Javnost je već upoznata sa “sječom ambasadora” koji su odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iznenada povučeni sa svojih pozicija iz gotovo 30 zemalja svijeta.
Zbog toga neću ponavljati o kojim se zemljama radi niti o kojim, sada već bivšim, ambasadorima je riječ jer ovaj komentar nema svrhu da nikoga od njih brani. Prvo, nisam advokat; drugo, kolektivni otkaz ne sadrži bilo kakvo razumno obrazloženje.
Imena smijenjenih ambasadora nisu važna za kritiku ovog državnog skandala jer su svi uklonjeni paušalnom odlukom. Svakako je neprihvatljivo, zbog njihovog ličnog statusa u društvu, zbog njihove porodice i profesionalnog okruženja, da vijest o otkazu saznaju sa internet-portala(!), a ne diskretno i pojedinačno službenim putem, uz uručenje odgovarajuće odluke Predsjedništva. Sam ovaj način javnog saopštavanja više govori o Predsjedništvu nego o drugim aspektima ovog slučaja. Izgleda da neznanje i arogancija kolektivnog šefa države nemaju granica. Što više uvrijediti i poniziti potčinjenoga, to više popularnosti kod “svoje” javnosti!
Međutim, imena kreatora ovog skandala jesu važna. Inicirali su ga nedavno izabrani članovi Predsjedništva Milorad Dodik i Željko Komšić zahtjevom za kolektivnom smjenom ambasadora, te podržao Šefik Džaferović aminovanjem odluke, iako ju je mogao osporiti. Podvlačim da otkaz ambasadorima nije dat ad personam. Naprotiv, Predsjedništvo je nastupilo “paušalno” (u paketu) ne obrazlažući na bilo koji način (loš) rad pojedinih šefova diplomatskih misija, za što postoje pravila davanja ocjene. Nikome nije rečeno šta mu “fali” i gdje je pogriješio. Dakle, odluka je zasnovana na banalnom, sektaškom kriteriju: “ambasador kojeg je imenovao moj politički protivnik, jeste moj protivnik u diplomatskoj službi”.
Naravno, svjestan sam da postupak i metod imenovanja i razrješenja ambasadora nije u žiži šire javnosti u BiH koja ima ozbiljnijih svakodnevnih problema i briga. Ipak, uz jednostavno objašnjenje, lišeno floskula “visoke politike”, nije teško shvatiti da se ugled njihove zemlje u svijetu jeftino prodaje zadovoljavajući jedino ličnu sujetu lidera i poštujući princip “ja tebi, ti meni”. A na unutrašnjem planu, s obzirom na to da se ovdje nije radilo o lošim personalnim karakteristikama smijenjenih ambasadora, članovi Predsjedništva su morali imati razumijevanja za njihove privatne okolnosti bar u onoj mjeri koliko ga imaju prema svojim političkim istomišljenicima. Naime, već je izašlo u javnost da je jedan broj ambasadora predao akreditive, odnosno formalno počeo s radom u zemlji prijema, tek tokom par proteklih mjeseci. Drugima je ostalo još manje od godinu dana na čelu misije. Mnogi su upisali djecu u školu u zemlji službovanja, izdali svoje stanove u mjestima gdje inače stanuju – jednom riječju, planirali svoj lični i porodični život, računajući na integritet institucije Predsjedništva koje ih je imenovalo. Ovakvim bezobrazlukom je tim ličnostima nanesena teška uvreda i odbačen minimum čovječnosti prema već poniženim ženama i ljudima.
Kako je uopšte moguće da se tako minuciozno isplanira i quasi-vješto realizuje ovakav skandal u srcu Evrope, u BiH koja se legitimiše kao demokratska i ambiciozna učesnica evropskih integracija, zemlji koja baštini nekadašnju, u svijetu cijenjenu i besprijekorno organizovanu diplomatsku službu bivše SFRJ? Ugled Bosne i Hercegovine u svijetu se mukotrpno gradi i još teže održava, ali se ovakvim postupcima može eliminisati kao prelazom mokre spužve po tabli.
