“Žene smo toliko bičevali da nisu mogle hodati”

A očajni ljudi koji su pobjegli od ISIL-a, izgubivši iluzije u ono što im je teroristički pokret obećavao, javljali su se iz turskog grada u blizini sirijske granice. “Imam mlađu sestru”, nastavila je. “Moj otac je radio na građevini i, nakon što je pao, ostao je invalid. Nikad ga nisam vidjela da hoda. Moja majka je čistila škole. Dok sam bila mala, ostajala bih s ocem kod kuće. Majka mi je stalno radila i nisam je često viđala. Ali jako nas je voljela.”

A onda, krajem 2011., početkom 2012. počeo je rat u Siriji i ubrzo se proširio sve do Raqqe na istoku zemlje. “Majka mi se uplašila i rekla mi: ‘Kćeri moja, trebam te udati!'” Kad su se sigurnosne snage Asadovog režima povukle iz grada, Raqqu je preuzeo Ahrah ash-Sham, džihadistička skupina za koju će se ispostaviti da je bliska najgorim al-Kaidinim frakcijama. “U tom trenutku sve je poludjelo”, prisjeća se Umm Rashid.

“Čuli smo da pobunjeničke milicije odvode djevojke i prisiljavaju ih da se udaju za njihove vojnike.” Ali, kao tinejdžerica, Umm Rashid je imala san. Htjela je postati liječnica. Prije nego što je rat izbio, roditelji su je u tome podržavali, unatoč svom konzervativnom sirijskom porijeklu. Samo, ispalo je da s pobunom u Siriji ona više nije bila sigurna kao neudana. Dok objašnjava svoju situaciju, ona je fokusirana, artikulirana i o svemu govori promišljeno.

“Nakon što se režim povukao pred pobunom, završni ispiti devetog razreda su otkazani. Morala sam na ispite ići u Hamu”, kaže ona. Riječ je o udaljenosti od stotina i stotina kilometara. “I položila sam završni ispit”, kazala je ponosno. “Ali, moja majka je razmišljala kakvo je stanje, a ono je bilo stvarno loše… Rekla mi je da razmislim o baš svakoj ponudi za udaju koja mi stigne.” Obitelj je bila vrlo siromašna. Njena majka je kao čistačica zarađivala kakvih 100 dolara mjesečno, a dio tog novca išao je na lijekove za oca.

Još dok je bila djevojčica, kad bi išla u školu, njeni kolege iz razreda mogli su si priuštiti da si putem kupe nešto za pojesti, poput kebaba, dok su Umm Rashid i sestra od kuće nosile kruh i nešto umaka od paradajza. Sada, kao mlade žene, one se suočavaju s gladi. “Udala sam se za susjedovog sina”, nastavlja ona ravnog glasa, lišenog emocija. “Majka mog supruga i moja majka su razgovarale i sve dogovorile.”

Ali, unatoč tome što joj se sviđao Yusuf, susjedov sin, on nije bio najstariji i tu se stvari nisu razvijale dobro za Umm Rashid. “Moj suprug ima tri sestre i brata. Ja sam bila tako mlada. Nisam znala ništa. Moj suprug je bio srednje dijete i nije govorio što se događa kod kuće. Njegov otac je bio pokojan. Njegove sestre počele su se prema meni ponašati jako lođe. Moja svekrva me je tukla.

“Razmišljala sam što mi je činiti. Majka mi je govorila da moram biti strpljiva. ‘Ako se vratiš nama, gladovat ćeš. Tu barem imaš što za jesti.’ Tako sam ostala kod supruga pola godine. Jednog dana moj suprug je pobjegao. Ne znam zašto je pobjegao. Znam samo da mu se obitelj niti prema njemu nije dobro odnosila. Čak i njega je tukao njegov stariji brat. Uskoro smo doznali da je Yusuf u Tell Abyatu i da tamo radi. Ja sam ostala s njegovom obitelji i ubrzo sam doznala da se Yusuf priključio Jabhat al Nusri.”

U to vrijeme al Nusra je postajala krovna organizacija raštrkanih skupina mještana koji su se podigli na oružje protiv režima. Siriju je preplavila džihadistička ideologija iz Jordana i odasvud, propovijedajući koncept “mučeništva” i militantnog džihada, ubrzo priključivši al Nusru al Kaidi kao njeno vojno krilo.

