Preminula je dr Olga Draško – žrtva rata i svjedok užasa koji su se događali na prostoru Hercegovine tokom devedesetih godina kada je u BiH vođen krvavi rat.

Ona je odvedena u svibnju 1992. godine s radnog mjesta u Domu zdravlja Čapljina, a potom sprovedena do koncentracionog logora za Srbe – Dretelj 1, koji su osnovale i kontrolirale jedinice HOS-a odane Blažu Kraljeviću a koji je priznavao samo vlasti Alije Izetbegovića ušavši u sukob s HVO-om.

Tu je provela tri mjeseca i preživjela stravičnu psihofizičku torturu od svojih mučitelja koji su nad njom izvršili silovanje stotine puta. Ona je vjerojatno bila najveća preživjela žrtva rata u BIH.

Čak su i predstavnici međunarodne zajednice u Stocu, prešućivali da je ona zarobljena u tom kazamatu. Njen suprug advokat Lazar Draško koji je preminuo 2017.godine vodio je nadljudsku borbu kako bi je izvukao iz tog pakla i na sreću uspio je u tome. 18. avgusta 1992. godine, dr Olga Draško je u grupi od 245 logoraša razmijenjena u Stocu.

Kasnije je Olga Draško svjedočila na sudovima u BiH i vani protiv zločinaca koji su okrvavili ruke i savijest svojim monstruoznim radnjama u logorima za Srbe.

Posljedice mučenja su bile ogromne i ona je dugo bila na liječenju. U svojim svjedočenjima, Olga Draško pričala je da su zločinci radili sve ono što čovjek ne može ni da zamisli da jedno ljudsko biće može duraditi drugom.

Kazivala je da su ih zločinci tukli čime su stizali, što su imali pri ruci…letvama, čizmama, noževima. Ispričala je da su po tijelima zatočenika rezali križeve, te skidali skalpove noževima sa glave.

Žena mučenica i heroj.

Žena koja je na svojim nejakim plećima nosila preteško breme strahote koja joj se dogodila , ali i hrabrosti da stane i ispriča jasno i javno sve što joj se događalo.

Razgovor koji smo vodile u ožujku 2012. godine ostavio je neizbrisiv trag .

Tiha žena koja bez oscilacija govori o užasu koji se događao u Dretelju, krvnicima koji su se iživljavali, mučenicima poput nje koji su prizivali smrt….

I svaka rečenica izgovorena je mirno, kao da je pričala o nekom drugom, a ne o sebi, svom životu čiji tijek su promijenili zlotvori.

Kažnjeni nisu, ali vjerujemo u Božji sud koji će, nadamo se , to sve urediti kako treba.

Olga je u tom razgovoru tada rekla da svi nosimo svoje breme na različite načine. Bitno je ostati uzdignute glave i ići kroz život časno, a kako će neko tumačiti i komentirati ono što je pakao nečijeg života stvar je osobne savjesti- rekla je tada Olga.

Za nas koji vjerujemo u Boga i apsolutnu pravdu ova hrabra žena, srpska  i hercegovska heroina, konačno je pronašla svoj mir i blaženi spokoj.

Naša ljudska dužnost je da joj ovim tekstom odamo posljednju počast i da je ne zaboravimo, kao ni ostale srpske žrtve. (izvor: trebinje danas)

Poskok je jedan od rijetkih medija u BIH koji godinama prati slučaj, neprocesuiranja njenog silovatelja. Ratnog zločinca u bijegu Miroslava Hrstića. Za to vrijeme OSCE- u BIH veliča ljude koji uzdižu Miroslava Hrstića i Blaža Kraljevića(proglasio NDH u Ljubuškom 1991). Na čelu OSCE-a je pogodite tko? Dunja Mijatović. Kome ona lobira za nagrade? Štefici Galić. Koja je Miroslava Hrstića predstavila kao svjedoka humanizma. Hrstić, iako silovatelj i ratni zločinac njen je prijatelji i suradnik na filmu.  Kome Dunja Mijatović sređuje Grantove? Svetlani Broz. Što radi Svetlana Broz? Uvjerava javnost da je Miroslav Hrstić, silovatelj Olge Draško svjedok humanizma a Olga da ne postoji. Olga više ne postoji. Postoje Štefica, Dunja i Svetlana. One su od ove države dobile sve na svojim lažima. Olga nije dobila ništa. A samo je tražila istinu. Inzkov Protektorat je nasilni sustav za održavanje Sarajevske laži. I kao takav mora se rušiti. To je pitanje digniteta. To dugujemo Olgi.