Političko djelovanje Željka Komšića, drugog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH, SDP-ova disidenta i predsjednika nove stranke mezimice otpravnika poslova američke ambasade u Sarajevu, nakon zadnjih poteza se ne može okarakterizirati nikako drugačije nego kao monstruozno.
Ostaje samo dvojba je li čudovišnost tog djelovanja moralna ili spoznajna. Tip je, dakle, ili neviđeno pokvaren i bezobziran ili nesvakidašnje intelektualno ograničen. Ostaje i varijanta da mu je političko djelovanje rezultat kombinacije ta dva elementa.
Osam godina je prljavom političkom igrom pod krinkom naivne građanske opcije bošnjačkim glasovima uzurpirao mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a nakon što je platforma formirana na istom fonu i poticana s iste adrese propala, a Lagumdžijin SDP se urušio, osnovao je stranku borbenog naziva Demokratska fronta, koja postaje novi remorker za vučenje bosanskih/bošnjačkih glasova u smjeru uzurpacije hrvatskih predstavničkih mjesta. S osloncem na američku ambasadu i o njoj ovisno NVO jato nastavlja se simulakrum građanske opcije, koja u višenacionalnoj državi u praksi uvijek završava kao strateški partner nacionalizma brojnijeg naroda.
Nino Raspudić l nezavisne.com
U zadnjem biseru građansko-bosanko-antifašističke misli Komšić je najavio kako će njegova stranka istaknuti kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva te da bi to mogao biti Damir Marjanović. Na koncu je mrtav-hladan izvalio: “Ne znam koje je nacionalnosti Damir Marjanović, ali ćemo ga kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva”.
Nije, dakle, dovoljno to što zna da ga neće izabrati Hrvati, već ne zna čak ni je li taj kandidat za Komšića III uopće Hrvat, ali zna da će s njim zauzeti to mjesto. Po svemu do sada iskazanom gospodin Marjanović se pokazao kao respektabilna osoba i odgovoran političar, ne znam je li se osjeća i izjašnjava kao Hrvat i to u cijeloj priči nije važno. Važno je to da Željko Komšić ne zna je li Damir Marjanović Hrvat, zna sigurno da za njegovu stranku neće glasovati Hrvati, ali je odlučno naumio s bošnjačkim glasovima opet “zapasati” tu funkciju. Mogao je, na isti način istaknuti za hrvatskog člana Predsjedništva i Hanku Paldum, Srpka Pustivuka, Abu Hamzu ili Bonu Voxa. Poanta je u potpunoj političkoj neodgovornosti za štetu koju takav postupak nanosi ionako institucionalno i stvarno skrhanoj zemlji.
Zašto Demokratska fronta danas, ako je doista građanska stranka, ne ide s kandidatima za Predsjedništvo i iz reda Bošnjaka i iz reda Hrvata te s kandidatom iz RS? Kakva je to građanska vizija koja se namiruje isključivo preko leđa najmalobrojnijeg naroda?
U složenoj državi tri naroda koja su u bliskoj prošlosti međusobno krvavo ratovala i gdje je postignut mir sporazumom koji je samo uz vojnu nazočnost međunarodne zajednice, neku vrstu polukolonijalne uprave i stalnih financijskih injekcija jedva zaživio, u takvom krhkom sklopu svjesno gaziti pravo jednog naroda da sam bira svoje predstavnike, koristeći se političkom manipulacijom glasovima pripadnika brojnijeg naroda, gurajući ih tako dugoročno jedne protiv drugih, može samo moralno čudovište, ako tako postupa svjestan posljedica takvog djelovanja. Samo je naizgled paradoksalno da Komšić, kojem su usta puna BiH patriotizma, postaje jedan od najvećih grobara te države.
A ako nakon svega nije svjestan kakve posljedice to ostavlja na sve nefunkcionalniju državu i sve dublje odijeljena tri društva, onda je potpuni spoznajni idiot.
