BOŽIĆNO OBRAĆANJE NACIJI MAĐARSKOG PREMIJERA VIKTORA ORBANA
U iščekivanju smo velikog blagdana kršćanskoga svijeta. Iščekujemo dan rođenja našeg Gospodina, Isusa Krista. Dok u tišini čekamo, uzdižu nam se pogledi, zaboravljamo našu svakodnevicu, a naši duhovni horizonti bivaju sve širi. U takvom izvanrednom duhovnom stanju sposobni smo i rezimirati proteklu godinu te promisliti što će nas u svijetu zadesiti sljedeće godine.
Mi, Europljani – priznali to ili ne, bili toga svjesni ili ne – živimo kulturu koja je uređena po učenju Isusa Krista. Citirao bih nekadašnjeg mađarskog premijera Jožefa Antalla: “U Europi je i ateist kršćanin“. Mi, Mađari se s pravom nazivamo kršćanskom nacijom. Naš materinji jezik, jezik pomoću kojeg se sporazumijevamo i uz pomoć kojeg smo izgradili našu realnost nije u srodstvu niti sa jednim europskim jezikom. Posljedice toga imaju i svoju vrijednost.
Babits Mihály nas je naučio da je mađarski duh nastao iz spoja našeg karaktera koji smo donijeli sa istoka i zapadne kršćanske kulture. Možemo dodati da je iz tog spoja nastao i naš način promišljanja i naš pogled na svijet. Taj duh nam je međutim, nekada donosio i poteškoće, nerazumijevanje, usamljenost, a ponekad i osjećaj otuđenosti. Unatoč svemu, u ovih tisuću godina zadržali smo naš kršćanski identitet i vjeru – i to ovdje, u samom srcu Europe. Od početaka do danas stojimo iza naše kulture i materinjeg jezika i možemo biti ponosni što smo kroz tisuću godina doprinjeli uzdizanju Europe.
https://youtu.be/EbINrdyAXlE
U evanđelju po Marku, Kristova druga zapovijed glasi: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“
U Europi se u posljednje vrijeme ova Kristova zapovijed često spominje. S time nam žele nametnuti osjećaj krivnje što unatoč našem kršćanskom podrijetlu ne želimo, dapače ne dopuštamo naseljavanje milijuna ljudi iz drugih krajeva svijeta u Europu.
Međutim, oni zaboravljaju drugi dio zapovijedi. Osim što ljubimo bližnjega svoga, ljubimo i sebe same. Ljubiti samoga sebe znači čuvati i stajati iza onoga tko smo i što smo. Ljubiti samoga sebe znači i ljubiti svoju domovinu, naciju, obitelj, mađarsku kulturu i europsku civilizaciju. U ovakvim okvirima se rađa naša sloboda – mađarska sloboda.
Stoljećima smo živjeli znajući da je mađarska sloboda zalog europskoj slobodi. S tim poslanjem smo se suprotstavili osvajanjima Osmanskog carstva, to poslanje je dalo mač u ruke Petefiju i to poslanje je dalo hrabrosti junacima mađarske protukomunističke revolucije iz 1956. Ustav nam govori sljedeće: “Ponosni smo što je Sveti Stjepan prije tisuću godina postavio mađarsku državu na čvrste temelje, te je učinio dijelom kršćanske Europe. Priznajemo ulogu kršćanstva u očuvanju nacije“.
Granice naše samobitnosti jednake su kršćanstvu kao izvoru našeg ponosa i snazi našeg opstanka. Kršćanstvo predstavlja i kulturu i civilizaciju. U njoj živimo. Nije bitno koliko nas odlazi u crkvu ili koliko ih je iskrenih od onih što se mole. Kultura je realnost naše svakodnevice. Način komuniciranja, ponašanja, koliko smo puni razumijevanja prema drugima, kako se ophodimo jedni prema drugima, kako stupamo na ovaj svijet i kako s njega odlazimo. Europskom čovjeku kršćanstvo daje moralna ograničenja u svakodnevnom životu. U dilemama svakodnevice, ono će nam dati mjerilo i smjer djelovanja. Kršćanska kultura će nas usmjeriti u životno dvojbenim pitanjima. Ona će nam odrediti shvaćanje što je dobro, a što nije, shvaćanja o muško – ženskim odnosima, obitelji, poslu i poštenju.
Naša kultura je kultura života. Naša početna točka, alfa i omega naše životne filozofije, vrijednost našeg života je dostojanstvo koje smo svi dobili od Boga. Bez toga ne možemo vrednovati niti “ljudska prava“ niti slične moderne termine. Iz toga proizlazi naša dvojba može li se naša kultura primjeniti na civilizacije koje su nastajale na drugačijim temeljima.
Temelji europskog života trenutačno su napadnuti! Poimanje europskog života je u opasnosti. To su one stvari na koje ne treba upućivati, već se one događaju same po sebi. Bit kulture je upravo u tome da ako se ona sama po sebi ne podrazumijeva – ljudi je počinju gubiti. Nećemo se imati za koga pridržavati, nećemo imati prema čemu namještati vrijeme niti imati prema čemu namjestiti naš kompas. Neovisno o tome idemo li u crkvu ili ne. I ako idemo – u koju crkvu idemo. Ne želimo Badnju večer provesti iza navučenih zavjesa, da slučajno Božićem ne povrijedimo nečije osjećaje!
