Život Fra Lea Petrovića tijekom njemačke okupacije bio je čisti kršćanski antifašizam.Njegovi ubojice nikako ne mogu biti antifašisti kao ni oni koji ih slave

Mostarski franjevci se prisjećaju mučki ubijene subraće, a antifašisti isti dan slave kao Dan oslobođenja Mostara.

14. veljače 1945. partizani su iz mostarskog samostana odveli sedmoricu svezanih fratara: provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja te fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka, fra Nenada Pehara.

Fratri su odvedeni u pravcu rijeke Neretve i pogubljeni, najvjerojatnije, na mjestu zvanom Čekrk.

Očevici tvrde da su ih partizani bacali u vodu s kamenom oko vrata.

Ti koji su ubili Fra Lea, provincijala koji je masovno spašavao Srba i Židove, tijekom rata, djelujući konspirativno protiv režima, nikako ne mogu biti antifašisti. Antifašist neće ubiti čovjeka koji ima preko 60 godina samo zato jer je čovjek u habetu.

Itekako su znali tko je Zlatko Sivrić i tko je Fra Leo Petrović. Među NOB krugovima ta imena su itekako bila poznata jer se glas spašenih o tome tko im je spasio život širio.

Stoga je inzistiranje tzv Udruge antifašista i boraca NOR-a Mostar  da godišnjicu oslobođenja Mostara obilježe još jednim   posjetom Partizanskom groblju, bez da odu na mjesto na kojem je Fra Leo ubijen, ništa drugo nego pljuvanje u lice antifašizmu.

Oni žele uzdizati krvništvtvo na pijedestal antifašizma a pri tome kategorički prešutjeti žrtvu čovjeka, antifašiste, hercegovskog provincijala kojeg su ubili.

Bez javne ograde od onih koji su ovo počinili, ubojstvo nevinih franjevaca, skupa s Fra Leom, toj udruzi treba oduzeti naziv Udruge Antifašsita.

Oni se naprosto lažno predstavljaju. Antifašist neće proći kraj rake Lea Petrovića, pljunuti na nju, vlastitim ignoriranjem  i trčati na Partizansko loviti selfije samo kako bi se Fra Leovom narodu imputirao fašizam.

Dodajmo da su gotovo svi pripadnici ove udruge pripadnici onog naroda za kojeg se Tito žalio da ih je samo 3% u partizanima dok je postotno krajem 1945 postotak Hrvata u partizanima premašio broj Srba.

Stoga zaključujemo da ova Uruga nije osmišljena da veliča antifašizam, da to žele, pohodili bi grob Fra Leov i tražili pravdu za njega, osmišljeni su da jednom narodu, i to baš Fra Leovom, stavljaju omču.

1945 bila je raka, danas je omča…

A preci su im do jučer veličali Handžar diviziju. Oni , iako “antifašisti” ne traže da zločin Handžar divizije iz Grabovice, uđe u muzej rata i genocida u Istočnom. Koji financira cijeli kanton i cijela Federacija.

Dakle oni nisu antifašisti. Sud im treba zabraniti to ime.

Handžar antifašisti bilo bi prikladnije.

Ovdje  ujedno prenosimo sinošnje gostovanje  uvaženog Fra Ante Marića, (suautora opere Diva Grabovčeva) uz zamjerku voditelju zašto nije upitao gosta sljedeće pitanje: Kada će se tzv. vicepostulatura mučeništva ispričati narodu i fratrima Hercegovine te Vatikanu iz razloga što su časno ime svih fratarskih i civilnih žrtvi , tako i najčasnije ime među njima  – Fra Leovo, ukaljali imenom zlotvora i mučitelja, sluge Zlog – Radoslava pustipratra Glavaša. Pavelićevog kadra koji je odbio odredbi i provincijala i Stepinca i stavio se u službu njemačke okupacijske sile. Sile koja je ubijala. Ako posjeduju dar Razuma Duha Svetog to su dužni učiniti. Drugo pitanje moglo je biti i sljedeće: Zašto se na listi za beatifikaciju ne nalazi ime Fra Zlatka Sivrića – čovjeka koji je stavio svoj život pred njemačkog stražara pred tamnicom, ušao u nju te iz nje u slobodu izveo svoje sumještane pravoslavce. Učinio je isto što je uradio katolički svetac Maksimilijan Kolbe. Samo ga je splet okolnosti poštedio. Kolbea nije. Da je ubijen , danas bi sigurno bio svetac.

Ovo su pitanja koja ponavljamo godinama.

Umjesto odgovora dobijamo tek tračeve.

Dragi fra provincijalci, svake mise pitate nas odričemo li se zla.

Odričete li se vi zla?

Odričete li se više tog prokletog Glavaša ili ne? Do kada ćete to zlo držati u srcu?

Pokojni Fra Krešimir Pandžić, ubijen na Širokom Brijegu, vrlo rano je shvatio da je Radoslavova vlada, vlada zla, i poslao ih je u ovom pismu propast. Pisao je hrabrije vlastima nego sam Stepinac u svojim prosvjedima. To ga nije spasilo od smrti. Koja mu je došla od drugog zla. I njihovog pohoda. Možda je život izgubio upravo zbog Rade i Glavaševog ludila.

Do kada ćete držati svijeću tom čovjeku koji nije ubijen u Hercegovini niti u Zagrebu, niti kao fratar, niti po kratkom postupku, nego kao ustaški dužnosnik i s jasnim stavom i svjedočenjima o tome što je radio , kako i za koga. Njegova posljednja kolumna o događajima na Širokom u kojoj tvrdi da Hrvate ima pravo ubijati samo Poglavnik, uostalom, ako ju pročitate jasno govori da je on sa svećeništvom davno završio. Pročitajte ju. Krajnje je vrijeme. Nije nam jasno kako ne shvaćate da ne možete moralizirati o nepravednoj smrti dok lažno tvrdite da je 66-a žrtva nevini Rade. Nije. Nit je bio nevin niti žrtva.

Bio je dio njemačke  tvornice smrti. Osuđen je po volji i hrvatskog naroda.

I streljan od strane one vojske u kojoj je bio i  Tuđman.

Slobodno nas ispravite ako griješimo. Ali vjerujte, ne griješimo. Pročitajte konačno nešto o Glavašu.