Zašto Demokratska fronta danas, ako je doista građanska stranka, ne ide s kandidatima za Predsjedništvo i iz reda Bošnjaka i iz reda Hrvata te s kandidatom iz RS? Kakva je to građanska vizija koja se namiruje isključivo preko leđa najmalobrojnijeg naroda?
Osim što treći put pokušava prodati isti trik koji nije donio nikakve koristi, već je uništavao zemlju i povećavao nepovjerenje među narodima, Komšić ne uviđa da vanjskopolitičke okolnosti nisu iste kao prije osam ili prije četiri godine. Stvari su se u međuvremenu bitno promijenile. Hrvatski premijer Milanović, koji je svojevremeno davao potporu SDP-u kao sestrinskoj stranci, potpuno im je okrenuo leđa. Ako bi se s novim akterom ponovila ista igra uzurpiranja hrvatskog mjesta u Predsjedništvu bošnjačkim glasovima, izgledno je da bi Hrvatska, konačno rasterećena nakon ulaska u EU, mogla reagirati političkim bojkotom te osobe. Uz to, i politika Europske unije prema BiH je bitno drugačija nego prije četiri godine. Lanjska rezolucija Europskog parlamenta, koja je uglavnom prešućena u sarajevskim medijima, prvi put uz separatizam, kao poguban za BiH, ističe i unitarizam i centralizam. Amerikanci već skoro godinu dana ne šalju ambasadora u Sarajevo, jer očito traže izlaz iz kaše koju su sami skuhali, a koju po inerciji podgrijava potpuno dezorijentiran otpravnik poslova.
Simbolički kapital “raje”, obilježen titoizmom, jugoslavenstvom, a kasnije bosanstvom i “građanstvom”, kopni. Znakovit je u tom smislu nedavni nastup Dubravka Lovrenovića, bivšeg Hrvata koji je na skupu SDP-ova Savjeta za razvoj pokazao budnost i na razborito izlaganje Šaćira Filandre, koji je ukazao na to da se hrvatsko pitanje ne može zaobići, oštro reagirao istaknuvši kako toga nema i da je on za sebe hrvatsko pitanje riješio tako što se na popisu izjasnio kao Bosanac. Genijalno rješenje hrvatskog pitanja je dakle da Hrvati nestanu. Trećina bi ih valjda iselila, trećina izvršila harakiri, a trećina, slijedeći Lovrenovićev primjer, prešla na vjeru bosansku. Ako i mogu zamisliti znanstvenofantastični scenarij u kojem bi ljudi od Orašja, Žepča, Busovače, Kiseljaka do Livna pristali da se umjesto kao Hrvati počnu deklarirati kao Bosanci katolici, prilično mi je teško zamisliti kako Hrvat, Hercegovac iz Mostara, Širokog Brijega ili Posušja može preko noći postati Bosanac.
Milje ljudi koji su se predstavljali kao moralno superiorniji “građani” nasuprot Hrvatima, muslimanima/Bošnjacima i Srbima koji se, eto, zbijaju u nacionalne torove, kako vole reći, tipičnim totalitarnim jezikom koji neistomišljenike dehumanizira, prikazujući ih kao stoku, dugo se nudio kao sloj stanovništva koji može ublažiti nacionalne podjele i pomoći kao vezivno tkivo složene države. Danas takvi, koje simbolizira Komšić, postaju glavni generator nestabilnosti i nacionalizma u BiH, podgrijavajući, s jedne strane, bošnjački nacionalistički maksimalizam, čiji su strateški saveznici, stvarajući sa druge strane opasnu hrvatsku nacionalnu frustraciju te na koncu potvrđujući srpskoj separatističkoj opciji da je sve vrijeme bila u pravu i da tu zajedničke funkcionalne i pravedne države nikada neće biti. Aferim Komšiću, i tebi i tvom kandidatu za kojeg niti ne znaš je li Hrvat i onima koji će, iako nisu Hrvati, opet određivati tko će Hrvate predstavljati!
wpDiscuz