Ne želimo preimenovanja naših božićnih sajmova, a još manje želimo skrivati Božić iza betonskih barikada! Ne želimo da nam djecu ostave bez radosti iščekivanja Svetog Nikole i anđela. Ne želimo da nam oduzmu blagdan Uskrsnuća. Ne želimo da nam svete mise prolaze u zabrinutosti. Ne želimo da nam za Novu Godinu uznemiravaju supruge i kćeri!
Mi Europljani smo kršćani, sve ovo je naše, ovo je naš život. Za nas je bilo prirodno vjerovati da se Isus rodio da je razapet, umro za nas te da je nakon toga uskrsnuo. Naši blagdani se podrazumijevaju sami po sebi i od njih očekujemo da nam daju smisao svakodnevici. Kultura ima sličan način funkcioniranja kao imunološki sustav čovjeka – dok radi ne primjećujemo ga. Kada pak, oslabi – odmah ga primijetimo i postane nam bitan. Kada nam žele retuširati križeve, kada žele skinuti križ sa spomenika Ivana Pavla II., kada žele promijeniti sustav naših blagdana – zvona za uzbunu pozvoniti će kod svakog savjesnog stanovnika Europe. A uzbunit će se i oni za koje je kršćanstvo, kako je to Gyula Juhász rekao – poganstvo posipano svetom vodicom. Uzbuniti će se i oni koji su poput “kršćanske ateistkinje“ Oriane Fallaci zabrinuti za Europu.
Danas je napad usmjeren na temelje našeg poimanja svjetskog poretka. Imunološki sustav naše Europe namjerno se oslabljuje! Ne žele da budemo ono što jesmo. Žele da postanemo onakvi kakvi nismo. Žele da se izmješamo sa narodima pristiglim iz drugih krajeva svijeta te da se potom radi izbjegavanja problema koji će iz toga proizaći – promijenimo. Uz pomoć svjetlosti božićnih svijeća dobro možemo vidjeti da prilikom napada na kršćansku kulturu žele uništiti i Europu. Žele oduzeti naš način života te ga zamijeniti onakvim kakav on nije! Za zamjenu našeg dosadašnjeg života nude nam neki novi “prosvijetljeni“ život. To je međutim, utopija koja ne proizlazi iz stvarnog života, već je plod nastranog filozofskog pametovanja. Utopije su snovi koji mogu biti predivni i stoga su i utopije privlačne, ali su ipak i zamršene, neprepoznatljive, mutne i nerazumne poput samih snova. U utopijama se ne može živjeti niti ih se može usmjeravati.
Ne možemo tvrditi da je kršćanska kultura najsavršenija. Ključ kršćanske kulture se nalazi baš u tome što smo svjesni nesavršenstva, vlastitog nesavršenstva i naučili smo s time živjeti, iz toga vući inspiraciju i snagu za napredak. Baš se iz tog razloga mi Europljani već stoljećima trudimo svijet učiniti boljim. Prednost nesavršenstva je da se trudimo biti bolji. I tu mogućnost nam žele oduzeti oni koji nam obećavaju jedan lijepi izmješani svijet, rušeći sve ono za što su se naši predci borili i ako je trebalo – krv davali. Zbog toga mi imamo obvezu te vrijednosti ostaviti potomcima.
Sve do prije nekog vremena nije se moglo čuti za tezu da su osnivači – oci Europske unije prije šezdeset godina zacrtali pravac. “Europa će biti kršćanska, ili je neće biti“, rekao je tada Robert Schuman. 2017. godina je postavila povijesni zadatak pred europske države. Slobodne europske nacije, od slobodnih građana birane nacionalne vlade dobile su novi zadatak – moraju obraniti kršćansku kulturu. Ne na uštrb drugih, nego radi samih sebe, radi obitelji, nacije, države i “doma domova“ – naše Europe.
2017. smo uvidjeli kako vođe europskih država imaju razičite poglede na taj zadatak. Postoje oni koji smatraju da taj problem nije stvaran. Neki smatraju da je to sami napredak. Postoje pak i oni koji su stali na put predaje. Postoje i oni koji prekriženih ruku čekaju da taj problem riješi netko drugi za njih. Mađarska tisućljetna povijest svjedoči da mi nismo jedni od njih. Mi se krećemo drugim pravcem. Naš početni stav je oduvijek bio da imamo pravo na vlastiti život! Kada smo imali potrebnu snagu to pravo smo i obranili. Zato radimo godinama, radimo bez prestanka kako bi Mađarska ojačala i napokon se oslonila na vlastite noge.
Gledajući na 2018. godinu možemo reći da ćemo sve dok je nacionalna Vlada na čelu države, pametno, smireno ali i beskompromisno raditi na opstanku naše kršćanske kulture i domovine te na tome da Europa ostane europska.
Svima vam želim sretan Božić!
VIKTOR ORBAN
PREDSJEDNIK VLADE MAĐARSKE
Budimpešta, 25. prosinca 2017.
wpDiscuz