“Prvo sam pomislila hvala Bogu što je Yusuf našao posao. Nisam znala što je Jabhat al Nusra. Bila sam sretna što ima posao. Kad bi se vratio, imao bi novca. Kupio mi je zlato. Imao je auto. Slao je novac cijeloj obitelji. Ostao je sa mnom jedan tjedan i otišao.” Uto su se raznorodne pobunjeničke milicije u Raqqi iznova izmiješale i skupine su se stale boriti jedna protiv druge. Do pred kraj 2013. raskol između vođa al Kaide u Siriji doveo je do žestokih sukoba između al Nusre i rastuće sile u regiji ISIL-a. Ubrzo je ISIL izborio kontrolu nad Raqqom i okolnim područjima.

“Čula sam da ‘braća’ dolaze. A ‘braća’ su bila ISIL. Grupe su se međusobno borile, više ništa nisam čula o mom suprugu, sve dok do mene nije stigla vijest da je ranjen, a uskoro i da je umro. Postao je ‘mučenik’. Nakon što je umro, moja svekrva mi je sve oduzela. Čak i moju odjeću. Rekla mi je da se vratim svojoj majci. Rekla mi je: ‘Zbog tebe je moj sin umro. Donijela si nam lošu sreću.’ Moja svekrva je voljela novac.”

Daily Beast je pitao Umm Rashid zar s njim nije imala djece. “Ne, s njima nisam bila tako često jer je u kući bilo toliko ljudi. I tako sam se vratila u majčin dom. Čekala sam da prođe iddah”, objasnila je. Riječ je o propisanom razdoblju za udovicu od tri mjeseca kako bi se vidjelo je li trudna ili nije, kako bi se na taj način vidjelo koliko je raspoloživa za novog supruga. Za svoj brak s Yusufom rekla je:

“Nismo bili sretno vjenčani. Uvijek je bilo sukoba u kući. Moja svekrva nije mi dopuštala da spavam s mojim suprugom, tako da nisam niti iskusila pravi brak. U kući su bile tri sobe, ali i četvero drugih sestara i braće, tako da mi nismo imali sobu.” Za nju je Yusufova smrt bila tek početak njene tragedije. “Tijekom borbi za Raqqu, granta je pala na našu kuću i ubila mi roditelje, ranila moju sestru.” Bila je 2014., Umm Rashid je imala samo 18 godina, svi su joj snovi bili razoreni ratom.

“Sestra mi je bila ranjena u ruku i zato su joj je morali amputirati. Bile smo same. Naša susjeda nam je pokušavala pomoći. Primjerice, od različitih skupina bi stizala pomoć, pa bi ostavili kutiju ispred naših vrata. A ako bi ta žena imala što za nahraniti nas, ona bi nam poslala nešto za jesti. Nismo imale ništa. Ta žena bila je iz al Khansaae. Bila je iz ISIL-a.” Al Khansaa je osnovana 2014. u Raqqi kao žensko krilo ISIL-ove policije za moral.

Hvatale bi lokalne žene koje su imale veze s muškarcima, hvatale bi i kažnjavale njihova supruge zbog kršenja pravila odijevanja i slična kršenja morala. “Jednog dana prišla mi je i rekla mi: ‘Zašto se ne bi udala za jednog emira iz ISIL-a? Ja ti to mogu dogovoriti.’ Njeno ime bilo je Umm al Khattab. Tada mi je iddah već dva mjeseca prošao. Naša cijela kuća je bila uništena osim jedne sobe u kojoj smo živjele. Tako me je Umm al Khattab udala za saudijskog emira Abdullaha al Jazwarija.”

Umm Rashid dalje priča da je on prema njoj bio drag i dobar, da se ponašao poput džentlmena, te da je prihvatio da s njima pođe i njena sestra. “Bila sam sretna s njim. Prema meni je bio stvarno dobar. Bio je emir. Nakon dva mjeseca pitao me je zašto se ne bih priključila al Khansaai. Imao je 40 godina. Nisam o njemu znala puno. Nikad o sebi nismo puno pričali. Znala sam da mi je suprug i to je bilo sve. Doma bi dolazio jest, prala sam mu i bila mu dobra jer je i on meni bio dobar. Ali o njemu nisam puno znala.”

