.
Ovdje trebamo dodati perverzno uživanje u samom odricanju od uobičajenih užitaka koje donosi pandemija.
Ne bismo smjeli podcijeniti tajno zadovoljstvo koje pruža pasivni život depresije, apatije i pukog odugovlačenja bez jasnog vlastitog životnog projekta.
Međutim, promjena koja je potrebna nije samo subjektivna, već je ona globalna društvena promjena. Na početku pandemije napisao sam da će ta bolest zadati smrtni udarac kapitalizmu.
Osvrnuo sam se na završnu scenu Tarantinovog ‘Kill Billa 2’ gdje Beatrix onesposobljava zlog Billa i udara ga ‘tehnikom eksplodiranja srca u pet točaka dlanom’, kombinacijom pet udaraca vrhovima prstiju u pet različitih akupunkturnih točaka tijela protivnika. Nakon što se meta udalji i napravi pet koraka, njeno srce eksplodira u tijelu i ona pada na tlo.
Moja je poanta bila da je epidemija koronavirusa svojevrsni napad ‘Tehnike eksplozije srca u pet točaka dlana’ na globalni kapitalistički sustav – signal da ne možemo ići putem koji smo do sada imali te da je potrebna radikalna promjena.
Mnogi su mi se nakon toga smijali: kapitalizam ne samo da je obuzdao krizu, već ju je čak i iskoristio da se ojača. Ipak, mislim da sam bio u pravu.
U posljednjih nekoliko godina globalni se kapitalizam toliko radikalno promijenio da neki (poput Yanisa Varoufakisa ili Jodi Dean) novi poredak u nastajanju više ne nazivaju kapitalizmom, već korporativnim neofeudalizmom.
Pandemija je dala poticaj ovom novom korporativnom poretku, s novim feudalnom vlastelom poput Billa Gatesa ili Marka Zuckerberga koji sve više kontroliraju naše zajedničke prostore komunikacije i razmjene.
Pesimistički zaključak koji se nameće je da će biti potrebni još jači šokovi i krize da nas probude.
Neoliberalni kapitalizam već umire, tako da nadolazeća bitka neće biti ona između neoliberalizma i onoga što leži iza, već ona između dva oblika ove posljedice:
korporativnog neofeudalizma koji obećava zaštitne mjehuriće od prijetnji – poput Zuckerbergovog ‘metaverzuma’, mjehurići u kojima možemo nastaviti sanjati – i grubo buđenje koje će nas natjerati da izmislimo nove oblike solidarnosti.
Kolumna je prenesena s portala Russia Today.
Slobodna Dalmacija
wpDiscuz
