Život u samoći: Ušao u šumu i 27 godina iz nje nije izašao

Raširio je ceradu između drveća, namjestio mali najlonski šator i smjestio se. Bio je skroz skriven od svijeta, unatoč činjenici da je zapravo boravio sam nekoliko minuta hoda od jedne od stotina ostalih malih ljetnih kućica koje su bile razbacane uz jezero.

Knight je preživljavao tako što je provaljivao u kućice i lokalne centre iz kojih je krao zalihe. Uvijek je uzimao samo ono što mu je trebalo – hranu, plin za kuhanje, baterije i knjige. Pokušavao je stalno raditi što manje štete, ali veliki broj provala – više od tisuću tijekom svih tih godina – uznemirio je vlasnike kućica, pa su alarmirali policiju, koja je postavila zamku i uhvatila Knighta na djelu.

Pisac Mike Finkel posjetio je Knighta u zatvoru kada je pisao knjigu o njemu i njegovom bijegu od svijeta, “The Stranger in the Woods: The Extraordinary Story of the Last True Hermit”. Prvo ga je pitao najočitije – zašto je okrenuo leđa svijeta i otišao kako bi živio potpuno sam.

“Chris Knight je rekao da se osjećao jako neugodno stalno okružen ljudima. Mislio sam da mu se nešto dogodilo što je izazvalo taj osjećaj. Pitao sam ga je li počinio neki zločin, je li ga bilo nečega sram, ali uporno je tvrdio da se ništa nije dogodilo, već je naprosto osjetio jaku želju  da bude sam, kao da mu je cijelo tijelo govorilo da će mu biti ugodnije ako živi odvojen od svijeta”, rekao je Finkel za BBC.

Želja je bilo toliko jaka da je proveo gotovo tri desetljeća, a da s nikim nije progovorio nijednu jedinu riječ. Samo jednom je u tih skoro 30 godina pozdravio jednog planinara na kojeg je slučajno jedan dan naletio, negdje devedesetih godina.

Unatoč tomu što su zime u Maineu jake, temperature se znaju spustiti i do 20 ispod nule, Knight kaže da nikad nije zapalio vatru, jer se bojao da bi dim mogao privući nečiju pažnju.

“Puno je toga u njegovoj priči zanimljivo. Da usred zime idete kampirati u neku šumu u Maineu i cijelu noć provedete u šatoru bez vatrice, bio bih impresioniran. Knight je to radio 27 zima”, kaže Finkel.

Knight mu je ispričao da je umjesto grijanja uz vatru išao jako rano spavati, već oko sedam navečer, namjestio bi budilicu u tri ujutro, najhladnije doba noći. U tri sata bi se ustao i hodao do jutra, kako bi ostao ugrijan.

Finkela je zanimalo i kako je provodio vrijeme.

“Malo bi čitao knjige, malo rješavao križaljke, ali te stvari nije radio većinu vremena. Ono što je većinu vremena radio je ‘ništa’, nije radio ništa.”

Finkel je pitao Knighta da objasni to ništavilo, to njegovo ‘nečinjenje ničega’.

“Zanimljivo je da mi je rekao da mu nikada nije bilo dosadno. Da nikada nije bio usamljen. Kaže da je bilo upravo suprotno, da se osjećao totalno povezan s cijelim svijetom.”

Zvuči kao nekakvo mistično iskustvo, ali ne ono koje doživite na psihodeličnim drogama, već zbog samoće.

Nakon što je uhićen 4. travnja 2013 godine osuđen je na sedam mjeseci zatvora. U zatvoru ga je posjećivao Finkel, koji je dobio dozvolu da ga može intervjuirati devet sati, ali morao je dolaziti svaki dan po sat vremena. Iz tih razgovora je i nastala njegova knjiga.

Kada su uhvatili nije bio baš siguran koliko ima godina, jer je kroz godine izgubio pojam o vremenu, nije ni znao koja je točno godina. Na pitanje policije, koja ga je uhvatila tako što je na području gdje je krao postavila kamere, što radi u šumi, rekao je da je u šumi od katastrofe u Černobilu. Taj događaj mu je bio vremenska referenca.

Knight je rođen u Maineu, a nakon uhićenja je ispričao da je njegova obitelj bila dobra, ali bez emocija, pa je kao tinejdžer puno vremena provodio sam. Ispričao je policiji da nije imao nikakvih planova kada je ušao u šumu. S nikim se nije pozdravio i nikoga nije obavijestio da odlazi. Samo je otišao.

Nakon izlaska iz zatvora Knight se vratio u roditeljski dom i živi s majkom. Radi u bratovom automehaničarskom servisu. Otada više nije bio zainteresiran za razgovor s Finkelom, ali on se jedan dan pojavio u kući. Knight je bio sam, a Finkel je za Atlantic rekao kako mu se činilo da je Knight depresivan.

“Zamolio me da ga više nikad ne kontaktiram, a njegova zadnja rečenica dok sam odlazio bila je: Nedostaje mi šuma”, rekao je Finkel.