I dok su je suprug i žena koja joj je pomogla savjetovali da se pridruži al Khansaai, jedna druga stvar ju je ponukala da se u to upusti. Vjerovala je da je bomba koja je ubila njene roditelje i zbog koje je njena sestra izgubila ruku, bila od američke koalicije. Iako su zračni udari koalicije kasnije pobili mnoge civile, posebno u sadašnjim borbama za Raqqu, zbog vremena njene tragedije početkom 2014. izrazito je teško vjerojatno da bi američka koalicija bila odgovorna i za njen slučaj.

No, ona je vjerovala u to i odlučila se priključiti neprijateljima onih koji su joj razorili obitelj. Tako je pristala. “Kako mi je suprug bio emir, nisu me poslali u kamp za obuku”, objasnila je Umm Rashid. Dok je skupina redovito objavljivala slike žena kako nose oružje u navodnim vježbama, ne borbenima, iz svjedočenja 63 bjegunca iz ISIL-a – zatvorenici, povratnici, dezerteri – da su žene u pravilu kod kuće uvježbavali njihovi supruzi. Zapadni vojnici su se često zafrkavali iz nespretnog načina na koji su fotografirane ISIL-ove žene za propagandu držale oružje.

“Bilo je u al Khansaai puno 14- i 15-godišnjakinja. Kad sam se tek registrirala, Umm al Khattab puno mi je pomogla. Dala mi je oružje. Ušla sam u brigadu. Umm al Khattab bila je emir u brigadi”, objasnila je Umm Rashid. Iz mnogih se intervjua, inače, moglo čuti da su žene u toj brigadi naoružane Kalašnjikovima i da imaju široke ovlasti nad civilima; smiju globiti, kažnjavati i uhićivati za sve vrste moralnih prekršaja. Nisu morale odgovarati praktično nikome.

“Umm al Khattab je vodila brigadu. Došla bi i pokupila bi me kombijem koji je koristila naša brigada s još šest ili sedam žena. Bile smo nadležne za tržnicu. Kako sam sve donedavno bila jako siromašna, nastojala sam biti velikodušna prema drugim siromašnim ljudima. Suprug mi je bio darežljiv, davao bi mi puno novca, a ja nisam bila naviknuta imati novca. Ja bih to sačuvala, nešto bih dala sestri, nešto siromašnima. Bila sam sretna da im mogu davati. Naš posao bio je kontrolirati da li se na tržnici ponašaju prema našim pravilima. Primjerice, pregledavali bismo je li odjeća žena preuska ili previše otvorena.”

Novinari su potom pitali Umm Rashid kako su kažnjavale žene. Muškarcima bi skinuli odjeću da im se vide leđa i onda bi ih javno bičevali. Ali, što je bilo sa ženama?

“Ako bismo, primjerice, uhvatili ženu u šarenoj odjeći, uhitili bismo i nju i supruga i odveli ih u hisbah zatvor. Njega u muški dio, nju u ženski. Ženu bismo skinuli do donjeg rublja i potom je bičevali. To su činile službenice posebno za to. Ženu bismo mučili tako gadno da bi, dok bi joj se suprug vratio, ona bila nesposobna hodati. Pri odlasku iz zatvora ona bi razmišljala da više nikada to ne ponovi. Suprug bi joj usto morao platiti kaznu, morao bi joj kupiti pristojnu odjeću i morao bi potpisati dokumente kojima se obavezuje da će se u budućnosti povinovati pravilima. Ako bi žena ponovila prekršaj, odveli bismo supruga na nogometni teren koji su koalicijske snage često bombardirale. Tamo smo imali zatvor i njega bismo strpali u taj zatvor. On bi tamo većinu vremena umirao od straha dok bi bombe padale po igralištu.”

Novinari su je pitali da li se zbog toga što je činila osjećala loše. Pretpostavljali su da je naprosto bila prisiljena.

“Ne! To me je učinilo snažnom! Činila bih to isto da mi pruže priliku. Pobjegla sam jer imam malo dijete. Želim se vratiti nakon što mi beba poodraste.”

Odjednom je intervju otišao u smjeru u kojem nismo očekivali, odjednom je postao potencijalno opasan po naših dvoje kolega u prostoriji, Abu Saidom i Muratom, koji su nam dogovorili razgovor s njom, ženom koja odjednom ponosno i prkosno govori o tome što je sve činila…