15. listopada obilježava se Međunarodni dan seoskih žena. Tim povodom Socijaldemokratski forum žena SDP-a Hrvatske održao je tribinu upozoravajući na alarmantno stanje u kojemu seoske žene u Hrvatskoj žive.
Nasilje u obitelji, rad bez naknade, patrijarhalni obrasci i tradicionalna podjela na ‘muške’ i ‘ženske’ poslove te neraspolaganje imovinom – sve su to problemi s kojima se susreću žene na selu.
Ljubica je jedna od svega 0,5 posto žena koje na selu vode vlastiti posao. U ekološkom uzgoju povrća suprug joj svesrdno pomaže, baš kao i djeca kada nemaju obveza. No ovaj je lijepi primjer nažalost na hrvatskom selu iznimno rijedak.
‘U seoskim sredinama srest ćemo se više nego drugdje s problemom neposjedovanja nekretnina’, kaže Gordana Sobol, predsjednica Socijaldemokratskog foruma žena.
>> ‘Nezaposleni muškarac je socijalni problem, a nezaposlena žena – domaćica’
‘Ona odlučuje o izboru odjeće, obuće, eventualno o kupnji kućanskih potrepština i izboru ručka. Čak podaci govore da o izboru gdje i kada će na godišnji odmor ne odlučuje žena’, kaže Tatjana Dalić, pomoćnica ministra rada i mirovinskoga sustava.
Osim toga rad seoskih žena najčešće nije uopće vrednovan. ‘One rade 10 do 12 sati na poslovima u gospodarstvu i to ravnopravno s muškarcima i još 6 do 8 sati na kućanskim poslovima’, kaže Dalić.
Najgore od sve ga, pokazalo je istraživanje provedeno na 1.656 seoskih žena diljem Hrvatske, jest velika količina nasilja kojemu su izložene. Više od43 posto žena ponekad doživljava nasilje u obitelji, čak 30 posto doživljava ga često. 57 posto žena ne zna gdje u tome slučaju zatražiti pomoć, ne zna za ženske udruge.
Velik dio problema mogao bi se riješiti većom financijskom neovisnošću žena. Posla na selu nema mnogo, ali rješenje bi moglo biti u samozapošljavanju. Poticaja za žene poduzetnice bit će sve više. Istraživanje pokazuje i da postaju polako, ali ipak, sve svjesnije svojih vrijednosti.
TITO I FEMINIZAM
Nakon određenog broja članaka u kojima ste mogli pročitati sažet osvrt na povijest razvoja feminističkog pokreta od sredine XIX stoljeća do danas, u narednom periodu fokusiraćemo se na razvoj feminizma na teritoriju bivše Jugoslavije i njegovih ostataka danas. Ove nedeju riješili smo da se pozabavimo knjigom koja nam je na više različitih načina svojim sadržajem skrenula pozornost.
Heroine Jugoslavije jeste knjiga “tiskana” u izdavačko-tiskarskoj radnoj organizaciji “Naša djeca” iz Zagreba 1980. godine, a predstavlja izbor tekstova sabranih djela Josipa Broza Tita o ženama Jugoslavije.
Listajući ovu knjigu posvećenu heroinama Jugoslavije, koja nam je svakako privukla pozornost jer slavi žene kao heroje svoga doba, i to godine 1980, kada famozna demokracija nije čak ni poetski bila predstavljena stanovništvu tadašnje nesvrstane Jugoslavije, navela nas je na razmišljanje da je mit o slobodnoj i, u neku ruku, najdemokratskijoj državi u cijeloj Europi tog vremena, tadašnjoj SFRJ, zapravo istinit.
U ovom slučaju šokantni paradoks rasvjetljava enigmu, pa tako neki od tekstova iz ove knjige kažu:
“IBA ŠERIFA palikuće – jedna je iz plejade najmlađih narodnih heroja što ih je epopeja jugoslavenske oslobodilačke borbe i revolucije dala i potomstvu ostavila na sjećanje i divljenje.”
“DANICA MILOŠA MILOSAVLJEVIĆ – šesnaestogodišnja, krhka, tek stasala djevojka stavila je pušku na rame.”
“SOFIJA ĐORĐA MARINKOVIĆ SONJA – Pucajte, ovo su komunističke grudi!”
“Lizika SIMONA Jančar MAJDA – svaki put kada su je fašistički časnici udarali, pala bi joj kapa” triglavka “s glave, ona bi se sagnula i ponovo je stavila na glavu.”
“BOŽIDARKA ŽIVOTE DAMJANOVIĆ KIKA – kružile su o njoj gotovo nevjerovatne priče. I na sam spomen njezinog imena četnicima bi se sledila krv u žilama. ”
Nemoguće je ne primijetiti izvjesnu poetičnu notu u biografijama ovih žena navedenih u već spomenutoj knjizi. Ako se sjetite prethodnog članka koji se bavi pitanjem da li su žene zaista i konačno slobodne, izgleda da je više nego očigledan odgovor – nisu.
Naime, ove žene, iako skoro epski opjevane u partizanskim pričama o mukama i borbi protiv fašizma (što svakako treba biti imperativ, ali i za svaku pohvalu), one ne pripadaju sebi. Data im je prividna sloboda od strane muškarca koji je u to vrijeme bio maršal (!), Te samim tim njihove grudi su čije drugo do komunističke, one stoički trpe batine, uhićenja i prepade i kao amazonke svjesno i samouvjereno bore se za slobodu svoje zemlje .
One nemaju svijest o vidovima borbe i protesta protiv patrijarhata, ili ako je imaju, takav vid slobode nije im dat, te one same uzimaju puške u ruke i svoja prividno krhka tijela daju za otadžbinu. Država je imperativ i za nju vrijedi umrijeti.
Iako će mi možda neke od feministkinja zamjeriti na ovoj kritici prividnog ženskog liberalizma, više je nego očito da se ovdje radi o fiktivnoj ženskoj slobodi i moći odlučivanja.
Istina, iako žene Balkana (ne bih se isključivo fokusirala na Srpkinje, jer pored njih tu su i Hrvatice, Crnogorke, Bosanke i Makedonke) već od 1945. godine imaju pravo glasa i određene slobode i prava propisana zakonom, one taj zakon ne koriste. Nepisani zakon svakodnevne prakse oduvijek je jači od onog propisanog, te se ne postavlja pitanje njegove upotrebe u adekvatne svrhe.
Logično, za sam kraj nameće se pitanje sloboda. Koje su to slobode koje su ženama date na uporabu i koliko su te slobodne žene zaista slobodne, a koliko su zapravo periferni ogranak političko-konzumerističkog procesa u kome smo svi jednaki, jednaki u svojoj zasljepljenosti.
Aleksandra Ninković