Ne smijemo se praviti naivni – ugled BiH jeste doveden u pitanje jer diplomatska praksa i običaji ne poznaju ovu vrstu predstavljanja države, koje bi se svodilo na zastupanje nacionalnih interesa jednog naroda (Dodik) ili partijskog obračuna članova Predsjedništva iz drugog naroda (Komšić). Naravno, ima slučajeva u diplomatskoj praksi da se opozove ambasador koji je brukao svoju državu bilo profesionalnim ili privatnim ispadima, ili se pokazao nesposobnim za šefa diplomatske misije. Ali to u ovom slučaju, prema izričitim ili nedorečenim “obrazloženjima”, nije bio slučaj. Ovdje je sada, pravno i politički, najvažnije javno saznanje da u Predsjedništvu postoji ilegalan i nelegitiman konsenzus po kojem, u krajnjoj liniji, jedan ambasador (treba da) predstavlja ili interese svog naroda ili političke partije koje predvodi njegov predlagač. Dakle – “Car je go!”, kako kaže Andersenova bajka.
Licemjerno je i uvredljivo za sve strane da se ambasador, uz ovo javno saznanje, formalno šalje da predstavlja državu i da predaje akreditive u ime države. Zato sam u svakoj prilici spreman da s poštovanjem skinem kapu ambasadorima BiH koji su svjesno ignorisali ovakvo zaleđe i svojom profesionalnom hrabrošću mogu služiti na čast diplomatskoj službi.
Može se, dobronamjerno, pretpostaviti da članovi Predsjedništva nemaju pojma o funkcionisanju diplomatske službe u demokratiji. Ali, postavlja se pitanje gdje su, šta znaju i šta rade brojni savjetnici u njihovim kabinetima. A ima ih… i sa diplomama uglednih univerziteta, i sa doktoratima, i sa međunarodnim iskustvom – trebali bi da znaju znanje. Bojim se da su mnogi savjetnici pitani za mišljenje (ako uopšte jesu) nakon što je šef već odluku donio. Ili se radi o savjetnicima koji pripremaju svoje savjetodavno mišljenje pogađajući šta bi to šef volio od njih čuti.
Postavlja se i pitanje zašto se kritičkim komentarom ne oglase bivši ambasadori, posebno oni koji su u penziji ili koji znaju da su izvan svih budućih kombinacija za ponovno imenovanje na sličnu funkciju. Na ovo pitanje ne znam odgovor, pa i po cijeni da spekulišem.
Upozorio bih da postoji i druga strana koju treba imati u vidu u opisanim običajnim pravilima Predsjedništva BiH. Svi koji aspiriraju na diplomatsku karijeru morali bi biti svjesni rizika pretjerane vjere u svoju političku opciju, u slijepu lojalnost svom političkom lideru, u svoje nekritičko “da, šefe”. Kad-tad, u postojećim okolnostima, šefovi će to zloupotrijebiti, što bi njihove sljedbenike moglo stajati uspješne karijere i ličnog integriteta.
Na kraju, tvrdim da za smjenjivanjem ambasadora “u paketu” ne bi smjela posegnuti jedna ozbiljna demokratska država ni odgovorni državnici. To je nepoznavanje ili ruganje instituciji diplomatske službe, to je bagatelisanje i arogancija prema državi prijema, i to je teška lična uvreda tako opozvanima. Jednom riječju, to je zavjera protiv nastojanja da se uspostavi pristojna diplomatska služba Bosne i Hercegovine.
(Autor je gostujući profesor Međunarodnog prava na King’s College Univerziteta u Londonu i direktor Postdiplomskog studija UN i ljudska prava na Univerzitetu Queen Mary London)
Zoran Pajić l Oslobođenje.ba
wpDiscuz