Žene ISIL-a čekaju vješala: Pomozite, uzet će mi bebu

Francuskinja Djamila Boutoutao šapće novinaru: “Ne dajte im da mi uzmu kćer. Platit ću vam samo da javite mojim roditeljima gdje sam. Molim vas, spasite me”. Dok drži svoju dvogodišnju kćer, žali se kako joj je život nepodnošljiv.

“Čeka me smrtna ili doživotna kazna. Nitko mi ne govori ništa, ni naš veleposlanik, ni ljudi u zatvoru“, priča ona novinaru britanskog Guardiana.

Djamila je optužena da je pripadnica Islamske države i sada joj sude u Bagdadu zbog mogućih zločina koje je počinila. Prijeti joj kazna vješanjem ili doživotni zatvor. Spomenuti razgovor odigrava se u sobici jednog od posebnih sudova uspostavljenih nakon propasti kalifata gdje Djamila i još 14 žena, redom iz središnje Azije ili Turske, čekaju odluku sudaca koji zasjedaju u susjednoj prostoriji.

Zajedno sa suprugom i dvoje djece je dospjela u Irak 2014. godine. SuprugMohammed Nassereddine je ubijen 2016. u Mosulu, a samo godinu dana je i njen sin Abdullah poginuo. Nju su uhvatili Kurdi na sjeveru Iraka i poslali je natrag u Bagdad gdje sada čeka svoje suđenje.

I ostale žene koje s Djamilom čekaju svoju presudu su ostale udovice nakonbrutalnog rata protiv terorista Islamske države gdje je, prema nekim procjenama, sudjelovalo oko 40.000 inozemnih boraca na strani ISIL-a.

Guardian procjenjuje da je oko 1.000 žena uhvaćeno u ruševinamaoslobođenih iračkih gradova i sada čekaju svoje suđenje u rukama vlade i društva koje i dalje pokušava zaliječiti rane proteklih godina rata. Neke procjene kažu da je više od 800 djece smješteno u zatvoru zajedno s njihovim majkama, a neke uhvaćene žene su trudne i tek trebaju roditi.

Suđenja su iznimno užurbana, a saslušanja traju samo desetak minuta. Sve više liči na prijeki sud, pogotovo nakon što je više od 40 žena do sad osuđeno na smrt. Deseci su osuđeni na doživotne zatvorske kazne zbog zločina počinjenih tijekom vladavine brutalnog kalifata.

Posebno se to odnosi na strance koje sudovi procesuiraju učinkovitošćukakva se rijetko sreće negdje drugdje u iračkom pravosuđu. Sudovi sada užurbano žele završiti s ISIL-om u nadi da će brzo procesuiranje zločina omogućiti brži povratak nekoj normalnosti u društvu.

Oprost će bivši pripadnici ISIL-a teško dobiti u Iraku. Vođa jedne od najmoćnijih paravojnih formacija Qais al-Khazali, kad su ga pitali što bi rekao nekad moćnom Abu Bakru al-Baghdadiju, kazao je: “Rekao bih mu da nije uspio. Nije bio dovoljno snažan. Bio je ništa i ostao je ništa”.

Mustafa Rashid, prodavač automobila otvoreno je rekao što mislim o uhićenim strancima: “Nek’ idu kvragu. Ne zaslužuju milost, pa čak ni žene”.

U jednom postupku 12 muškaraca je osuđeno na smrt vješanjem i u takvu atmosferu je ušla Zahraa Abdel Wahab al-Kaja, rođena u Tadžikistanu. Tek je napunila 17 godina, a u sudnicu je ušla s djetetom na rukama.

“Mama i tata su me doveli u Siriju prije pet godina. Udali su me za nekog Turčina, a on je bio dobar prema meni. Ovo je njegovo dijete. Kasnije smo se naselili u Iraku. Moj otac i muž su poginuli, a ja sam zatvorena s majkom i kćeri. Želim se vratiti kući iako moja domovina nije bajna. Doma nisam nosila hidžab, a ISIL me naučio kako se pokrivati i to je dobro”, priča ona.

Iza nje je došlo još žena. Iz Turske, iz Rusije, dvije iz Kirgistana. Svaki put bi suci postavili nekoliko kratkih pitanja, zatim bi im rekli da iziđu iz prostorije. Tužitelj bi pročitao kratku izjavu, odvjetnik bi odradio svoju ulogu i time bi dokazni postupak završio.

Kako god bilo da bilo, suđenja ženama otkrivaju i jednu ključnu razliku. Iračankama i Iračanima je lakše izbjeći najstrože kazne. Nije puno lakše zato što je jako puno njih završilo na vješalima, ali nešto lakše jest.

“Iračanima i njihovom pravosuđu je otegotna okolnost to što su stranci došli živjeti na teritoriju ISIL-a. Kad kupite zrakoplovnu kartu, pređete granicu i svojom voljom ste tamo, onda vas čekaju puno teže kazne“, izjavio je Belkis Wille, stariji analitičar Human Rights Watcha (HRW) za Irak.

HRW već dulje vrijeme upozorava da branitelji iznimno pasivno brane svoje klijente što dovodi do toga da suci ne traže neoborive dokaze od optužbe. Pravda se najčešće dijeli po instinktu, što je potvrdio i jedan dužnosnik na sudu:

“Radim ovdje deset godina i samo jednim pogledom mogu zaključiti tko je kriv”.

I dok majke nemaju nikakva prava i svih sumnjičavo promatraju, pravosuđu ostaje i veliko pitanje djece. “Odrast će i postati isti kao majke”, kaže jedan od čuvara dok mu drugi kontrira i govori da su sva djeca nevina.

Irak na sve načine pokušava iza sebe ostaviti krvave pohode ISIL-a, ali sada su u opasnosti da ponove neke greške i brutalnosti ranijih režima.